- Uskoro će proći i ove babje huke i muke i kad još prođe »goveđa zima«, onda ćemo zbaciti sa sebe zimski samar - kaže Muharem.
Gledam Šeherlije kako među bijelo okrečenim stablima šljiva štijaju bašče i teško othukuju. Vidi se: zima im pojela kondiciju. Proljeće se lagano budi i šalje nam zloslutne vrane što grakću pod sivim oblacima. Odnekud, iz komšiluka, preludiraju sjenice i kevću psi. Nad zelenim Vrbasom kruže galebovi nošeni južnim vjetrom i kricima ošamućuju prohladni suton. Sa zapada naviru smrknuti oblaci i ledenim dahom guše neprobuđena brda, a ja, probirljivi slušalac, očekujem novu Muharemovu storiju, koju će on, znam, tačno ispričati i naravno - s nepredvidivim završetkom.
Gledam Šeher koji je u svako doba dana poetski snen i koji je u svoj životni dosje ubilježio dosta landaranja kao što su ova moja. Još samo malo, za koji dan, pa ćemo ponovo slušati pasto¬ralnu simfoniju kraj Direklije. Još malo - šapućem i zurim kao omađijan u slikovite šeherske kuće kao u dječji crtež... Gledam Muharemove ruke umrljane zemljom, te i sam poželjeh da obrađujem svoj vrt, da drobim zemlju prstima, da se povučem u neki idilični kutak (vidi se, u meni su težački geni), da imam štalicu i kravicu, da berem uz potok hajdučku travu i metvicu, da pobjegnem od praznoslovlja (Ne treba kvocati nego jaja nositi), da mi je dvorište napučeno armadom nesilica. Već dobrano rashodovan osjećam potrebu da se povučem u ljekoviti mir, u neko divno pribježište duši što se umorila u borbama života, te da svoje skriveno blago pomalo iznosim na papir...
Pročitah neki dan Bašeskiju, koji na jednom mjestu duhovito reče: - Daj, Bože, spasi i onog koji bježi i onog koji tjera! Muharem mi kaže kako zavidi ljudima što žive dole u toplim, južnim krajevima. - Mi koji živimo ovdje, u Šeheru, na stalnoj vjetrometini, u snijegu, kiši, u blatu - mi smo, brate moj, kažnjeni!
Ali, sreća je da sve, pa i ovaj kijamet - prolazi! I glasnim othukivanjem Muharem najavljuje novu priču kojom će potkrijepiti svoju filozofiju o prolaznosti svega ljudskog:
- Živjela dva prijatelja. U Perziji. Jedan od njih dopao ropstva, te morao raditi najteže poslove kod svog gospodara. Teglio je terete od jutra do mraka kao prava mazga. Nikad providna dana, nikad dvije jake za vratom. Njegov prijatelj otišao jednom da ga obiđe, da vidi kako živi i začudio se veoma kad ga je zatekao u tako jadnom stanju. Bijaše pocijepan, umoran, jednom riječju - nikakav.
- Kako mi to izgledaš, grdna rano?! - upita ga prijatelj. Jadnik samo raširi ruke i reče:
- I ovo će proći! Tako se rastadoše. Kad je, nakon nekoliko godina, prijatelj ponovo posjetio svog druga, veoma se iznenadio jer ga je zatekao u svili i kadifi. Naime, gospodar njegova druga je u međuvremenu umro, pa ga je gospodarova žena, pošto bijaše mlad i lijep, uzela za muža. On je prijatelja, koji je došao da ga obiđe, proveo kroz raskošne odaje dvorca u kojem je stanovao. Kad mu je prijatelj, ushićen ljepotom dvorca, na kraju rekao: - Vidim da sada prelijepo živiš! - drug je ponovo raširio ruke:
- I ovo će proći! - Eto, moj profesore! I dobro i zlo prolaze! Kao ovaj naš Vrbas! Najvažnije je biti strpljiv. Znaš kako se kaže: - Saburom je dženet prekriven! Iako je treće džembre uradilo u zemlju, u zraku se još uvijek motaju mrzli vjetrovi kao bijele sablasti zime.
- Ako zima ne ugrize zubima, ošine repom! - kaže Muharem. - I to će proći! - dobacujem Muharemu odlazeći prema drvenom šeherskom mostu.
