MLADEN ZORIC: GUNDULICEVA 46 - sjecanja

 Pamcenje rodjendana nisu mi jaca strana. Mladenov, treceg februara, nisam zaboravio. Zato sam ovaj njegov prvi prilog, njegovo sjecanje na Gundulicevu, zadrzao par dana i pustio bas na njegov rodjendan sa zeljom da jos mnoge doceka u zdravlju.

****************************

Gunduliceva 46 pedesetih : Jadranka, Mladen, Zeljko i Snjezana

U carstvo moje i jos kojecije najranije mladosti, u zasticeno podrucje Ulice Ivana Gundulica ulazilo se u neka davna vremena kao pod nevidljivo stakleno zvono iz pravca centra Ulicom Mirka Visnjica kod granapa Vis i stare polusrusene drvene pekare, iz pravca Umicevica kuce i Ciganluka kod ducana Hvar, iz Kozarske Duska Kuruzovica preko Jelic polja, Ulica Grobljanska ju je vezala za pocetak carstva pokojnih Rabe i Hamdije-Brace Cerica, a put Borika niz Ulicu Mise Stupara pa sve negdje do zaboravljenog Zidovskog groblja, Magazina i cuvenog Brda iza kuce Dule Crnogorca i brace Hameda i Husrefa Arnautovica (Talijana).
Uz sve moguce greske u imenima ljudi i ulica kojima gospodare rupe u sjecanjima od prije vise od pedeset godina, fragmenti tog ambijenta u kome sam proveo prvih cetrnaest godina zivota ostali su kao pecati - stabilni i neizbrisivi cak i kada se radilo o najbanalnijim dnevnim dogadjanjima . Tada pogotovo. I sada bih mogao ozivjeti sve nijanse.Jer, ispod tog nevidljivog staklenog zvona,svakome je bilo dopusteno da izadje, ali za ulazak je trebalo mnogo vise od dopustenja: tu negdje se trebalo roditi i srasti sa svakim coskom, sa svakom kucom i likom.
Ustvari tek sa takvom propusnicom ce ti kao pasivnom promatracu postati jasno kako covjek sa toliko emocija moze opisivati najobicnije gacanje po dubokoj, vreloj, ljetnoj prasini trceci u oblaku te iste prasine za zapregom koja je petkom odvozila smece… A tih i takvih vrlo znacajnih dogadjanja bilo je na svakom koraku.
Kazu da su me u Gundulicevu 46 bez moje volje dovezli u fijakeru nakon sto sam usrecio ovu planetu svojim postankom. Toliko se o tom dolasku pricalo da mi se cini kao da se i toga sjecam,stim sto mi boja fijakera nije ostala najjasnija. Tog 3.februara godine pedesete pocelo je odbrojavanje vremena koje prema svim statistikama prolazi najbrze jer je najljepse.

Poratno dijeljenje viska prostora dovelo je u poziciju vlasnike te vrlo upecatljive stare gradjevine - obitelji Dobric i Alaupovic -da svoju imovinu dijele sa drugima kojima su ti kvadrati bili pitanje opstanka. Na katu kuce moga djetinjstva naslo se mjesta za jos dvije familije: Horvat i moje. Nama su pripale dvije dominantne prostorije od kojih je jedna preko starinske mansarde gledala direktno na sva zbivanja u Ulici.

O tome kako su se stvarni vlasnici te kuce osjecali, posto su vjerojatno pod nekom vrstom prisile tadasnje vlasti morali sve to presutati, nisam nikada razmisljao. Sve je to u djecijoj glavi bilo nekako normalno. Pogotovo kada su se tokom godina pocetni ,obicni odnosi pretvorili u istinsko razumijevanje i prijateljstvo. Kako kod roditelja, tako i nas djece-Snjezane (sada Rakic), Jadranke, brata Zeljka i moje malenkosti. Ti obicni, odmjereni, skromni i iznad svega dobri i vrijedni ljudi za sve te godine nikada nisu iza sebe ostavili niti jednu mrlju koju bi netko mogao zloupotrijebiti. A tako je ostalo i kada su nam se putevi godinama kasnije razisli. Vjerovali ili ne ali i takvi ljudi postoje..
E bas sa te i takve mansarde pratio sam cetrnaest puta sva godisnja doba koja su tada bila i toplija i hladnija i sarenija i sjetnija….
Zime su pocinjale i zavrsavale sa debelim snjeznim pokrivacima i decijim ludilom na Brdu prije kasarne Borik. Zasluzilo je veliko slovo jer smo ga tako zvali i nikakav drugi opis ga ne bi uljepsao. A to ludilo sanjkanja na svim mogucim spravama i radost koja je pritom zracila iz svakog klinca ne moze se smjestiti u nekoliko redova.

