Pages

Sunday, January 23, 2011

Pozorisna publika na (divljem) zapadu

Nekoliko vas je trazilo da pisem malo i o pozorisnoj publici na sjevernom americkom kontinentu, onako kako sam je ja dozivio. Nije bas lak zadatak. Prvo, nisam ja neki redovni pozorisni posjetilac niti znalac. Na nasu zalost, prve godine boravka u Kanadi su protrcale pored nas u borbama za opstanak, kada je mnogo vaznije bilo nauciti jezik, ulice, djecju skolu... Kada je bilo vaznije naci posao i raditi nego misliti na pozoriste. TV, poneki koncert rok grupe ili nasih estradnih, i poneka, rijetka knjiga su u tim danima bili dovoljni za zadovoljavanje svih kulturnih potreba. Ulaznice za pozoriste od stotinu i preko dolara bile su nedostizna zelja, tako da o tome nismo tada ni razmisljali. Ali na srecu ( ili ne?!) godine brzo prolaze. Prelazi se iz jedne u drugu zivotnu fazu bez uocavanja granica medju njima, pa se tako dodje i do pozorista. Na zalost, ne cesto niti dovoljno ali ipak se ode da se dusa popuni.

Ko dolazi u pozorista na ovom kontinentu? Ko posjecuje muzeje?

Cudno je kako me ova dva pitanja vratise u Banjaluku, nekih osamdesetih, kada sam u jednom periodu, mislio da znam 'pola grada', a onda me odvozenje moje Bojane na spavanje kod mojih roditelja na Borik osvijestilo. Svako vece sam je vozio ili autom ili na motoricu. Pocesto su u Boriku bile ili utakmice, ili koncerti... Kad su utakmice ili koncerti grupa ili pjevaca koje ja volim, pored parkiranih auta sam prolazio otezano , ali sam prolazio i pocesto prepoznavao ljude koji se provlace pored auta kao i ja. Kad su bili koncerti nekih narodnjaka, drekavaca novokomponovanih, pored Borika se nije moglo proci od naroda koji jezdi ili auta koji su zakrcili Aleju JNA. Svi se guraju, psuju, odvratno hrljaju, k'o krdo. A vecina njih je zivjela bas u Banjaluci ili neposredno pored nje. Tad sam i shvatio da ja ustvari poznajem samo mali, vrlo mali dio te nase Banjaluke.

Velika vecina nasih sugradjana je uzivala u onome cega sam se ja grozio i stidio. Tada sam poceo brojati koliko ja to ljudi poznajem, koliko prijatelja, koliko drugova, zdravo- zdravo poznanika, samo iz vidjenja poznanika, prijeateljevih prijatelja ili rodjaka ... Brojke su bile iznenadjujuce male...

A kad bismo isli u pozoriste, tu smo se skoro svi poznavali.
Da se vratim na ovaj (pomalo kaubojski) kontinent. Ko se ovdje moze vidjeti u pozoristu ili u Muzeju?

U pozoristu ces sresti najvise Zidova. Prepoznaces ih po mnogo cemu. Po onim malim crnim kapicama, frckicama u kosi, crnim sesirima, po skupocijenim bundicama koje dame cesto ni ne skidaju za vrijeme predstave. Zapravo samo ih prebace preko ramena. Zasto? Ne znam, ali sam i to primijetio. Mozda ih tako cuvaju?! Tu, u pozoristima, su obavezno i doseljenici iz svih zemalja istocne Evrope. Naravno i drugih dijelova Evrope ali od svih Rusi su najzastupljeniji. Dosta je i nasih novih doseljenika. Oni nasi stariji doseljenici iz sezdesetih ili sedamdsetih ne idu u pozoriste. Ni kod kuce nisu isli, pa ni ovdje. To je dosadno.
Ne mogu reci da sam u pozoristima u kojima sam bio sreo mnogo crnaca, Arapa, Indijaca ( njih i bude vise od ovih prvih) ili Latino naroda. Kineza, mladih je sve vise. Slicna je publika i u muzejima.


