Roditelji kupili meni bicikl a sestri njemacku bebu u komisionu. Beba je cak govorila 'mama', ali se morala malo nagnuti naprijed da bi to izgovorila. Cudo tehnike! I kosu plavu je imala. I plave oci, trepavice. Kapke zatvarala, ako bi se nagela da lezi. Cudo jedno pravo! Za ta vremena, od prije oko 55 godina i bilo je cudo, posebno nama djeci. Mislim da je ta beba sada kod Nese, malo ostecena jer nasa djeca nisu bili bas tako pazljivi sa igrackama kao mi.
Moj bicikl nije bio neko cudo, ali se ja nisam odvajao od njega. Mali, plavi. Prvo ga nisam znao voziti, ali nakon dan-dva, i samo nekoliko padova picio sam na njemu k'o pravi Fandjo. Ubrzanje, naglo kocenje, voznja bez jedne ruke, bez obje ruke, bez zuba... sve to sam savladao u rekordnom vremenu. Talenat. Vrlo brzo mi je to postalo dosadno pa sam izmisljao nove discipline. Jedna od tih je bila voznja sa ukrstenim rukama na governali. ( ovo goverlani mi nekako strano zvuci ali ne znam neku drugu rijec). Jeste li to ikada probali? Kad tako ukrstite ruke, onda su vam sve komande koje stizu do ruku iz mozga kao lik u ogledalu i sve je suprotno. Ako mozak kaze da hoce desno, ruke vuku na lijevo. E sto sam se na toj disciplini ispadao! Svakodnevno sam donosio masnice i razne ogrebodtine, plitke i duboke, na rukama, na nogama, cak i glavi. Pitali se roditelji sta je to sa mnom odjednom, sve dok jednom nisu vidjeli kako ukrstam ruke. Probao moj tata, koji je bio prilicno spretan na biciklima, valjda sam to od njega i naslijedio, i vrlo brzo mi rekao da nikad vise tako nesto ne pokusavam. Naravno da ga nisam poslusao, jer sam u maloj raji Strosmajerove a i sire, bio jedini koji je to mogao. Niko vise, samo ja...
Kasnije, kad sam prerastao svoj prvi bicikl, dobio sam novi veci, ruski. Prilicno slican ovim sadasnjim terenskim biciklima. Napredna ruska tehnologija! I na ovom biciklu sam bio sampion dvorista Braca Pavlic skole, sampion skole u sporovoznji. Mogao sam voziti cijelu asfaltnu plocu uzduz a da ne pokrenem pedale niti da dodirnem nogom zemlju. Samo governalom. Kasnije se i ta tehnika pokazala prebrzom za sporovoznju, pa sam je unaprijedio... Bolji od mene, u to doba u Banjaluci, u sporovoznji je bio samo Emir Basic ( Cajin brat) koji me jednom pobijedio na takmicenju na Stadionu sportskih igara, pred stadionom punim ucenika banjaluckih osnovnih skola.
Ne pricam ja sve ovo da bih se hvalio. Ni na kraj mi pameti!
Nego pricam da kazem kako sam i tada zelio da imam trkaci bicikl, specijalku ali trkacu.
Nikad mi se ta zelja nije ostvarila jer sam uvijek imao previse zelja a nedovoljno mogucnosti da ih sve ostvarim.
Ali ako su mogucnosti vece od rastojanja, vecina zelja se covjeku u zivotu ipak kad-tad ostvari.
Tako i meni. Prije par godina kupio sam specijalku - trkacu. Istina, ne sa savijenom governalom, jer to vise ni ne zelim, ali lagan, aluminijski, 21-brzinski, zut. Zelja ostvarena. Nema uzbudjenja.
Jos samo da mi je motor kupiti, neki Harley Davidson, sve bi mi se djecacke zelje ostvarile.
Mozda i to bude jednom. U nekom drugom zivotu ako ne bude u ovome.
A mozda i ne bude.
Jer, ni bicikl ne volim onako kako sam mislio da cu ga voljeti, niti onako kako bih ga volio prije 45 godina.
Da, vazno je da mogucnosti budu vece od rastojanja ali i u pravo vrijeme...
**************
Mario dodao link za muziku na ovu temu:
Leteci potepuhi - Bicikl
******************
Niskana poslala sliku:
 |
| Bahtijarevici uz motor |
Bruja dopunio linkom Spisiceve pjesme, koja je ustvari muzika na temu vica koji je Niskana prepricala.
Zvonko Spisic - Bicikl
Jes' ti travnjak zacupavio!
ReplyDeleteA i maslacak ti na stazi izbio!
ReplyDeleteInteresantno je da si upravo danas spomenuo bajkere. Putujući za Trogir sretali smo ih u grupama na autoputu. Nije bilo ugodno susretati ih, iako su svi bili vrlo korektni u vožnji. Motori su se sjajili na suncu, uglancani, bez traga prašine, ne možeš odrediti koji je ljepši i skuplji, svi u crnim kožnim odijelima s bezbroj nekakvih znački i crteža, s njima i prtljaga. Uglavnom su bili parovi. Svidjela mi se grupa Engleza, sedam D.Harleya, predvodio ih je riđi bradonja, činilo mi se kao da gledam američki film. Iza njega na motoru dosta mlađa žena, a iza njih parovi. Susreli smo ih zatim na odmorištu, neposredno nakon tunela Sv. Rok, blizu Paklenice, bili su vrlo simpatični, veseli, ljubazni.