Kasna proljeca i ljeta su nam skidala obucu (to je vec bilo pitanje prestiza…ko ce prije).Onako bosi protrcali bismo te tople mjesece po livadama za loptom i sa tabanima punih oziljaka I naboja docekali jesen, skolu i….obucu. Ipak ljeti smo bili malo privilegiraniji od drugih. Odmah poslije skole cekao nas je dug i zamoran put do mora odakle je bio otac Ante, pa sve do kraja osmog mjeseca kada smo se vracali crni k’o gavrani tamo gdje pripadamo.
Jesen nikada nisam volio, ali u onim suvljim, toplijim danima ogromne hrpe suvog lisca su postajali novi poligoni za igru i mastu. Tada ni ta jesen nije vise bila tako tmurna.

A koje su bile kulise tih dnevnih parada od jutra do sutra?Ako se opet spustimo do cuvenog ducana Vis pa poslije Graniceve kuce prema Gundulicevoj prolazilo se pored Grmecke, porodice Mraz, Zorana I Pere Sucur a na uglu se krizalo sa kucom Snjezane Ivezic. O njoj bi nam Zlatko Semic-Semara mogao mnogo vise ispricati. Ta strana Ulice je dalje izbijala na Dom za nezbrinutu djecu i cuvenu Generalovu vilu. Zasto generalovu to nitko nije znao, niti zelio znati. Bila je to prava pravcata vila sa manje-vise nepoznatim tajanstvenim ukucanima.
U sjecanja dalje izbija kuca Pere-Pese a potom Mice Trube i njegove sestre Bebane - malo starija garda. Bas tu ispod njegovog prozora godinama je stajalo ogromno drvo lipe sa korijenima koji su izjeli pola ulice. Na tim i takvim korijenima sjedilo se i prepricavalo strasne, izmisljene price do dugo u noc dok su ocajne majke urlale sa prozora u cuvenoj Gundulica- kakofoniji dozivanja svoje djece da konacno posjete i rodjenu kucu. Najdalje je sa pricama isao nesto stariji Mico Karanovic zvani Krava. Nakon njegovih strasnih prica malo tko je mogao mirno zaspati a nisam siguran da i sam nije poceo vjerovati u svoje strahote.

Korak dalje su rasli Mikolcevici . Zvonko-Goge Mikolcevic je bio taj koji je prvi zazvizdao cuveni zov iz opere Carmen (Sur la place)… Taj kratki zvizduk je godinama nakon toga ostao jedini ljubavni i ini “tajni” nocni zvuk Gunduliceve. Nekako u to vrijeme preuzeli su ga u Muzickoj skoli i godinama svojatali. Nije bilo fer jer im ni Bizet ni Goge ni Gunduliceva nisu dali licencu, ali o tome nekom drugom prilikom …
Ta strana Ulice je zavrsavala sa dvoaktnicom sa adresom Franje Gagule i velikom livadom, poligonom za cjelodnevne nogometne borbe. Tu je Branko Lazic otac Svjetlane i Jadranke pionirski usao u pilot-projekat igralista za djecu sa sadrzajima koji su nam obecavali dugu i sretnu buducnost. Nazalost vec poslije nekoliko mjeseseci sve je palo u vodu – stigli su arhitekti i radnici sa lopatama. Snovi da je igra vjecna katogorija za par godina su nestali u novim, ruznim zgradama…

