Pages

Saturday, May 15, 2010

KUBA (2)

(nastavak)


Kucice u selima kroz koje prolazimo su ustvari stracare, iskrpane, uvijenih krovova, koji samo sto se ne sruse. Za popravku tih krovova koristeni su svi poznati materijali, gradjevinski ili bilo koji drugi: od crijepa, preko lima dobijenog od ispravljene buradi, raznih vrsta plastike. Gradici i sela su puni ljudi koji ili stoje i gledaju saobracaj koji tece, ili idu nekuda, vjerovatno da odrade nesto i zarade toliko da se prehrane i prezive dan. Gledajuci sve to iz udobnih autobusa covjek ne moze a da se ne postidi i pita: Koja je razlika izmedju nas, sa ove strane autobuskog prozora i ovih jadnih ljudi na ulici? Po cemu su oni ili mi zasluzili da zivimo ovoliko razlicite zivote!?Kakva je to sudbina koja odredjuje kako ce ko zivjeti!? Bilo kako bilo, to nesto, hajde nazovimo ga sudbina, okrutno se poigralo sa generacija ljudi na Kubi. Skoro 12 miliona stanovnika, zarobljenih i izgubljenih u sukobu dva sistema: komunistickog i kapitalistickog. I uopste nije bitno koji sistem ima vise ili manje prava, onaj koji je zaveo diktaturu i restrikcije iznutra ili onaj drugi koji je diktirao embargo izvana. Vazno je jedino da su generacije obicnih kubanskih ljudi izgubile mogucnost za zivot dostojan covjeku. Ili je to samo prvi utisak kad prvi put posjecujes Kubu. Jer istina je, kubanci imaju besplatno skolstvo i zdravstveni sistem i veoma su ponosni na to. I pored toga , veoma su obrazovani. Ali sta vrijedi obrazovanje kada prosjecna plata od oko 10 americkih dolara mjesecno ili nesto malo vise, omogucava obrok sa mesom jednom, dvaputa nedjeljno, ako svaki kanadski ili evropski glupak, na svom jednonedjeljnom ljetovanju , potrosi vise nego kubanska porodica za deset godina. Ja ne mislim da je sreca u novcu. Nikako! Ali imati bar za pristojan ljudski zivot ipak je nesto sto bi svako ljudsko bice trebalo imati. Ima li pravde na ovom svijetu?! Koji su to bogovi u ljuskom obliku koji odredjuju da jedni imaju toliko da ni slijedecih deset generacija njihovih nasljednika to nece uspjeti potrositi a drugi provedu cijeli svoj zivot u bijedi!? Da li je dozrjelo vrijeme da se ljudi ozbiljnije pozabave 'novim svjetskim poretkom' i novim oblikom imperiajalizma!?

A onda novi sok. Resort, sa nekoliko hotela izgradjen po bogatim svjetskim standardima, uz predivne, nepregledne pjescane plaze; ogradjen tako da lokalno stanovnisvo nema sansu da mu pridje. Resort, u koji smo mi isli, imao je rampu bar 30 km udaljenu od hotela. Od izlaska iz autobusa docekuje nas pjesma i igra kubanaca, onih kojima se sreca nasmijesila da imaju posao, pa jos dodatno, da rade u turizmu, i da su u dodiru sa strancima. Od prvog trenutka osjetis da taj narod ima dusu, da svoje probleme ostavljaju kod kuce, da su ponosni, da nastoje na sve nacine da ugode gostu, da mu njegov odmor ucine zabavnim i nezaboravnim. Oni iskreno, a ne samo profesionalno ucestvuju u zabavama. Vrhunski plesaci, muzicari, pjevaci. Razgovor o politickoj situaciji izbjegavaju. Isticu da nemaju novaca ali da nisu siromasni. Plata onih koji rade u turizmu je dvostruko veca od prosjecne. Oni imaju i mogucnost da od napojnica zarade jos bar dvostruko, tako da, za kubanske prilike, sebi mogu obezbijediti veoma pristojan zivot. Kastra ne spominju mnogo. Ni Ce Gevaru, mog idola iz kasnih sezdesetih, koga smatraju svojim u ovoj pokrajini, ne komentarisu. Imam utisam da im je sviju njih a i Amerikanaca i njihove politike dosta, da su u cekanju da se desi promjena, da im zivot postane podnosljiviji.
Buena Vista Cuba
A i Amerikanci su u cekanju da Kastro umre pa da obave ono sto su vec odavno dobro pripremili; da sa sto manje zrtava i uzbudjenja konacno okupiraju tu predivnu zemlju i zavedu sistem slican onome u Porto Ricu, gdje su sva preduzeca americka, gdje je sav kapital americki, ali i gdje je sva mrznja stanovnika uperena prema Americi. To je jos jedan od paradoksa zemalja u koje je Amerika izvezla svoju demokratiju.

