Mladen Zoric: Vrazija posla

Bas tako. Ne da mi vrag mira. Godinama mi je glava bila puna, a pero prazno. Rijeci su ,kazu, ubile vise ljudi nego ratovi. Onda sam se probudio. Uhvatio se uspomena sa blagim bodljama analize pretrpljenog. Kazu: proslost je nesto, buducnost nista, a sadasnjost sve. Tako je nekako mislio i moj prijatelj Vladek Miholic kada mi je usputno, jedne godine u zagrebackom kaficu, objasnjavao kako je stavio kriz na sve sto je bilo i kako ga interesira samo sto je danas. Tako nekako pokusava dobronamjerno objasniti i Natasa ( koju nazalost ne poznajem - osim tekstova na blogu).

Dobro, neka bude tako. Od uspomena se ne zivi. Sve ono sto spontano buja u nama u izgubljenim dugim nocima kada san ne ide na oci, sve cemo to lijepo izbrisati, vise od cetiri decenije najljepseg dijela zivota zabarikadirati sadasnjoscu , zivjeti samo danas ,zadnjeg dana juna 2011. Tako nas savjetuju psihijatri i prijatelji koji nam zele dobro.Jer, rovariti po necemu sto je bilo jednostavno nema smisla.


A opet, da li je bas sve tako?….Tko je spreman na taj jednosmjerni projekat. Ja nisam i necu nikada biti. Odmah cu se sloziti da je sjecanje na proslost fikcija, da je cak obojeno neprirodnim bojama irealnog, da ono sto je bilo cesto krojimo po mjeri koja nas umiruje i uznemiruje-prema potrebi i raspolozenju EGA, i koga je to, na kraju krajeva, briga sta se kome desilo u nekoj godini prije Krista…

Ali kako prihvatiti da po slobodnoj volji iskopas prazninu u svome postojanju i u ime racionalnosti i dugovjecnosti postanes iskljucivo dio sadasnjosti. Vrhunac ideologa smirene sadasnjosti i neracionalne proslosti cesto me prati u jednoj recenici koju ovdje , pod nekim tudjim nebom, postavljaju domacini – …”kada govoris novi jezik da li i mislis na njemu !!!???” Uvijek ostajem zatecen genijalnoscu ponavljanja ove gluposti.

Eto, zato sam odabrao da ponekad zapisem necije zaboravljeno ime, setnju, ulicu, bar ono sto se smije, da ne povrijedim nekoga, zbog necega…

Zapisano traje, receno nestaje. Ucini mi se, ponekad, da imam i obavezu prema djeci da, jednom, kada sve drugacije pocnu razumijevati, zastanu pred lijepim i tuznim dijelom zivota njihovih dosadnih roditelja. Cak i onda kada ta proslost nije mirisala na lipe i cevape.Da to bude i dio gradjevinskog materijala sopstvene personaze… ako tako odluce. Nekada davno, jako davno prije trideset godina, prilikom posljednjeg ispracaja svoga oca, bio sam strasno tuzan, ali i ljut. Tugu ne trebam nikome objasnjavati, ali ljutina, koja ne prilici tom trenutku, je bila ljutina na samog sebe. Prestao je postojati svemir bica o kome sam tako malo znao.Njegovim rijecima nikada nisam pridavao veliku paznju, a sutnju nisam znao citati. Nje je bilo najvise.I kod mene danas.

Mozda bas zato svoju sutnju trebamo prenijeti na papir. Nagrada? Jedne veceri slucajno sam “uhvatio”svog sina u nedjelu citanja jednog takvog teksta kojim sam si kopao po proslosti. Procitao ga je nekoliiko puta i zbunjeno, vrlo emotivno, bez patetike mi saopstio da me tek sada, nakon 23 godine , pocinje otkrivati, razumijevati…

Jer, kada si se vec odlucio da se obracunavas sa rijecima po papiru, sta je alternativa kopanju po proslosti ? Sadasnjost, analize dnevnih dogadjanja, vadjenje besmisla izmedju redova sta je tko htio da kaze…. ?! Sve su to borbe sa “cinjenicama”u kojima ne pobjedjuje istina (sto je istina?) nego elokventnost, napumpanost podacima vezanim za temu, ceprkanje po onom dijelu istorije koji ti tog trenutka odgovara,zadojenost da se obrani naizgled neobranjivo, sve to do samozaljubljenosti u svoj nacin drugacijeg razmisljanja….U redu, da ne pretjeram: ne moze se prestati misliti svojom glavom i nemati stav o temama koje te okruzuju, ali sve to, manje - vise, ima smisla dok se ne docepamo nasih surovih i sirovih dogadjanja.

Ne uvijek, ali cesto je tu vrlo malo iskrenosti, jer nadnacionalno je postalo skoro pa grijeh poslije svega sto se izdogadjalo. Borci sa vjetrenjacama su uvijek postojali, nikada ih nisam dozivljavao negativno, cak sam im se divio, jer trebalo je hrabrosti odskociti od stereotipa. Takvi se , nazalost, mogu na prste nabrojati. Velika vecina su, opet nazalost, diskutanti zbilje u kojima, dobro ili lose prikriven, cuci “mali zeleni” (ili neke druge boje) spreman da bukne i probudi se prema potrebi i naelektriziranosti situacije, onog trenutka kada mu se ucini da njegova “miroljubivost”postaje pretjerana. Tada se i bez potpisa autora vrlo lako otkriva kojoj barikadi pripada, cak i onda kada deklarativno popuje u ime mira .

Nije to skepticizam. To je realnost. Predikanata pomirenja je bilo i bice. To je dobro, ali dodje mi da povjerujem ( ne bas bukvalno) u serijal koji ovih dana pratim na National Geographic Channel, pricu o antikristu koji prema potrebi u najrazlicitijim uniformama rovari ovim svijetom kada god se tom svijetu ucini da dolaze bolji dani. Eto,na tako nesto mi lice mnoge velike polemike na temu : “Tko je u pravu u ovoj i ovakvoj sadasnjosti ?”

I jos jedan prilog temama sadasnjosti. Sjecate li se onog tipa sa imenom Georg Busch Junior. Onog sto je promasio vrata nakon zavrsetka govora pred masama, onog lika sto je slucajno bio predsjednik Amerike, slucajno poveo rat u Iraku, pobio stotine hiljada nevinih. Eto, bas u njegovo vrijeme, najcitanija svjetska stampa je bila prepuna opravdanosti tog zlocina. Napisani se kilometri pozitivnih tekstova nabijeni nacionalnim osjecajima ljubitelja naftnih izvora. Puno pametnih glava je reklo da tom nacinu razmisljanja svjetskih vladara. A onda, gledam prije par mjeseci, kada se ispostavilo da su glavni razlozi takve politike bili greska, mali Busch je pred kamerama kao djacic skupio ramena i skruseno pametno izjavio : “I’m sorry!!!” , okrenuo se ,zalupio vrata (ovaj put prava) svoga ranca velikog k’o Bosna, i, kako god to zvucalo, otisao u povijest. Prevedeno na narodski: pojeo vuk magare.

Ustvari, kada bolje razmislim, mozda je bas ovaj covjeculjak, (kao i drugi antikristi na podugackom spisku) jedan od krojaca zivota na ovoj maloj planeti, krivac sto radije drugujem sa minornim uspomenama, nego sto ucestvujem u raspravama o pravima onoga koji je ili nije u pravu sada i ovdje….Nije bas da se nasekirao kada je to saznao….