Prije par dana Boco mi javi da je Miroslav Kincl iznenada umro.
Umorio se nas neumorni Kincl.
Poznavao sam ga jos iz djetinjstva. Isao je u isti razred u banjalucku Uciteljsku skolu sa mojom sestom.
Ne znam da li je nakon te skole ikada radio u razredu sa djecom. Znam da je citav zivot proveo u centru grada, raznoseci pisma, dokumenta izmedju Doma kuture, Opstine, Komiteta, Socijalitickog, Radija, Kulturno umjetnickih drustava.... Sviju je znao, po imenu. Svi su znali Kincla. Sa svakim bi stao, kratko popricao. Uz obavezan dobronamjerni i blag osmijeh prenio pokoju vijest, i nastavio svojim putem.
I tako godinama.
Nas Kincl.
Pocivaj u miru.
Poznavao sam ga više od četrdeset godina. Kincl je izgledao kao da na njega vrijeme ne utiče. Distribuirao je pismene poruke, pozivnice... Izuzetno efikasan i pouzdan, mogao je u kratkom vremenu obavijestiti 'sve zainteresirane' da se u Domu kulture održava... Vijećnica mu je bila mjera, za dva-tri sata bi je 'napunio'. Kasnije bi u nekim svojim novinama frapirani pjesnici iz većih centara pričali o Gradu u kome se traži stolica za poetsko veče.
ReplyDeleteSjećam se i anegdotskih situacija koje je Miro sasvim bezazleno režirao. Jednom prilikom, uručujući pozivnice od vrata do vrata, uvezao je dva različita događaja. Radilo se o nekom predavanju zatvorenog tipa u Opštini, a naš Kincl onako uzgred uz pozivnicu napomene da bi bilo poželjno doći i večeras u Vijećnicu. Bio on ubjedljiv i ljudi došli. Može se zamisliti u kakvom su se samo čudu našli kustosi koji su to veče držali predavanje o zaštiti srednjevjekovnih spomenika u sali gdje su većinsku publiku pored 'društveno političkih radnika' činili oficiri. Po završetku, Kincl stoji kod izlaza i, kulturno kao što je znao, pozdravlja: 'Do viđenja, dođite nam opet.'
Kincl je bio drag, dobrodušan, ljubazan... poznavao svakoga. Čini se da je samo sebe zaboravio.