Pocetkom nedjelje cuo sam jos jednu tuznu vijest iz Banjaluke. U 83. godini zivota, je umro Dragan Tosic. Doktor Tosic, kako su ga vecina zvali. Dragan, kako smo ga zvali mi, kosarkaska i sportska raja Banjaluke.
Ja se Dragana sjecam otprilike koliko moje sjecanje seze u proslost. Sjecam se, djecak sam bio, kada je prilicno brzo ali i spretno, za one prilike i ceste, vozio svoga tamno plavog ficu banjaluckim ulicama. Kasnije, kosarka nam je na neki nacin isprepletala zivotne puteve. On, iskusan kosarkaski radnik, stariji brat Prleta (Milana) jednog od utemeljivaca banjalucke kosarke, ja, junior zaljubljen, kao sto je i on bio, u nas zajednicki sport. I ta ljubav prema kosarci nas je godinama spajala. On, prvi predsjednik Kosarkaskog Odbora Banjaluke. Ja, sekretar tog odbora. On, zajedno sa Prletom osnivac KK Vremeplov. Ja, igrac i student, osnivac suparnickog tima KK Rade Licina. Lijepi, sportski rivalitet ova dva lokalna kluba, priblizili su Dragana i mene. Pa i kad su nam se misljenja razilazila, osjecali smo da pripadamo jednoj, sportskoj porodici. Osjecao sam, da ako mi ikada zatreba pomoc na Hirurgiji, gdje je Dragan kao specijalista odradio cijeli svoj radni vijek, da znam koga cu potrazim i ko ce mi pomoci. Samo jednom mi je ta pomoc trebala. Uspanicen, uletio sam na Hirurgiju, pitajuci za Dragana. On se ubrzo pojavio. Iz njegovog pogleda shvatio sam da je prekasno. Ostao je sa mnom i mojom tugom, cutke me tjeseci.
Nikada mu nisam zahvalio. Evo sada, po prvi put to i spominjem. On, moju zahvalnost nije ni ocekivao, jer i on je znao da pripadamo istoj, sportskoj porodici.
U toku zadnjeg balkanskog rata, kada je pobjesnjeli nacionalizam uzimao svoj danak u zivotima, poigravao se sa sudbinama i kada je mnoge ljude doveo u dilemu koju nisu znali rijesiti, Dragan i cijela porodica Tosic su ostali ono sto su uvijek i bili, postena banjalucka srpska porodica. Ni Dragan a ni Prle, nisu zaigrali u kolu nacionalizma. Znam da je Dragan pokusavao da smiri upaljene nacionaliste u banjaluckom Medicinskom Centru, da pozove usijane glave na etiku, na razum, na srpsku tradiciju kojoj je pripadao i do koje je on uvijek drzao. Nisu ga culi. Nisu ga poslusali. Bili su gluhi i slijepi. Jer oni su gradili neku novu tradiciju. Pregazili su i njega. Tih godina, porazen, razocaran i slomljen, ali svijetla obraza jer je pomogao koliko je mogao, i kome je mogao, Dragan se povukao u penziju.
Poslednji put sam sreo Dragana ovdje u Torontu u kuci Dujsica, kada ga je njegov Sasa dovezao da posjeti i druzi se sa Banjalucanima Toronta.
Sa Draganom otpada jos jedan sjajni kamen sa banjaluckog mozaika. Ali ostace u nasim sjecanjima.
Neka ti je laka zemlja, Dragane.
Vrlo lijepo napisano, a ima i za koga! Samo ne mogu da razaznam da li je Prle još živ.
ReplyDeleteBraće Tošić se uvijek sjećam samo po dobru, Dragana kao doktora na klupi Borca ili juniorske reprezentacije BiH, a Prleta kao trenera Borca i te iste reprezentacije. Tošići su u sebi imali nešto što se ne može naći kod puno ljudi – čvrstinu, odlučnos i strogost, a u isto vrijeme veoma vidljivu dobrotu i blagost. Tadašnja generacija igrača ih je veoma cijenila i voljela.
Igrajući dosta godina za sarajevsku Bosnu i par godina za juniorsku reprezenataciju, imao sam priliku, sreću i čast da upoznam braću Tošić. Na pripremama reprezentacije u Banja Luci, pred Turnir Republika u Slavonskom Brodu 1964 godine, dobio sam jaku upalu prepone, pa me je doktor Dragan liječio, dolazio mi svakodnevno u Dom učenika gdje smo bili smješteni i donosio mi, osim lijekova i keks Jadro i domaće mlijeko. Proveo bi tako samnom čak po par sati, pokušavajući da me utješi i ohrabri dok su ostalu bili na treninzima. U tim trenucima, osjećao sam se zbilja kao kod svoje kuće i bio sam mu jako zahvalan.
Najupečatljiviji dogadjaj medjutim, koji uvijek vežem sa doktorom je jedna Bosnina utakmica, na Borčevom igralištu u Banja Luci, dok se je igralo još uvijek vani, na asfaltu. Pokušavajući da spasim loptu da ne ode u aut, skočio sam sa obje noge na aut liniji, vratio loptu i pokušao da vratim i noge na unutrašnju stranu igrališta. Nisam uspio, pa sam pao punom težinom na trticu, osjetio strahovitu bol i možda na par trenutaka izgubio svijest. Doktor Dragan je naravno bio prvi koji mi je priskočio u pomoć, a u strahu da mi je možda povrijedjena kičma. Kad sam otvorio oči ugledao sam doktora kako me očajnički doziva, zarivši nokte u moje noge tako a je potekla i krvi i pitajući me da li osjećam bol. Kada sam mu rekao da osjećam, vidio sam mu na licu izraz olakšanja, a u očima su mu zablistale suze. Nikada, dok sam živ, neće mi taj njegov izraz lica nestati iz sjećanja.
Prošle su mnoge godine od tada i ja sam izgubio kontakt prvo sa košarkom, zatim i braćom Tošić, pa i sa mnogima u zemlji i u Banja Luci. Drago mi je da iz ovog priloga vidim da su braća Tošić osvjetlala obraz i Banjalučanima i Srbima, a od njih bi svakako to i očekivao. Izražavam svoju duboko saučešće doktorovoj familiji i neka mu je laka zemlja. Siguran sam da će ga puno ljudi po dobru spominjati i pamtiti, medju njima svakako i ja. Vječna mu slava!
Mašo Užičanin
U prilogu oko pok. Dragana Tossica preporucujem da se nesto popravi, evo, 'Copy & Paste' zadnje recenice:
ReplyDelete'Sa Draganom otpada jos jedan sjajni kamen sa banjaluckog mozaika nasih sjecanja. '
Molim Vas da promijenite malo recenicu, a ja dajem preporuku kako:
SA DRAGANOM JE UGRADJEN JOS JEDAN CVRSTI KAMEN BANJALUCKIH MOZAIKA NASIH SJECANJA!
Pozdrav, R.