Pages

Monday, May 16, 2011

Pavle Pavlović: Bubnjevi rata

Dva puta sam debelo pogriješio. Prvi put kada sam ismijavao rođenu majku dok je govorila da će nakon Titove smrti izbiti rat. Kao tako je bilo i kada su tridesetih godina posljednjeg stoljeća prošlog milenijuma u Marseju ubili kralja prve Jugoslavije. Druga greška bila je za boravka u Oklandu na Novom Zelandu. Kazivali su mi tamo daleko, dvije godine pred bitke posljednje, da ostanem, jer pakao slijedi. Smijao sam se i njima – kako oni sa tih 36.000 kilometara udaljenosti bolje znaju od mene, vrsnog društveno-političkog analitičara, šta mi se događa kod kuće. Nisam im se tada hvalio kako sam na vježbama tipa ništa nas ne smije iznenaditi vazda bio među najboljima. Pokazivali su me kao pozitivni primjerak vječno budnog građanina samoupravne socijalističke zajednice.


Zbog toga od devedeset i neke ne volim proljeća na ovim prostorima. Umjesto da gledaš pupoljke i prve cvjetove, plašiš se novih čarobnjaka što se posljednjih decenija uvijek bude sa visibabama i bagremovim beharom. Treći i četvrti, a evo sada i peti mjesec u godini, kada priroda pobjeđuje snijeg i led, redovno prate grube, teške riječi koje u najljepšem godišnjem dobu donose strah i mrak.

Opet sam proteklih dana osjetio isto kao u godinama pupanja demokratije i višepartijskog sistema u mojoj Bosni i Hercegovini. Zavode obećanjima, prijete raspadima. Najavljuju ratove, glad. I kada već počinješ ludjeti od straha, iznenadi u tom košmaru nagli smiraj što slijedi nakon popunjavanja fotelja vlasti. Zbog tamo nekih koji vide samo sebe i svoje interese, svađaju se zajednice, narodi. Udaraju sa svih strana novinski naslovi što vrište – ako ukinu tamo neki referendum, ukinuće i BiH. Devedesetih su uvodili bonove za benzin, štampali bezvrijedne novce i negdje daleko rušili berlinske zidove. Danas bonova još nema, love je sve manje, sirotinja cvjeta kao nikada, negdje daleko ruše diktatore. A ovdje raja samo šuti. Da li je tada najopasnija ili se prepustila ovnovima predvodnicima što ne vide provalije pred svojim zašiljenim rogovima. Pitaš se šta bi se moglo promijeniti i da li je uopšte moguće. Ponovo se gleda u strance kao u spas, a dobro se sjećam koliko su nam pomogli onda kada je fitilj zapaljen. Sklonili su se u stranu i strpljivo čekali da se vatre mržnje same ugase. Poklopili su poslije pepeo, iz kojeg se kao fol rađala nova demokratija, svojim bankama i mirno bez metaka vezali dužničkim ropstvom sirotu raju.

Šetao sam nedavno ulicama rodnog grada. Poznatih lica, dakako, sve manje. Prostor i vrijeme čine svoje. Neki su u australijama, neki na grobljima. Prirodne zakonitosti su i ovdje iste kao u Amsterdamu, Parizu, Londonu. Samo politika nije. Decenijama više ne pričaju biće bolje, nego otvoreno prijete, a do bola sluđeno biračko tijelo glasa uvijek isto. Face što su te odvele u rat i njihovi mlađi klonovi nisu se promijenili. Niko se više ne opire. Kao da se čeka ko će prvi da pukne, opali.

Ono malo poznatih lica kao da se sa strahom smije. Jer, naučili su da na ovim prostorima najčešće poslije smijeha dolaze suze. Koliko su još daleko? Zato hajmo o Želji , Sarajevu, ćevapima, sudžukama, o tome kako vama u tuđinama nije lako. Najljepše je kući i tako u tom stilu. Dok se okreneš, čaša je opet puna. To je sada jedino sigurno u BiH, imaćeš punu čašu. Niko ne pita koliko košta i svuda oko tebe teški duvanski dim koji možeš rezati. Primitivna Evropa ugušila merake pušačima, a ovdje su oni diktatori nad našim nejakim prozapadnim pročišćenim plućima… I dok ponovo sa udaljenosti od dvije hiljade kilometara sa sve većom napetošću pratim svakodnevnicu napaćene domovine, internetom dolazim do članka u kojem Louise Arbour, nekadašnja tužiteljica slavnog Haškog suda za “zločeste dečke” sa bivših nam prostora, predsjednica Međunarodne krizne grupe, gotovo panično uzvikuje da je Bosna i Hercegovina u najgoroj krizi od kraja rata. Jedna iz plejade pravnih eksperata, što su se izredali na pozornici kod nas najgledanijih sudskih burleski bez granica, otkriva toplu vodu i navodi da je stanje najteže od 1995. godine. Po njoj, legitimitet državnih institucija na udaru je sa svih strana. Nada se da to neće uroditi nasiljem, ali ako se ovako nastavi, barut bi mogao ponovo da zamiriše već u bliskoj budućnosti.

Ljut sam na sebe što me gospodin Alzhaimer još nije posjetio. Ovako još puno i dobro pamtim. Sjećam se kada su krajem osamdesetih po Haagu, i to baš u blizini današnje sudnice, kružili karavani nadobudnih novih vođa tada već napuknute federacije jugoslovenskih republika. Stotine vrhunskih svjetskih stručnjaka za sve oblasti politike uviđale su da su jedina korist od razgovora sa razgoropađenim nacionalistima sa Balkana bili visoki honorari i dnevnice koje su tada dobijali. Ta “međunarodna praksa” zarade na našoj muci nastavljena je sve do ovih dana. Često se pitam da li je jadna Bosna i još sirotija Hercegovina ostavila više traga u političkim sjećanjima ili na bankovnim računima bivših “gubernatora” iz sarajevske bijele kuće OHR-a. To što su im lična konta punija jedino je svjetlo iz polumračnog perioda njihovih vladavina. Ili i oni su dolazili i prolazili kao ova proljeća od kojih strahujemo. Nakon njih stizali su samo još opasniji aprili, majevi. Pitam se i da li će BiH u miru dobaciti do još jednog toplog ljeta?! Da li će se stranci ponovo skloniti u stranu, govoreći nam važno da sami moramo odlučiti o svojoj sudbini? Kada su nas već vješto doveli do provalije, bio bi ljudski red da nam bar postave brvno kojim bi savladali ambise što nam prijete, dok nas zavaravaju da smo sve bliži Evropi, umjesto paklu.

Znam, reći će neki od vas, lako je tebi da nam soliš. Odgovaram – daljina donosi bolji vidik baš kao i nekada sa Novog Zelanda. Plaše me i ovi sve jači zvuci bubnjeva rata na Dan nekada slavne pobjede.
 
(Preuzeo sa dovla.net)

No comments:

Post a Comment