ReplyDeleteJutros u Trogiru sretoh dvojicu Austrijanaca, pili kavu tik uz moj stol. I oni u crnim kožnim odijelima, okičeni značkama, specifičnog prepoznatljivog izgleda.
Evo što se ovaj vikend događa u Biogradu.
http://cro.time.mk/read/c93cf0db1d/e321c90408/index.html
http://www.croatiantraveller.net/bajkeri-na-harleyima-dolaze-u-biograd.html
Ko ce ako nece Vjeko primijetiti detalj. Promakako mi. I travnjak neosisan i masalcak u stazi. Bruka i sramota! Da sam znao ne bih taj zuti - ko bva trakaci bicikl ni sliao. Provodim dnevno sate na tom travnja kubureci sa korovom. Necu vise ni da pricam o tome. Sramota... I onda ga uslikam bas prije kosenja. Uzgred, kosenje travnjaka, koje se ovih kisnih dana mora raditi svakih 5 dana, je najlaksa obaveza. Ono ostalo, cupkanje korova, dosijavanje, navodnjavanje, pozemljavanje, nadjubrivanje, ravnanje, prskanje... i ko zna sta jos... oduzima i vremena i snage... A snage-sve manje. Prodacemo mi kucu uskoro i rijesiti se svega toga.
ReplyDeleteI ja se sjećam našeg bicikla-trokolice,sa velikim toćkovima.Kažem našeg,jer nas je bilo troje djece.Bilo je veliko dvorište tamo na klaonici,pa smo se vozali po cijeli dan.Sjećam sa jednog nemilog događaja,kada je Fahro izišao na ulicu i srušio ga nepažljivi vozać(ne sjećam se više da li je bio auto ili motor.Sjećam se samo da smo se prepali,jer je ležao taj dan u krevetu.A onda se sve zaboravi i na lagane noge i vozi,vozi.Naš otac imao je motor marke Sacks,pa su braća oko njega prćkala,pa onda u Daspu-auto-moto društvu u Martićevoj provodili slobodno vrijeme uz majsora Milu ćudića.Naša mama je znala reći da je Fahro "zaradio vene"ćućeći kraj motora.U to doba nije bilo auta i moto sport je bio jako popularan.U našem komšiluku živio je Pero Popović-poznati moto-trkać,i kad bi se provezao turirajući do daske sva djeca su trćala za njim.Sjećanja naviru i sjetih se Mikija Karađića prijatelja Fahre i Seje,koji je zaslužan za njihov interes za motore.Interesantno je da su tako puno naućili o motorima,ali nisu ih vozili.Ima jedna slika sa motorom u našem dvorištu u Štrosmajerovoj pa ću ju poslati.Uz put da vas potsjetim na uspješnost biciklista B.L. okupljenih u B.S.K.u.Sjećam se Bilala,Tane,Skopljaka,Maglajlića i td. itd.Možda se javi i Sejo da dopuni moja sjećanja.Pozdrav Niskana.
ReplyDeleteZnate li onaj vic o biciklu?
ReplyDeleteZatrebo Peri bicikl,da hitno obavi neki posao,pa krene kod komšije sa namjerom daga posudi.Idući putem razmišlao je hoće li mu komšija posuditi bicikl.Možda će reći da je pokvaren,ili da i njemu treba i sl.Kad je pokucao na vrata komšije,već je bio iznerviran,pa kad je ovaj otvorio on mu je rekao:"Jebi se i ti i tvoj bicikl" Niskana
Dragi prijatelju. "id u bozju mater Ti i taj tvoj bacikolo"
ReplyDeleteTvoja sjecanja su ono sto smo svi dozivjeli, svako na svoj nacin, ranih sezdesetih. Ti o biciklu, a ja o putnickom avionu, koji na svako guranje dade svima do znanja da je to pravi pravcati avion, sto mu se propeleri okrecu. Gle cuda ima i prozore za putnike i velka krila, a nije ni on tako malen, ma najbolji za igru djecaka od osam godina godina.
http://youtu.be/E7Tm9EEZJFc
Ovo na slici nije Sachs -bio je zelen i nježniji od ovog.
ReplyDeleteHtjela sam potsjetiti da je B.L.bila grad bicikla.Na biciklima se išlo na posao,mladi su išli na izlete i u školu.Sjećam se kako je bilo teško voziti "muški"bicikl ispod rame,pa spadanje lanca,bušenja guma i sl.Tada nije bilo zagađenja zraka kao danas.I Zagreb je postao grad bicikla.Vjerujem da smo mi Bosanci donijeli taj običaj. Niskana
Moj komsija Sarajlija, covjek vec dugo godina u peMziji pa travnjak uredjuje ispred kuce, nigdje maslacka, zeleni tepih, ko na Vembliju.
ReplyDelete-Komsija, kako kod tebe nema ovih zutih, sve zeleno?
-Stadion Kosevo!- smije se on.
-Dobro komso, ja se javljam sa stadiona Grbavica.