Zanimljivo je kolika je razlika u vrsti publike koja posjecuje mjuzikl ili dramu na Brodveju. Na mjuzikl dolaze mladji i vecinom obuceni kao da idu na sportki mec. Farmerke, uobicajene. Ne sjecam se da sam na mjuziklu Chicago vidio ikoga u odijelu. Zanimljivo je da se u pozoristima kaja smo posjetili u Brodveju zimski kaputi i jakne ne ostavljaju na garderobi. Cak nisam ni primijetio te garderobe. Ljudi unose svoje jakne i kapute sa sobom i drze ih cijelu predstavu preko krila. K'o na utakmici. Ocekivao sam da su ta pozorista u ovom bogatom zapadu bogatija od onih nasih. Nisu. Naprotiv. Rekao bih da neka od ovdasnjih pozorista ceznu za generalnim renoviranjem i preuredjivanjem koje je kod nas davno uradjeno. 
Ono sto me iznenadilo kad smo isli na prvu operu, a i mjuzikl ovdje u Torontu, je aplauz kojim se prekida scena, pjesma ili arija - u sred. Sjecam se, to nisam zaboravio, da se to nekada smatralo nekulturnim, cak i neotesanim. Prekidati scenu u drami ili operi je bio veliki no-no. Sjecam se cak i prijekornih pogleda glumaca ili operskih pjevaca ako bi to neki , nepristojni gledalac nekada ucinili. Kazu da se to promijenilo i da je sada to vec obicaj svugdje na planeti aplaudirati i tako davati sebi oduska, a glumcu ili pjevacu podrsku. Ja sam starijeg kova, a pomalo i tvrdoglav. Ja to i dalje ne volim, niti radim. Niti cu raditi!

1 comment:

  1. Baš lijepo Predraže, ovim si upotpunio svoju priču o kazalištu i predstavama na «divljem» zapadu. Kad malo razmislim o svemu što si napisao, mogla sam to i pretpostaviti. Ako usporedim s onim što se događa u Zagrebu i kod nas ima promjena. Svečanije toalete se nose samo na premijerama, ovisno o vrsti predstave nosi se «ozbiljnija» odjeća, kad se prikazuje komedija, satirična predstava uglavnom je «casual» odjeća. Jedino što je korištenje garderobe ostalo obvezujuće. Gledatelja ima svih generacija, ali i to ovisi o vrsti predstave. Uglavnom dolaze studenti i stariji obrazovani. Bude i organiziranih posjeta srednjoškolaca, što izbjegavam, jer današnja mladež, na žalost ne poštuje ništa i nikoga. Najvjerniji gledatelji su prijateljice, umirovljenice. Na operi se rijetko plješće, iako se i to dogodi, nažalost ponekad i na koncertu, ali u komičnim predstavama publika učestvuje i to daje posebnu živost i draž.
    Karte su za naše prilike skupe, pa rijetko idu obitelji. Pogotovo su skupe kad se daje balet i opera, pa i mjuzikli, što ne začuđuje s obzirom na uložena sredstva za pripremu takve predstave. Baletne predstave su nam jako dobre, mjuzikli također. Voljela bih da imaš priliku vidjeti naš mjuzikl Chicago, pa da možes usporediti. Jako su dobri, gledala sam ih dvaput, bolji su mi od filma.

    Gledala sam operu Aida u Melbournu, bili su dobri, ali ne toliko da bi zasjenili naše.
    Art centar je ogroman, nekoliko katova pod zemljom, pozornica je na najdonjoj etaži, ispod rijeke Yare. Publika ozbiljna, bez obzira na dob, koliko se sjećam uglavnom bjelci, većina Ozzi, kako Australci zovu prve engleske useljenike.
    Garderobe se ne sjećam jer je bilo ljeto, pa nije trebala.
    Kad bi se moja Karmen aktivirala, ili Abbu pa da nas malo detaljnije informiraju.
    Bojim se da će ostati na ovome – Kad bi?

    Bilo mi je žao što nisam došla jedan tjedan ranije da gledam moje ljubimce – Il Divo.
    No može i ovako. Uživajte!
    http://www.youtube.com/watch?v=9KojptKmhvM

    ReplyDelete