RANKO: SLUZBENA PUTOVANJA

Ranko se malo odmorio od blogova, cuo za sretni dogadjaj u nasoj porodici, cestitao,  i nakon dva razmijenjena maila, poslao jednu od svojih prica. On dokazuje da je sve sto se dogadja oko nas i sa nama samima, podsjecanje na neki dogadjaj, na neispricanu pricu.  Evo jedne od Rankovih prica...

*************************

Tridesetak sati avionom preko Oklanda i LA, do Njujorka. Taksijem do hotela i pravo na seminar, pa sve do osam navecer. Poslije obavezno pice i suplja, sto moj director zove ‘Networking,’ pa mamuran u sobu. Onih pedeset i kusur programa na TV, koji su nekad u poredjenju sa nasa cetiri kanala izgledali fascinantno, sada su vise nego patetnicni. Nista se za tridesetak godina nije promijenilo osim sto je 24 sata boks iz Medisona zamijenjen jos gorim UFC borbama. Smrad tepiha, kloparanje erkondisna i zavijanje policijskih sirena ti neda da spavas. Tako cetiri dana. Onda opet kuci nazad preko LA i Novog Zelanda. Zena kod kuce prigovara: ‘Mogo bi ti malo smanjit ta putovanja!’ Ni ne pita sta sam joj donio. U stvari kupio sam na aerodromu samo novu gumenu igracku za psa, jer mi se on jedini obraduje. Ja je opet tjesim, ko da sam ja kriv sto sam kaznjen sluzbenim putem koji nisam mogao izbjeci: ‘Ne brini uskoro ce penzija, pa necu vise.’


E, kako su sluzbeni putevi nekada bili ‘vazni’ u nasim zivotima i kako je nekada ta ista zena znala biti ponosna sto joj muz ide na put u inostranstvo. Danima prije puta bi se o tome u kuci pricalo. Familija, rodjaci, prijatelji, kolege sa posla, bi dolazili da se pozdrave, sa obaveznom listom i onim: ‘Eto ako se sjetis’ ili ‘Ako ti ne bude tesko.’ Na listama bi uvijek prvo bila kafa, pa viski, cigare, timberlinke, majice i nesto od tehnicke robe. Iako smo na sluzbeni put najcesce isli u paru, bukirala se jedna soba. Brzo bi obavljali posao, da se radnje ne zatvore i zurili da kupimo sto vise. Nije bilo vremena za restorane nego, u pauzi shopinga, sendvic od sira i mortadele, na klupi, uz obavezno razgledanje prolaznike i naravno slikanje. Prije putu kuci zastajali bi na svim mjestima vrijednim paznje, da bi po povratku bili kraljevski docekani od svih onih sto su ocekivali i dobili poklone. Sutradan bi jedva cekali da odemo na posao i prepricamo sve dogodovstine sa puta.

Bilo je to jedno predvecerje u junu mjesecu, kad je Maradona vladao fudbalskim terenima a ja i moj kolega Mustafa L se zatekli na sluzbenom putu u Torinu. Vani toplo, pada kisa, ulice puste, radnje ne rade, cijela Italija u iscekivanju fudbalskog meca sa Argentinom, a ja i Mustafa se dosadjujemo u hotelskoj sobi. Razmisljamo da nam ukljuce televizor, ali to kosta deset hiljada lira, taman ko jedna Lacostina majica na buvljaku. Napokon prelamamamo i zovemo recepciju. Dolazi momak noseci mali televizor. Dok on petlja oko televizora mi se raskomotili u iscekivanju. Momak gleda u nas, mi samo u gacama sjedimo, jedan do drugoga, na duplom krevetu. Zove on nekoga, govoreci nesto na Talijanskom juznjackom dijalektu, zavaljuje se od smijeha ali ne spusta pogled sa nas.

Kad je zavrsio, mi malo gledali program, dosadilo nam, pa krenuli da prosetamo. Dok smo prolazili pored recepcije, u prepunom foajeu velika grupa ljudi stojeci gleda utakmicu, navijaju, niko ni ne obraca paznju na nas. Krenemo mi niz ulicu, a ja se ne znam ni zasto okrenem i pogledam nazad prema hotelu. Onih stotinjak ljudi sto su gledali TV, izletili vani, stoje pred hotelom, gledaju za nama i smiju se.

‘Sta ti mislis, sta bi moglo biti vaznije od fudbala i Maradone?’ Pitam ja Mustafu.
‘Dva pedera u Torinu!’...

Na buvljaku, stojimo Mustafa i ja pred zenom koja sjedeci na samrlici prodaje majice. Zagleda Mustafa majice, one sve obicne bez marke, pa mi kaze: ‘Reci joj da nama trbaju Lacosta majice.’ Nije ni zavrsio a zena ustade otvori kutiju od cipela ispred sebe i pruzajuci Mustafi saku krokodilcica iz kutije rece na nasem jeziku: ‘J…. te Lacoste evo ti pa ih ti prisivaj!’ ...

Ulazimo nas dvojica u prodavnicu kafe u Veneciji. ‘Dobar dan!’ kaze nam covjek u radnji, na nasem jeziku. Pitam ga odkud zna da je ‘dobar dan’. ‘E moj prijatelju, rijetko ce jedan Talijan uci u prodavnicu da kupi kafu. Dvojica, to se jos nije desilo za trideset godina koliko sam ja ovdje. Zato znam da vi jedino mozete biti Jugoslaveni.’