Na danasnji dan, prije petnaest godina, desilo se nesto strasno,
nesto sto normalni ljudski um ne moze razumjeti.
Hiljade ljudi je ubijeno.
Hiljade necijih oceva, djece, striceva, daidza, ujaka, amidza, djedova, babi...
Hiljade porodica je trajno osakaceno, unisteno.
Ubijeni su zbog vjere i nacije; i u ime vjere i nacije...
Petnaest godina je proslo, a kao da se ubijanje tih ljudi nastavlja,
jer, jos uvijek se svadjaju
da li je ubijeno pet ili osam hiljada,
da li je to samo strasan zlocin ili genocid,
da li su to isto i oni nama cinili, ranije ili kasnije,
da li se, kada i kako osvetiti..?.
Ja ne mogu da shvatim, niti da prihvatim
da postoji ljudski stvor koji tako nesto moze smisliti i uciniti...
Zlocin kakav je ovaj se, zbog onih kojih vise nema,
zbog onih koji za citav zivot ostadose osakceni,
zbog onih koji odrastaju bez porodica,
ali i zbog buducih generacija, nikada ne smije zaboraviti.
Ali, u isto vrijeme, ne treba dozvoliti mrznji da prevlada sva druga osjecanja.
Jer mrznja je najnizi ljudski osjecaj; razara onoga u kome je.
Kriva je za mnoga zla. Ona radja novu osvetu. Uvod je u novi zlocin.
Nikada ne smijemo zaboraviti Srebrenicu.
Ne zaboravimo ni druga stratista; ni jednu nevinu zrtvu.
Ali, ne zaboravimo i ne ostavimo nekaznjenog ni jednog zlocinca.
Jer sve dok zlocinci nekaznjeno setaju Srebrenicom, Banjalukom
ali i Sarajevom i Mostarom, Bosna nece biti mirna; ni mi s njom.
Helsinska Povelja- Petnaest godina od genocida u Srebrenici
Krenula sinoc na kazalisnu predstavu u kulu Kamerlengo, otvorena scena, toplo, noc puna zvijezada. Grad vrvi ljudima, svi kafici puni, svuda stavljeni LCD ekrani, prati se finalna utakmica svjetskog nogometnog prvenstva. Zene s djecom i djevojke setkaju kamenim ulicicama i trgovima Trogira i svako malo navracaju do svojih supruga i mladica; provjeravaju stanje na terenu.
ReplyDeleteGrad ugrijan, sto od prevruceg suncanog dana sto od ljudi, disem kao riba na suhom.
Davala se predstava glumacke druzine Histrion - Djeca sa CNNa. Ne znam nista o predstavi, mislim nekakva nova ljetna humoristicka predstava, koje Histrioni redovito pripremaju iz godine u godinu i koje redovito pratim u Zagrebu na Opatovini.
Ostajem zatecena.
Bila je to prica o dvoje mladih ljudi, Dini i Dori, koji ce zauvijek nositi komadic djetinjstva u sebi, ali ne djetinjstva u kojima pamtimo radost igre, majcinog dodira i ocevog osmijeha. To je djetinjstvo s okusom rata, s okusom iskustva smrti. Postali su lica sa CNN-a, on djecak kojem je general Mladic dijelio komadic cokolade u Srebrenici, a ona djevojcica sa crvenim salom u koloni izbjeglica iz Vukovara, sada, on cistac zagrebackih ulica, a ona pomalo studira, i izdrzava majku i sestru prodavajuci sebe u hotelu, kojeg je kupio ruski tajkun. Potresna je to prica o dvoje mladih, koji su prezivjeli strahote Srebrenice i Vukovara, oboje ostali bez brata, oca, uspjeli su prezivjeti i ostati normalni. Slucajno su se sreli, sudbina, zblizili se, zblizila ih tragedija koju su prezivjeli i koja ih nadalje prati, ali odlucni da od svega ovoga sto ih okruzuje pobjegnu negdje daleko, daleko, ..sto dalje, gdje ih nitko ne poznaje i oni nikoga ne poznaju.
Potresna prica, dobar tekst Amira Bukvica, dobra gluma. Suze su mi se lijevale niz lice.
Prica je ispricana, jucer u Trogiru, na petnaestu godisnjicu zlocina u Srebrenici.
Upalise se svjetla, tisina, mozes cuti komarce, ali samo niz moje lice liju suze, placem zbog svega sto se dogodilo, bombardiraju me slike s TV ekrana, kojih ni ja nikada necu zaboraviti, ali placem i od zalosti sto je u kuli u kojoj moze stati 500 dusa, predstavu gledalo samo nas petnaest zena, a glumci su kao da je puno gledaliste odigrali krajnje profesionalno svoje uloge.
Gledam tu publiku, tih nekoliko mladjih zena, Dalmatinki, svjesna da one tesko da mogu shvatiti dubinu tragedije to dvoje mladih ljudi. Pitam samu sebe zar ih nije moglo vise doci na predstavu, da li bi ih bilo vise da se nije igrala finalna utakmica? Sigurna sam, da je pjevao Miso Kovac da bi ih bilo vise. Pitam se da li bih i ja isla na predstavu da sam znala kakva je? Mozda i ne bih. Mozda vise ne mogu podnijeti podsjecanje na sve te strahote. Previse ih je bilo i jos je mnogo nepravde, previse za jedan zivot. Mene potresa evo vec dva dana, a oni koji su sav taj uzas uzrokovali i koji i dalje poticu na mrznju, nekaznjeno setaju ovim prostorima.
Izlazeci iz prostora kule Kamerlengo, kao da sam usla u drugi svijet, svijet veselja, smijeha, sarenila, mladosti, cuju se jezici sa svih strana svijeta, puna obala privezanih jahti, upravo Spanjolci zadali pobjedonosni gol, vesele se ljudi, kao da je Hrvatska pobijedila.
Ne mogu im zamjeriti, neka se raduju zivotu.
Natasa
Prolazi još jedan juli, mjesec koji će zauvijek ostati podebljan u našim dušama. Mjesec ožiljak. Ustvari uvijek će juli biti mjesec koji boli. Predrag i Nataša iskazali su iskreno ono što mnogima ne polazi za rukom.
ReplyDeleteU nadi da će pobijediti pamet i ljubav,
pozdrav od Ljilje M.