Pages

Tuesday, July 12, 2011

"BiH-Ni riba ni djevojka", Zarko Puhorski, intervju


Žarko Puhovski je rođen 1946. u Zagrebu, gdje je završio i školovanje. Nakon studija fizike (u Zagrebu) i filozofije (u Frankfurtu) završio Fakultet političkih nauka u Zagrebu. Od 1973. asistent u Institutu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, od 1975. predaje Filozofiju politike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio šest knjiga i dvjestotinjak radova na hrvatskome jeziku iz područja filozofije politike, etike, filozofije kulture, filozofije prava, mirovne teorije, te teorije socijalnih znanosti, kao i više desetaka radova na stranim jezicima, pretežno na engleskom i njemačkom jeziku. Suosnivač i programski utemeljitelj prve jugoslovenske alternativne političke organizacije UJDI, 1988., te Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava 1993.
*******
Gdine Puhovski, Hrvatska bi trebala 2013. godine ući u Evropsku uniju, pa ipak toj istoj Evropi protekle sedmice stigla je ponešto drugačija slika Hrvatske od, ajmo tako reći, one koja je evropski prihvatljiva. Aludiram na famozni Gay pride u Splitu. Slike razularenih stanovnika ovog grada obišli su svijet.
Kakva je to slika Hrvatske danas, kako ju Vi vidite?

Hrvatska naprosto nije jedinstvena, kompaktna cjelina – ma koliko to domaći nacionalisti željeli (u tomu slični svima drugima). Ima ovakvih i onakvih ljudi u Hrvatskoj, kao i posvuda, no „politička nacija“ u modernome smislu riječi uspostavlja se javnom reakcijom na primitivizam i intoleranciju (da o nasilju i ne govorim). To je – u ovome slučaju – „malo“ potrajalo kod većine bitnih javnih čimbenika, a reakcije su katoličke crkve bile naprosto vrdalamste. Kada je pak o „Evropi“ (točnije: EU) riječ citirat ću vlastiti cinični komentar iz 2000.: „kada god nas shvate da je dopušteno maltretirati Rome, a ne npr. Srbe pokazat će se zrelost za EU“. Parole koje su te subote osvanule u Splitu identične su onima iz Beograda sa tim da su promijenjeni toponimi , u Srbiji se „pederi“ šalju u Hrvatsku a u Splitu u Srbiju...

Koliko smo još uvijek zagađeni nacionalizmom?
Načelna je tragedija svakoga nacionalizma u tomu što svoj identitet nastoji podržati insistirajući na razlici spram drugih, a već ga to insistiranje čini sličnim (čak nerijetko: istovjetnim) nacionalizmu kod onih drugih.

Vi ste bili jedan od rijetkih intelektualaca u Hrvatskoj koji su ukazivali na zločine koje su počinile hrvatske snage u Operacijama „Bljesak“ i „Oluja“, koliko je teško bilo suočiti se sa većinskim razmišljanjem u Hrvatskoj koje je te zločine sakrivalo ili ih čak i podržavalo?

 Funkcionirao sam i funkcioniram koristeći nekoliko desetljeća treninga u skučenoj manjinskoj poziciji, nije mi to, dakle, bio poseban problem. Problem je, općenitije, u činjenici da su svi režimi na ovom teritoriju uzgajali stado, krdo kao paradigmu društvenosti, pa individualiziranje stoga i dalje nije moguće drukčije do kao skandal (u obitelji, školi, klapi, politici, itd.). A skandale ljudi, dakako, najčešće ne vole.

Do kad ćemo zločine “naših” opravdavati zločinima “onih drugih”, zašto je tako teško baviti se zločinima koji je neko počinio u "Naše" ime? Do kad će ta perfidna spirala prebrojavanja mrtvih trajati? Da li kao narodi išta učimo iz prošlosti?
Mudar je čovjek davno rekao: „jedino je što se iz povijesti može naučiti to da se iz nje ne može ništa naučiti“ (jer se iste gluposti i svinjarije stalno ponavljaju). Na pitanje: „jesu li naši doista činili zločine“, od početka devedesetih (kada se o tomu tek eventualno šaputalo) jednako sam odgovarao: „nisu, jer oni koji čine zločine naprosto nisu naši“. Nacija se ne raspada (na užas nacionalista) samo svjetonazorski i socijalno (klasno), nego i moralno. Uz važan dodatak; za zločine počinjene u ime nacije moralno su odgovorni (nikako i krivi) svi njezini pripadnici koji se nisu izjasnili osuđujući te zločine.

