MARIO: GODISNJICA

Ponekad ne mogu da napišem ni obično pismo, zavidim onom sebi od prije neki dan kada sam to lagano uradio. Ponekad sam težak, ne osjećam se najbolje, osjetim da ne funkcioniram najbolje. Poslije podne je, počinjem da pišem. Osjećam kao da sam se tek probudio ili kao da baš sada moram skočiti u Vrbas. A htio sam samo napisati nekoliko afirmativnih riječi u povodu godišnjice Parkića... ne ide. Kada bih popio čašu vina bilo bi lakše, ali ne pijem sam sa sobom. Zato koristim muziku, oprobani stimulans.

Godišnjica je Parkića (htjedoh reći našeg malog Parkića), a to je radostan događaj. Često očekujem 07:00 kada Predrag postavlja novi prilog i obično imam vremena za samo letimičan pregled... jurim na posao i računam koliko je sada sati u Americi, a koliko u Australiji. Ima taj naš Parkić kvalitet dobrodošlice, ima draž mjesta za povjeravanje, toplinu neophodne intime. Parkić ponekad fino iznenadi, često obraduje, pokrene. Nakon časkanja u Parkiću osjećam se lakše, funkcioniram i požalim što se radi samo o okrutno imaginaranom mjestu.

Predraže, želim (nam) da Parkić poživi duže, jer ova prva godina je vožnja sa samo jednim okretom na ringišpilu... Za vedrinu, trud i upornost imaš moju zahvalnost.

Mario