Druga strana Gunduliceve tekla je od vec pomenute Grobljanske. Vrlo znakovito i tuzno ime za ulicu koja se –za nevjerovati- zavrsavala na ulazu u …groblje. Tu negdje od kuca Ivice Andrijevica, Porobica, preko brojne porodice Katana (Prga, Eso), preko Ipeta-Sipija Gunica i sestre mu Azre, do ugla sa Ulicom Mise Stupara (ranije kuca teta Rajne koja nije propustala niti jednu sahranu-bilo je to pitanje prestiza – kasnije lokacija kafane “Borac”u kojoj je na jeziv nacin nastradao nas prijatelj Vehbija),niz poznatih kulisa se zavrsavao najvecom zgradom.

Oko te gradjevine koja je dominirala velicinom i brojem stanara i svakodnevnih dogadjanja je ispisano najvise prica mladosti svih ovih imena: Ranko i Zdravko Bosanac, Miro, Pero Trikic-Trika,Bero, Jelica ,Olgica i Zoka Obrovski, vec pomenuti Mico Karanovic, Ozana (majka Borisa Novkovica), Lala i Zlatko Vranesic… Par kuca dalje u Mise Stupara, preko puta Durica i Pavlisina , moj veliki prijatelj rano preminuli Rade Topic , korak dalje Bozo sa psom legendom Medom (nikada se nisu razdvajali) i ….ko zna ko jos. I ovo sam jedva sacuvao u glavi.

I nakon svih tih kuca opet Gunduliceva 46 i moja mansarda….pod prozorom ljeti Bastica puna jorgovana i tulipana, a na dugoj strani Basta – uglavnom zabranjeni teritorij za djecu u kojoj je centralno mjesto godinama imala velika tresnja. Slike koje se ne brisu i ne nestaju. U dvoristu veliki orah ispred odvojene kuce Dante i Seke Dobric, Lidija, Dubravka, Cica Mirjana… pod orahom kucica za ptice i bunar – pravi bunar izvor sumnjive bistre vode i mojih nocnih mora…ispred ves kuhinje pozornica od plahti i deka, ulaznice dva dinara, klupe, predstava – prava predstava sa namackarenim likovima. Na sredini dvorista sprzeni krug gdje trava nikada nije rasla-mjesto za kotao za pekmez u jesen, za cvarke pred zimu. I jedra robe koja se pod podbocajima susi neovisno o vremenu.

Jos jednom smo se Zdravko, Pero, Miro,Sika, Rade ….i ja zagrljeni prosetali Ulicom uz urlanje pjesme “Na kraj puta kuca zuta, u toj kuci….”, jos jednom je kitir prodao hrpe ogromnih usecerenih lopti kokica sumnjivog sadrzaja, jos jednom je Mimi sjedeci vjecno u svojim invalidskim kolicima propratio na gitari Gundulica -serenadu vjecnih zavodnika, jos jednom je moj otac Ante poslije igranke u Domu kulture i terevenke koja nije imala veze sa kulturom doveo citav orkestar (Momo Ristanovic, Franjo Petrusic, Hasko, Irfan, Nandi Kulijer…) pod prozor mansarde da pjesmom majki Janji napisu ispricnicu… i tu je negdje zavjesa spustena.

Gundulicevu 46 sam napustio nekoliko dana pred kraj decembra 1963 vukuci sanjkama brata Zeljka i lonac za ves pun cumura. Snjezana mi je pomogla do prodavnice Vis. Tu smo se rastali, a ja sam krenuo u svijetlu buducnost. Bio je to jedan od mojih najtuznijih dana u zivotu.

Neki od ovih dragih likova vise nisu u zivotu. Sa ovih par redova sam pokusao da ih sacuvam od zaborava. Cuo sam da ni kuce sa mansardom vise nema. Neko se konacno sjetio da dobar parking vrijedi vise od svih ovih nabacanih emocija. Valjda tako mora biti.

U Banjaluku vise godinama ne odlazim. Ni Banjaluka ni Gunduliceva 46 godinama ne odlaze iz mene…