Evo, posalje mi sliku Stadiona sportskih igara, i kaze mozda se sjetis nekih dogadjaja, anegdote sa ovog stadiona.
Cini mi se da bih roman mogao napisati od sjecanja na ovaj stadion, treninge, utakmice, ljude oko njega, sjedenja na tribinama, kosarke, rukometa, malog nogometa.
Evo jedne crtice, prve koju je ova slika pobudila.
*********************************
Imao sam srecu da stanujem u ulici gdje je bio smjesten "Mali Borcev", samo na suprotnom kraju Strosmajerove ulice. Pet minute pjesice, ili dvije minute trceci. Ovo dobro pamtim jer sam trenirao kosarku na tom stadionu. Posto je on veci dio dana bio zauzet, mi , tada juniori, imali smo treninge u 5 ujutro. Zamislite sada jednog srednjoskolca koji ustaje u pola pet, u polusnu se umiva, pere zube. U polusnu uzima torbu i trci do stadiona. Ja sam to trcanje smatrao dobrim zagrijavanje pred trening. Iako tek srednjoskolci, vecina nas je redovno dolazila na te rane treninge. Ljubav prema kosarci, strast, sta li ? Rijetko kad je neko odsustvovao. Jos rjedje kasnio. Meni se desilo da jedno jutro zakasnim; i to 5 minuta. Stigao zadihan, s torbom na ramenu, u 5:05 ujutro. Stao kao ukopan pred trenera Acu Jurica. Rekao, ja zakasnio. On rekao, vidim. Obuci se.
Obucem se. Aco jos uvijek drzi obavezni sastanak pred trening. Obicno su svi njegovi treninzi u to doba pocinjali sastankom u kome je on pricao a mi se budili. Ovog puta sastanak je produzio za dodatnih deset minuta koliko je on, tu ispred sviju, drzao predavanje meni o tom mom zakasnjenju. Nikad vise nisam zakasnio na trening. Niti sam ikada vise volio Acin trening i njegove sastanke. Ali o sjecanju na banjalucke kosarkaske trenere, o Prletu, Aci, Emiru, Milenku, Davoru... neki drugi put.
Kasnije, za vrijeme studija, osnovao sam KK „Rade Licina“, mali i siromasni kosarkaski klub, koji je , iako siromasan, tri godine nakon osnivanja dogurao do Prve republicke lige. Samo smo utakmice igrali na stadionu. Za treninge, za nas, nije bilo slobodnih termina. A i da jeste, mi nismo imali sredstava da ih platimo. Jedva smo nekako uspijevali placati i utakmice. Cesto smo bili duzni Stadionu i zbog toga stalno na meti Hare, cuvara – domara stadiona. Znao je ponekad, zbog naseg duga, otezati sa otvaranjem kapije pred neku utakmicu. Svi dosli: gostujuci tim, sudije, delegat, nasa malobrojana ali vjerna publika, a Hare sjedi u svojoj sobi i na sve moje molbe ponavlja: „ Sta je Canak!? Ne moze to tako! Sta ako ste studenti!? Plati pa udjite!“ Uvijek sam nekako uspijevao da ga odobrovoljim. Ponekad smo morali da mu pijanom ili mamurnom pomazemo da izidje iz svog malog sobicka gdje je provodio sve svoje dane, a cesto i noci. Otkljucavajuci katanac na lancu kojim su velika vrata bila zakljucana, ponavljao bi da svi prisutni cuju: „Hocu vodu, hocu struju, a necu da platu!“ Nesto kasnije, upoznali smo i Harino meko srce, pa smo uz flasu brlje dobijali stadion i toplu vodu u svlacionicama na vrijeme i bez ovih njegovih komentara. Ali potrajalo je malo duze dok nismo naucili i ovu zivotnu lekciju.
 |
| Sa jedne od utakmica KK Rade Licine na Stadionu Sp. igara. Komso Kacar nakon suta. Desetka, u pozadini sam ja - tada |
 |
| Rukometna utakmica na Stadionu sportskih igara odigrana 24.4.1966. B. Golic, Karalic, Karadza. Sutira Sarenkapa , tada igrac Visocke Bosne |
Mislim da se ovaj stadion u pocetku zvao MLADA KRILA na njemu su radili i clanovi KAB-a interesantno je da je sljunak dovozen iz Novoselije, a za armaturu su stzavljani i vijnicki kreveti. Tofko
ReplyDeleteJa se sjecam betonskih ploca, prije nego sto je teren asfaltiran. Nisu ni tribine sa svih strana bile izradjene. (Ili sanjam). Tada ni Strosmajerova jos nije bila asfaltirana. Sjecam se kad je osvjetljenje prvi put bljesnulo. Tofko, tvoje sjecanje dobacuje dalje. Naziva Mlada krila se ne sjecam. Ti si, cini mi se, u to rano doba stanovao u onoj zgradi pored stadiona ili se varam.
ReplyDeleteBezbroj utakmica sam gledao ali malo kada sam bio na stadionu. Moje tribine su bile na balkonu zgrade naslonjene na SSI. Nas kolega i nezaboravni drug Zlatko Milekic - Cicak je tu stanovao a mi bi se nakrcali na njegov balkon. Znalo nas je biti previse pa bi dio gledao iz sobe a onda se raja smjenjivala. Znam da smo znali bjezati sa zadnjih casova u "Tehnici" da bi gledali Borca ili Slaviju. Bisera i Drago, Cickovi roditelji su bili dusa od ljudi i nikada nam nisu branili da u tolikom broju budemo tamo, a to je znalo biti vrlo cesto. Nazalost nas veliki drug a meni gotovo kao brat blizak Cicak vise nije ziv, srce ga je izdalo kada su ga na silu mobilisali. Zato ce mali stadion u meni uvijek buditi uspomene na mog druga i njegov balkon.
ReplyDeleteEvo Izete, i to je razlog ovog i ovakvog naseg druzenja. Da nas neka slika, pricica podsjeti na neki dogadjaj, na ljude. Sjetio si se svog prijatelja koji vise nije s nama. Sjetiti se ovako, spomenuti, kako si ti to uradio, je lijepo ljudsko djelo. Kao da si Zlatku Milekicu - Cicku, koga se i ja po dobru sjecam, odnio cvijece na grob.
ReplyDeleteSada je na mjestu tog stadiona gdje je bl sport godinama postizao znacajne rezultate, posredstvom beskrupulozne privatizacije, iznikla ruzna gomila betona.
ReplyDeletepozdrav,
Mario
"Nazalost nas veliki drug a meni gotovo kao brat blizak Cicak vise nije ziv, srce ga je izdalo kada su ga na silu mobilisali. Zato ce mali stadion u meni uvijek buditi uspomene na mog druga i njegov balkon."
ReplyDeleteHvala na lijepo sjecanje na mog tatu! Bojan
Meni treba tacna informacija kad je stadion RK Borac dobio asvalt, al ne informacija "Ja mislim' ili "Tamo negdje oko", jer sam napisao jednu pricu "Brazilci u priglavcima" i sjecam se te finalne utakmice banjaluckih Brazilaca, koja je odigrana na crnoj sljaci 1962 godine, samo mjesec ne vise od dva, odmah poslije SP u Cileu 1962
ReplyDelete