Koliko se, po Vama, radi na procesu suočavanja sa prošlošću među narodima bivše Jugoslavije i koliko je taj proces ozbiljno shvaćen?

Na tomu se posljednjih godina intenzivno nastoji (REKOM je odličan primjer), ali proces je frustrirajuće polagan. U nekim je sredinama situacije malo bolja, ili lošija, no u drugima, no, uglavnom, veoma polagano se prihvaća odgovornost za spoznaju prošlosti. Nije utješno, ali je istinito: ni u „Evropi“ to nije išlo velikom brzinom i bez zastoja. Prekretnicu je, u punome smislu riječi, označila tek šezdestosmaška generacija; 1968. u odnosu na 1945. znači 2018. u našem računanju vremena.

Kada govorimo o procesu pomirenja između država bivše Jugoslavije, kako Vam se čine trenutačno odnosi Srbije i Hrvatske prema BiH ?

Mislim da obje države, posebice u vrijeme Josipovića i Tadića, nastoje pokazati da su nešto ipak naučile iz prošlosti, da se, riječju, nastoje što je moguće manje miješati u unutrašnje odnose u BiH (ukoliko ona uopće ima unutrašnje odnose). A kada to i čine ne propuštaju naglasiti teritorijalnu cjelovitost kao uvjet da Bosna i Hercegovina, jednoga dana, bude normalna, pristojna zajednica.

Koga u BiH podržava aktuelna hrvatska politika?

U skladu s onime što sam netom rekao: javno nijednu političku opciju (a nadam se da je tako i nejavno).

BiH je još uvijek zarobljena u matricama Nacionalnog, koliko su te matrice prepreka za razvoj BiH kao države? Čini mi se da ste gostujući u jednoj emisiji u Banjaluci kazali kako će se svi problemi u BiH riješiti kada BiH postane država... Je li ona po Vama postala država?

BiH je, na žalost, mixtum compositum, pučki rečeno: ni riba ni djevojka, malo država, malo skup držav(ic)a, malo protektorat, malo kondominij, itd. „Istočni grijeh“ daytonskoga sporazuma jest u tomu što je pokušao (ne baš konzekventno) institucijski civilizirati onu (nacionalističku) praksu koja je do rata i dovela. A ta se praksa – u mirnodopskim uvjetima (koji su bitna zasluga Daytona) – i dalje neprestano prelijeva iz shematski zadanih institucija.

Ima li BiH šansu da opstane, jer ju mnogi nazivaju „Jugoslavijom u malom“?

 BiH ima šansu opstanka u demokratskim uvjetima (za razliku od predratnih) samo ako većina njezinih stanovnika želi biti i njezinim građanima, dakle ako ima demokratsku legitimaciju. Jeli tomu tako ili nije u sadašnjim se uvjetima ne može ni približno ustanoviti, pa sve ostalo naprosto visi u zraku.

Kada na kraju podvučemo crtu, imaju li narodi iz bivše Jugoslavije šansu da se, iskreno i bez obaveznih zareza na kraju rečenice, pomire i da spriječe da se neko novo zlo opet ne pojavi na ovim prostorima?

Novoga (ratnog) zla više zasigurno neće biti, no bit će još mnogo malih zala (djelomice posljetkom ratnih zbivanja). Izlaz je u tomu da se na pomirbi djeluje tako da se najprije krene s normalizacijom, da se ponajprije uvidi kako ljudi mogu (bez nasilja) živjeti jedni pored drugih, ako već ne mogu jedni s drugima. Ljudima oštećenima ratom nije razumno agresivno propovijedati pomirbu; treba početi s minimumom: nakon rata valja usvojiti jednostavno (i opet hotimice cinično formulirano) pravilo: možete se (kolektivno) mrziti no nipošto više ne smijete ubijati. Odatle valja ići dalje, pa dokle se stigne.

Razgovarao Elvir Padalović, byka.com

No comments:

Post a Comment