VJEKO: SA ONE STRANE...

...autobuska stanica kod rampe, na liniji Delibasino selo/vamo -- Laus (vjerovatno)/tamo, nisam siguran, starijim tada poznatija kao 'kod Mije Bajica' po podrumu pica, podrumu koji je imao cak jednu stepenicu, prvo na nju gore, pa onda sa nje dole, treba odnekud i sic' u "podrum". Tih ranih sedamdesetih za mene je ta stanica i dalje bila kod rampe. Tada jos nisam shvatao zasto je vazniji podrum pica od rampe i vozova, kao sto nisam shvatao zasto autobus koji nam je pobjegao ispred nosa u pravcu 'grada' pa na drugu stranu, dolazio brze nazad od onoga koji je otisao dole (samo dvije stanice), do trapiskog mosta. Zbog "Bistro" akademije ( sto "Bistro" kad je polaznicima uglavnom bilo "mutno", tko ce ga znat') koja se nalazila na samom bus okretistu, sto sam kasnije saznao kao i utvrdio da su soferi bili losi "studenti". Sa nase (putnika) tacke gledista podnosljivo kratko su se zadrzavali na predavanjima, osim ako je bila zima. E, tada je bilo i galame po doticnima.
Na toj stanici sam "upoznao" gazdu Delica. Vracajuci se prvim mrakom kuci, vikendom sa djedovine na stanici smo zaticali gazda Lazu, uvijek sa one strane znaka. Majka bi ga pozdravila i isaretom i blagim, jedva primjetnim naklonom a i pozdravom, toliko glasnim da ga ni ja nisam cuo, kao uostalom i svi drugi koji bi stizali na stanicu. On bi otpozdravio u stilu 'primjetio sam da ste me pozdravili' otprilike tako nekako, sa one strane bus znaka, dok bi svi ostali formirali grupice i druzili se u nekoj cudnoj tisini sa ove strane znaka. A i ja sam bio neuobicajeno tih, sto sam sam sebi pravdao prisustvom tog cudaka uvijek isto obucenog. Mudante, kaput vezan kanafom, gumene cizme i stari sesir. Po njegovoj garderobi se nije moglo odrediti godisnje doba, tj uvjek je bila zima. Kazu da je pola Gospodske bilo njegove, da je imao svoje selo, bio ucen, govorio cetri ili sest stranih jezika, drzao instrukcije iz matematike. A tada je zajedno sa pukom cekao bus/sofere da napuste akademiju, a nekad je, kazu price, u grad isao sa dva fijakera. U prvom, on a u drugom, njegov sesir i stap.

Nedaleko od stanice, na imanju uz prugu, obitavao je gazda Lazo u bajti pod velikom lipom. Njen panj (bas ovaj na slici) i korjenje je i dalje tamo. Mladice iscupas i presadis, stablo se slomi i osusi, al' sa korjenjem, sa korjenjem je teze. Ono zauvjek ostaje.

Za gazdinog vakta imanje (plodna zemlja) je bilo ledina. A i danas je tako. Sa jedne strane, uz prugu (opet fotka) ledina, a sa druge strane uz cestu, groblje. Postuju nova vremena gazdinu volju. Na njegovom imanju odavno nice samo 'tuga'. Protestujuci protiv onih, novih vremena predratni bogatas se okrenuo i protiv zivota. Sa spomenika, od onoga rata pa do odlaska na 'veliki odmor' (1975.g) , trideset godina inata, al' za respekt, tihog inata. Najteze "kazne" covjek si uvali sam...Zasto?

Jednoga dana gazda se nije uobicajeno pojavio pred bajtom. Odmah primjeceno od komsinice sa one strane pruge (moje tetke). Komsije su ga sahranile na onome malome groblju ( iz jedne druge price) zajedno sa suprugom Velenom i sestrom Marom Borovnicom. Komsije su im i skroman spomenik podigli. Komsije iz onoga vremena dok je rijec 'komsija' gramaticki bila... topla rijec...A gdje su danas, komsije?

http://www.youtube.com/watch?v=JeKYVxvzKcU

http://www.youtube.com/watch?v=ooFs7Cn-oWw