Za profesora Zecevica sam cuo jos u onom, proslom zivotu kao profesora na sarajevskom DIF-u i organizatora mnogih sportskih takmicenja kod nas, a posebno istaknutog ucesnika u organizaciji sarajevske Olimpijade. Bolje sam ga upoznao citajuci njegove divne clanke i komentare na web stranici dovla.net i pozelio sam ga upoznati u zivo.
I eto, ostvarilo se to krajem prosle nedjelje.
Uz veceru i pice kojim nas je pocastila moja sestricna koja prijateljuje sa Zecevicima, sve je teklo kao da za stolom imamo ljude koje godinama poznajemo. Nama ne treba mnogo da se skuzimo i da potekne lagana prica i sala. Nama banjalucanima je sarajevska skola sale uvijek prijala, jer iako iskrena i pomalo gruba (mi smo to tumacili nadmorskom visinom Sarajeva), ta sala je ljudski topla, i uvijek nam je, ma koliko razlicita bila i draga i bliska. Mislim da smo se mi banjalucani uvijek dobro uklapali u sarajevsku okolinu i da su ta druzenja uvijek proticala ovako kao i ovo u kanadskom Londonu.
Ono sto druzenje sa Zecevicima cini posebno lijepim je njihov nacin pricanja prica, dogadjaja, sala, viceva... Obicno Zeka pocne pricu, a onda kao po nepisanom scenariju, u tu pricu upada njegova Emira, pa na najljepsi sarajevski nacin, iako nije rodjena Sarajka, dodaje prici neophodne zacine. Zeka je pri tom sa paznjom slusa, ne buni se, ne prekida. Saceka svoj trenutak i nastavi svoju pricu. Obicno pred kraj price Emira jos jednom, samo na kratko, doda jos po koji zacin koji se dodaje upravo tada, jos poneki detalj nophodan da nakon toga Zeka efektno zavrsi svoju pricu ili salu. Divni ljudi. Divan par. I kad smo pomislili da je vec proslo jedanaest navece, a ovdje je obicaj da se od tog doba ne dize galama u dvoristu, provjerili smo vrijeme. Bilo je skoro dva ujutro. Nismo osjetili ni vrijeme, ni hladnocu noci...
No comments:
Post a Comment