RANKO: OOUR "BARAKA" BANJALUCKO POLJE b.b. (2)

Sjedim ja kod direktora i slusam njegov monolog, kad nesto privuce njegovu, pa tako i moju paznju. Pred kapijom, a direktorova kancelarija je imala dobar pogled jer je on volio da zna ko i kada ulazi i izlazi, se parkirao najnoviji pezo. Iz auta izlazi covjek u tamnom odijelu, sa kravatom i besprijekorno uglacanim cipelama; preskacuci lokve ispred kapije, koje nikad nisu presusivale, zastade pred portirnicom, na kojoj je toga dana bio portir Vlado.
Uvijek u plisanom odijelu boje meda, Vlado koji nije volio uniformu, je bio Direktorov miljenik. Ostavljao je kako je director govorio “dobar utisak”. Samo sto je podigao slusalicu i spremao se da nesto kaze, Vlado je vec trcao prema kancelariji ostavljajuci covjeka da ceka. Kad je zadihan uletio u kancelariju i vidio nas na rastojanju, laknulo mu je. Nakon sto je Dule, poslovodja bravara, pridavio Direktora zbog nesporazuma oko povecanja plate, napravljen je dogovor da kad direktor digne slusalicu i suti, portir odma trci u njegovu kancelariju.
“Sta hoce onaj?” prodera se direktor na Vladu.
“Kaze da je zbog upraznjenog mjesta.”
“To je novi sekretar, dovedi ga ovamo!” Nije proslo ni sedam dana otkako je bravar Veno uletio na sastanak Radnickog Savjeta i sav uzbudjen se proderao: “Helekno sekretar!”; vec je bio objavljen oglas u Glasu i director je ocekivao prve kandidate.
Kad je drug iz pezoa napokon dosao do kancelarije director ga je docekao na vratima. Ispostavilo se da je Zilijen, tako se predstavio, a pravo ime mu je bilo Zivko, dosao zbog upraznjenog radnog mjesta cistaca kruga. Direktor je odma naredio da ga prime i to obrazlozio: “Vidis kako je cist i uredan, ima iskustvo iz Francuske, a tamo nema zajebancije. Kakav ce nam tek krug biti!? Takve mi ljude trebamo inzinjeru.”

Vec slijedeci dan je Zilijen dosao na posao, parkirao pezoa preko puta kapije, presvukao se iz odijela u radni kombinezon, koji je imao natpis neke francuske firme, a zatim uredno okacio odijelo na vjesalicu u autu. Dobio je Zilijen alat, metlu i lopatu i prvi dan se mogao vidjeti kako hoda po krugu preduzeca i upoznaje se sa radnim mjestom. Slijedeci dan je nastavio hodati okolo, onda bi se naslonio na lopatu i satima posmatrao sta se oko njega dogadja; i tako svaki dan. ali krug nije meo niti je sta radio. Samo se smjeskao i na pitanje: “Kako ide Zilijen?” bi spremno odgovarao: “Ko pisca sefe, mersi.” Ili na: “Kako si Zilijen?” “Nikad bolje, mersi”.
Prolazili su dani, prituzbe, zatim prva disciplinsaka, pa druga pred iskljucenje i na kraju kad je direktor izgubio strpljenje, pozove ga da mu licno da otkaz. Nije direktor stigao da “a” kaze a Zilijen mu je vec izdeklamovao da zna da nisu sa njim sretni i da bi volili da on ode, pa je zato nasao posao u drugom preduzecu za koje mu treba preporuka. Pri tome je poturio direktoru pod nos vec sastavljeno pismo koje je ovaj sretan da ga se rijesio spremno potpisao i pozelio mu srecu. Kad se sutradan Zilijen opet pojavio, director je mislio da je to neki nesporazum. Poslije nekoliko dana ga je pozvao a ovaj mu rekao da nije primljen u ono drugo preduzece. Direktor nije imao izbora, rekao je portiru da ga vise ne pusta u preduzece. Tako mi Zilijena vise nismo vidjeli.
Poslije nekih godinu dvije u preduzece dolazi pismo od Pravobranioca Samoupravljanja da ga director posjeti. Na pitanje, zasto je Zivko otpusten, director je izvadio cijeli dosije, izjave poslovodja, disciplinske, opomene, opomenu pred iskljucenje i sve to iznio na uvid. Pravobranilac to nije ni pogledao nego je izvadio list papira i upitao: “Jeli ovo vas potpis?” Odlukom Pravobranioca Zivku je sve bilo isplaceno, cak i viskovi koje je OOUR u medjuvremenu podijelio. Nisam bio tamo ali sam siguran da je na pitanje, ima li primjedbi Zivko rekao: “Ma jok, mersi!”