NATASA: BANJALUCKE IMPRESIJE, APRIL 2010

Izabrala sam najljepse godisnje doba, PROLJECE, kad je Banjaluka puna behara; zutih i crvenih tulipana, raznobojnih macuhica, te plavih potocnica u bastama; svjetlo zelenih mladih listova na stablima, a Vrbas nabujao od vode, snazan u svojoj modrini. Ne znam sto je ljepse, Vrbas ili Starcevica. Uzivajuci u njima podsjetih se, da sam upravo zbog njih i prije rata s radoscu boravila u Banjaluci, i gdje god bih otputovala pricala o njihovoj ljepoti.

Reci ce netko, pa ljudi cine grad, mogla bih se sloziti, ali Vrbas i Starcevica, ispunjavali su moje srce radoscu i ljubavlju onda i sada.
Skype je povezao ljude, pa fizicku odsutnost prijatelja ne dozivljavamo onoliko tesko, koliko bismo da nemamo tu mogucnost, ali ljepotu prirode nista ne moze zamijeniti.
Banjaluka je iznenadjujuce cist grad, parkovi i aleje se odrzavaju, ima vrlo lijepih dijelova grada, lijepih zgrada, lijepih restorana, ali nista manje gradjevina, koje su primjer bahatosti i bogatstva vlasnika, ali su i ociti pokazatelj neobrazovanosti, nekulture i nedostatka ljudskosti. Povelik je broj novih naselja, krajnje nehumanih, sagradjenih zbog profita, pa ozelenjena i prostrana naselja Borik i Starcevica predstavljaju primjer prijeratnog humanog, urbaniziranog naselja.
Ako si umirovljenik kojeg pomazu djeca iz inozemstva, ako si zdrav i nemas potrebu da pohodis bolnice i drzavne ustanove, onda mozes lijepo zivjeti u krugu obitelji i prijatelja istomisljenika, odlaziti u prirodu i uzivati u njenim ljepotama. Zivis u svome svijetu i ne zapazas, pritajenu mrznju medju narodima, teror i strah u ljudima.
Grad vrvi ljudima u svakom dobu dana, mladih je prepun, pitam se gdje ce se zaposliti, jer nista nije ostalo od industrije. Tuzna je slika - Cajavec, Jelsingrad, Incel, Kosmos...

A crkava na svakom koraku, nicu tamo gdje ih nikada nije bilo, u cijoj blizini nikada nije bilo pravoslavnih vjernika, a gdje ih naseljavaju, vjerovatno misleci da su ljudi glupi, pa ne razumiju zasto, ili ih uopce nije briga sto drugi narod misli o tomu. Ali nije im to dovoljno, vec ih grade na 20m od dzamija i groblja.

A ljudi? To je tek posebna prica. Da bi se postalo gradjaninom, treba puno vremena. Primitivizma je previse. Vidjelo se mnogo i zeli se dosta toga preslikati, ali se mnogo toga ne razumije, pa preslikano postaje svoja suprotnost.
Put od Gradiske do Banjaluke deprimira, jednako kao i cijeli Laus i neka gradska naselja, prejak je njihov dojam, da sam se boraveci u gradu osjecala kao da sam na jednom velikom vasaru. Kosmar!
Zato ja zavrsavam ove impresije okrenuvsi se Vrbasu i njegovim slapovima, vrbama nad njegovim modrim koritom, njegovoj vjecnosti, vjerujuci da ce svojom snagom i ljepotom zadiviti mnoge nase potomke i pricati o jednom ludom vremenu, kad su ljudi zaboravili kako njegovati i sacuvati ljubav u sebi.

Bit ce svjedokom onih poslije nas, koji ce to jednog dana uspjeti.
..... ..... .....

«Ima jedna modra rijeka
Siroka je duboka je
Sto godina siroka je
Tisuc ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmusa neprebolna
Valja nama preko rijeke»

izvadak iz 'Modre rijeke', Mak Dizdar