Prije nego zaboravim, unatoc prvom soku, nas odmor, i moj prvi boravak na Kubi protekao vrlo lijepo i dinamicno u dugim setnjama plazom, odbojci , plivanju, ucenju latinskih plesova, pracenju raznih show programa koji teku skoro cijeli dan, a pomalo i suncanju. Knjigu koju sam ponio da mi skrati dosadno lezanje na plazi, nisam ni otvorio.
http://www.youtube.com/watch?v=rublV5LQ5Ds

Ljilja i Zlatko Cota proslavljaju godisnjicu braka

Jos nesto. Ovo su bili moji prvi sokantni utisci. Kasnije, cini mi se da smo isli u krajeve koji nisu toliko siromasni, ili sam se navikao... Kasnije, posjetili smo i Havanu. Nasi utisci o Havani su predivni ali o tome neki drugi put.

4 comments:

  1. Lijepo Čanak, uživam čitajući. Znam da je teško razdvajati razmišljanja koja ti se nameću, od onoga što si vidjeo,ali bi mi bilo drago da se više zadržiš na opisima Kube i kubanaca. Biće šta će biti i i tu malo šta možemo učiniti. Kakva je klopa, ima li ribe i ribarenja, šta se cuga? Čuo sam da Kubankama od plesa naraste guza? Djeca, šta rade djeca itd. Nastavi pisati jer ovo je tvoj blog.

    ReplyDelete
  2. Bice toga, moj Boco jos, samo da pronadjem. Ja sam sve to, ilustrovano slikama, davno negdje zapisao a sad ne mogu pronaci. Ako ne nadjem pisacu ponovo ali ne danas je me glava ubi. Ti znas da ja nisam bas vican sa picem. Obicno se zadrzim na dva-tri. Juce sam sa Bobano Stuparom, koji bi mogao biti tvoja generacija, Zutim i jos nekim ribarima, otvarao bastu u jednom restoranu. Od dva popodne do jedanaest navece. I sve tako, otvarajuci bastu otvarasmo mi i pivo, jedno po jedno. Jedno vrijeme ja brojao, pa izgubio broj... A sunce udarilo u glavu. Pola lica mi ispeceno, k'o da mi je ta polovina bila na Kubi. Sad cijela glava sada boli...

    ReplyDelete
  3. Lijepo od tebe Predraze sto si nam priblizio Kubu, vjerujem bit ce jos nastavaka. Iz Hrvatske ih puno ide na turisticka putovanja na Kubu, koja obicno traju desetak dana i prihvatljive su cijene. Vracaju se zadovoljni, sa zapazanjem da su unatoc velikom siromastvu Kubanci sretni, uzivaju u pjesmi i zivotu. Zele ici sada, dok je Kastro ziv, jer su procjene onoga sto ce poslije njega slijediti prilicno mracne, a iz vlastitog iskustva znamo koliko je priblizavanje «zapadu» daleko od bliskosti sa stvarnim potrebama covjeka i sreci kojoj svi tezimo.

    Predraze, da ti nije zapazanje o njihovoj obrazovanosti mozda ipak netocno? Jedan manji broj ljudi je obrazovan, a nemogucnost putovanja izvan granica Kube, mali broj pristupa internetu i najnovijim informacijama tu obrazovanost dovodi u pitanje. Prisjetimo se koliko smo vjerovali da smo zbog besplatnog skolovanja, kao i obrazovanosti ljudi s kojima smo se druzili, potpuno pogresno zakljucivali o visokom stupnju obrazovanosti u ex Yu. Popis stanovnistva proveden u Hrvatskoj u 2001. pokazao je zalosne podatke, postotak nepismenih i s nepotpunim osnovnim obrazovanjem je 10%, a postatok visoko obrazovanih ne prelazi 9%. To je nasa realnost, a situacija u drugim republikama je pretpostavljam mnogo gora. Ne treba se onda cuditi kroz sto smo prolazili zadnjih 18.godina, ali i sto reci na najvisu obrazovanost (?) onih koji su bili kreatori sukoba u Yu?

    Interesantno je da volis aerodrome i promatrati ljude na njima. I ja se uhvatim da to cinim, promatram svijet u malom, ljude, obicaje, ponasanja.
    Aerodromi su mjesta radosti i tuge, osmijeha i suza, radosti susretanja s najmilijima, radosti da se ide upoznavati nove krajeve i tuge kod oprastanja s onima koje volimo. Bude jos teze, ako je to zadnji odlazak i zadnji susret.
    Kazu, ovisi samo o nama hoce li biti zadnji, ali nije tako, dobrim dijelom sudbina upravlja nama i koliko god se trudili njene putove ispravljati, ona pobjedjuje.

    ReplyDelete
  4. U pravu ste oboje. Ovi moji prvi utisci iz Kube nastali su i zapisani jos tada, prije cetiri godine. Nakon toga, svakim novim odlaskom na Kubu, utisci se dopunjuju, mijenjaju. Mene zivot kubanaca podsjeca na nas zivot kod nas u Ex-Yu, samo sto su oni neuporedivo siromasniji ali im je sistem zdravstva, skolstva besplatan kao i, nekada kod nas. I tacno je da je procenat nepismenih veoma veliki, ali na primjer taxista koji nas je jednom vozio u Havanu je inzinjer, odlicno govori engleski, kulturan mladi covjek koji je zavrsio elektro fakultet ali kao taksista zarajuje neuporedivo vise nego da radi kao inzinjer. I kod nas su taksisti, nekada vjerovatno zaradjivali, ne vise, ali bar kao inzinjeri.

    ReplyDelete