MARIO: KIPAR KORKUT

Ovaj Marijev prilog o jednom od nasih Banjalucana o kome nezasluzeno malo, ili nista ne znamo, cekao je prilicno dugo. Cekao da prodje praznicko cestitanje. Priznajem da nisam znao za Alema, iako se  radi o zetu Gverica, Nade i Josipa, sa kojima smo nekada prijateljevali.

****************************************************

Alem Korkut

Pišući o stvaralaštvu kipara Alema Korkuta ('Dani', br.704), docenta zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, kritičar Irfan Hošić s razlogom se čudi da je njegovo djelo u BiH, zemlji njegovog porijekla, potpuno nepoznato.

''Korkut je značajna karika u razvoju hrvatskog kiparstva. Uvaženi hrvatski historičar Zvonko Maković opisao ga je kao jednog od nekolicine kipara koji sudjeluju u značajnom pomaku od dosadašnje kiparske prakse u Hrvatskoj.''


Korkuti su čuvena travnička familija, a Alem, sin Višnje i Bešira, nakon završetka osnovne i srednje škole u Banjaluci, akademsko zvanje je sticao u Sarajevu i Zagrebu gdje je i diplomirao u klasi poznatog Šime Vulasa. Alem živi u sretnom braku sa Banjalučankom Ines Gverić, kćerkom Nade i Josipa.
Postoji mišljenje da se veličina kreacije određuje prema stepenu pripadanja svjetskoj baštini a pojedinci prepoznavaju autorovu osobnost, porijeklo i autentični rukopis. Djela afirmisanih umjetnika ponekad navrate u 'rodne krajeve' svojih autora. Jednog dana će sigurno i skulpture skromnog Alema u Bosnu.

Mario

Alem Korkut: Spomenik biciklu

Kiparstvo Alema Korkuta
Forma, dodir i pokret

piše: Irfan Hošić

Alem Korkut (1970.) je jedan od značajnijih kipara mlađe generacije u Hrvatskoj, bosanskohercegovačkog porijekla, a u našoj sredini je u potpunosti nepoznat. Njegov značaj u hrvatskom kontekstu ogleda se u brojnim nagradama, kataloškim jedinicama i naučnim pregledima savremenog hrvatskog kiparstva kao i prisutnosti njegovih plastika u javnom prostoru hrvatskih gradova. Ono što nas brine jeste činjenica da je Korkut u Bosni i Hercegovini potpuno nepoznat.
Kiparstvo Alema Korkuta možemo uvrstiti u grupu iznimno uspješnih zagrebačkih umjetnika uz Zlatka Kopljara (1962.) i Zlatana Vehabovića (1982.), također bh. porijekla, koji su u svojim životnim sredinama do sada ostvarili zapažene umjetničke rezultate dok su u Bosni i Hercegovini u potpunosti marginalizirani. Da li je riječ o apatiji bh. umjetničkih institucija, njihovoj nezainteresiranosti, besparici ili nekompetenciji teško je zaključiti, no činjenica je itekako evidentna i bolna.

Kiparstvo Alema Korkuta unijelo je određenu dinamiku u ionako statično područje. Možda zvuči na trenutak ironično no misli se i na hrvatski kontekst, ali i na narav ove umjetničke discipline. U ciklusu radova prikazanih na izložbi u galeriji Anex u Puli u septembru 2010., nazvanim Slabost, snaga, Korkut je nastavio radikalnim putem u tretiranju i promišljanju skulptorske forme. Radi se o bijelim površinama različitih formi i materijala animiranih sporim mehaničkim pokretom. Njihova dramatičnost ukazuje na likovnu problematiku jednim zabrinjavajućim i pomalo kataklizmičkim vizuelnim jezikom, no nikakvo čudo nakon serije destruktivnih multimedijaInih radova pod nazivom Ego Trip (2001 - 2005.). Krajnja i po karakteru industrijska monokromija distancirala se od mogućih reminiscencija na procesualnu ili analitičku umjetnost, a vidljivu procesualnost svela na gibanje i pokret. Silikonska guma, epoksid premazan poliuretanskom bojom te mehanički sklopovi koji reagiraju na pokret posjetioca, ukazuju na tehnološku složenost Korkutovih skulptura – i u materijalno – tehničkom i u konceptualnom smislu.