Od samog početka djelovanja, osobito u vrijeme kad je bilo "BANOVINSKO", banjalučko pozorište je dvaput godišnje, ljeti i zimi, odlazilo na turneje po posebno, Vrbaskoj banovini. Valja pripomenuti, da su mnoga mjesta tih tridesetih godina, bila u pravom smislu riječi bosanske kasabe. Narod je bio neprosvijećen - u mnogim mjestima analfabete su bile u očito velikoj prednosti.
Uvjeti za gostovanje bili su veoma teški. Najčešće smo igrali u povećoj učionici, zbog čega smo na pozornicu ulazili kroz prozor. Ili u sokolani. Mahom smo igrali uz karbituše ili petrolejke - svojedobno mi je govorio Muhamed Ćejvan, rođeni Banjalučanin koji je u banjalučko pozorište dospio iz zbora beogradske opere, i koji je bio nadaleko poznati pjevač sevdalinki.
Prisjećajući se brojnih gostovanja, od druge sezone rada banjalučkog kazališta, Muhamed Ćejvan je ispričao i ovu zgodu:
Hasanaginicu smo igrali u mnogim mjestima. Međutim, kako se u nekim mjestima publici ne bi dopalo da Hasanaginica umre, a mi da ne bismo publiku razočarali, ponekad smo znali preinačiti kraj i tako bi Hasanaginica živa i zdrava dočekala kraj predstave. Publika je bila prezadovoljna, a i nama je bilo drago vidjeti ih tako sretne.
Neki su znali reći, pozorište ko pozorište.
(Iz knjige banjalučkih anegdota Ace Ravlića)
Znaci, u samom pocetku, Banjalucko pozoriste je bilo avangardno. Poceti predstavu, a da ne znas njen kraj, bio je svojevrstan eksperiment, posebno za to doba...
ReplyDeleteOdrastala sam uz banjalučko pozoriše.Svake nedelje išli smo na predstavu tako da sam "Dugonju,trbonju i vidonju gledala 10 puta.Poslije to više nisu bile samo djećije predstave.Gledala sam "Hasanaginicu" i ronila suze,smijala se "Jazavcu pred sudom"i "Ministarki"uživala u "Maloj Florami"itd.itd.Prošlo je pola stoljeća i dosta se zaboravilo.Pored velikog Muhameda Čejvana,sjećam se Adema Čejvana,Vlade Zeljkovića,Alojza Majetića,Lene Politeo,Nevenke Šain,Mire Banjac,Mire Gervac,Džonlića,Demirovića i još mnogo sjajnih glumaca.U banjalučkom pozorištu gostovala su tada poznata imena kao što su Mira Stupica,Olivera,i Rade Marković,Pero Kvrgić...Bilo je to NARODNO pozorište i mi smo se ponosili njime i našim glumcima, koji su se poslije razišli po većim centrma,a najviše u Zagreb.Sa notalgijom ipoštovanjem sjećam se tih dragih ljudi.Niskana
ReplyDelete