Anto Ćosić
Gledam Šeherlije kako među bijelo okrečenim stablima šljiva štijaju bašče i teško othukuju. Vidi se: zima im pojela kondiciju. Proljeće se lagano budi i šalje nam zloslutne vrane što grakću pod sivim oblacima. Odnekud, iz komšiluka, preludiraju sjenice i kevću psi. Nad zelenim Vrbasom kruže galebovi nošeni južnim vjetrom i kricima ošamućuju prohladni suton. Sa zapada naviru smrknuti oblaci i ledenim dahom guše neprobuđena brda, a ja, probirljivi slušalac, očekujem novu Muharemovu storiju, koju će on, znam, tačno ispričati i naravno - s nepredvidivim završetkom.
Gledam Šeher koji je u svako doba dana poetski snen i koji je u svoj životni dosje ubilježio dosta landaranja kao što su ova moja. Još samo malo, za koji dan, pa ćemo ponovo slušati pasto¬ralnu simfoniju kraj Direklije. Još malo - šapućem i zurim kao omađijan u slikovite šeherske kuće kao u dječji crtež... Gledam Muharemove ruke umrljane zemljom, te i sam poželjeh da obrađujem svoj vrt, da drobim zemlju prstima, da se povučem u neki idilični kutak (vidi se, u meni su težački geni), da imam štalicu i kravicu, da berem uz potok hajdučku travu i metvicu, da pobjegnem od praznoslovlja (Ne treba kvocati nego jaja nositi), da mi je dvorište napučeno armadom nesilica. Već dobrano rashodovan osjećam potrebu da se povučem u ljekoviti mir, u neko divno pribježište duši što se umorila u borbama života, te da svoje skriveno blago pomalo iznosim na papir...
Pročitah neki dan Bašeskiju, koji na jednom mjestu duhovito reče: - Daj, Bože, spasi i onog koji bježi i onog koji tjera! Muharem mi kaže kako zavidi ljudima što žive dole u toplim, južnim krajevima. - Mi koji živimo ovdje, u Šeheru, na stalnoj vjetrometini, u snijegu, kiši, u blatu - mi smo, brate moj, kažnjeni!
Ali, sreća je da sve, pa i ovaj kijamet - prolazi! I glasnim othukivanjem Muharem najavljuje novu priču kojom će potkrijepiti svoju filozofiju o prolaznosti svega ljudskog:
- Živjela dva prijatelja. U Perziji. Jedan od njih dopao ropstva, te morao raditi najteže poslove kod svog gospodara. Teglio je terete od jutra do mraka kao prava mazga. Nikad providna dana, nikad dvije jake za vratom. Njegov prijatelj otišao jednom da ga obiđe, da vidi kako živi i začudio se veoma kad ga je zatekao u tako jadnom stanju. Bijaše pocijepan, umoran, jednom riječju - nikakav.
- Kako mi to izgledaš, grdna rano?! - upita ga prijatelj. Jadnik samo raširi ruke i reče:
- I ovo će proći! Tako se rastadoše. Kad je, nakon nekoliko godina, prijatelj ponovo posjetio svog druga, veoma se iznenadio jer ga je zatekao u svili i kadifi. Naime, gospodar njegova druga je u međuvremenu umro, pa ga je gospodarova žena, pošto bijaše mlad i lijep, uzela za muža. On je prijatelja, koji je došao da ga obiđe, proveo kroz raskošne odaje dvorca u kojem je stanovao. Kad mu je prijatelj, ushićen ljepotom dvorca, na kraju rekao: - Vidim da sada prelijepo živiš! - drug je ponovo raširio ruke:
- I ovo će proći! - Eto, moj profesore! I dobro i zlo prolaze! Kao ovaj naš Vrbas! Najvažnije je biti strpljiv. Znaš kako se kaže: - Saburom je dženet prekriven! Iako je treće džembre uradilo u zemlju, u zraku se još uvijek motaju mrzli vjetrovi kao bijele sablasti zime.
- Ako zima ne ugrize zubima, ošine repom! - kaže Muharem. - I to će proći! - dobacujem Muharemu odlazeći prema drvenom šeherskom mostu.
Anto Ćosić
Lijepe su ove tri zadnje priče.
ReplyDeleteIako osobne, u njima možemo pronaći i poneka svoja sjećanja. Koliko ćemo im se vraćati ovisi o nama, našem izboru, želimo li u njima uživati ili tugovati za proteklim danima?
Lijepo je imati sjećanja, jer su ona svjedok našeg postojanja, ali je još ljepše živjeti život, sada i ovdje, jer nitko ne zna kakva će nam biti budućnost i hoćemo li ju uopće imati?
Mi, naš život, prolazni su, sve prolazi i sve će proći, pa tako i tužne, teške uspomene, baš kao i lijepi i sretni trenutci.
Znamo mi to, ali često zaboravljamo i zato bi neki Muharem trebao uvijek biti blizu nas.