NATAŠA: MOJA MAMA

Danas joj je rođendan, punih 85 godina.
Proslavit ćemo ga nas dvije, majka i kći u krugu najbližih rođaka i dragih poznanika.

Tate već odavno nema, a ostali, sin, snaha, zet i unuci su daleko, zauzeti svojim obavezama.
Čak joj ni najbolja prijateljica ne može doći, smrt ju je lani otela.
Tužno. Kuća nekad puna, ispunjena glasovima, sada je prazna i tiha.
Skype srećom malo prikrije tu prazninu.
Iako je mami mnogo ljepše ovdje u Segetu, gdje smo nas dvije od sredine maja, gdje može napraviti barem jedan krug oko kuće, biti u zelenilu, na čistom zraku, gledati na more,..., nažalost često joj vidim tugu u očima.

Bolovi u nogama i opća nemoć vezali su ju za kuću. Biti u Segetu, a ne moći šetati našom šetnicom uz more, previše je tužno za mamu. Nije tako bilo prošle godine, mogla sam ju ostaviti samu mjesec dana, što sada ne mogu, šetale smo, susretale poznanike, razgovaralo se.
Što nosi sutrašnjica, čini mi se da se prečesto pita?
Ili razmišlja o danima mladosti, snazi koju mladost donosi, o skladnom braku, djeci, unucima, kojima se nesebično davala.
Kad se udruže visoke godine, bolest i nemoć, što god učinili, radost u duši i osmijeh na licu rijetko izmamimo.
Borim se svakodnevno protiv te potištenosti, nekad uspješno, čini mi se češće neuspješno.
Teška je to borba, utječe i na mene, ali kad mi svi kažu kako uživam u ovom ljetu, vjerujem da mi nije naštetila, bar ne do sada, ili još nije vidljivo drugima.
Danas ću sigurno pobijediti u toj borbi.
Pravim rođendansku feštu, pozvala sam drage poznanike, doći će, ne mogu odbiti takav poziv, bit će živo i veselo.
Okrugle velike smeđe oči moje mame zasjat će, osmijeh će ozariti njeno lice i svi će kao i svih proteklih godina reći kako se izvanredno drži za svoje godine, kako joj ih nitko nebi dao, kako je uvijek lijepo dotjerana, uvijek ljubazna, nasmiješena, ugodna u društvu, živahna i vratit će joj radost i želju da takva i nadalje bude.
Bit će to lijepa rođendanska proslava.
Sretan ti rođendan draga mama.