Eso S. poslao tekst da ga i drugi procitaju

Vjerovatno su neki od vas vec procitali ovaj tekst. Meni je stigao iz Australije, od Ese Salkanovica. Ne znam cak ni gdje je objavljen, ali pustam jer ce obradovati nas Yugo - nostalgicare. .
*********************
Moj drug,
Nisam ti se odavno javio ali redovno me odusevis na NASEM PARKICU sa lepim stvarima, pa rekoh,
da ti posaljem ovo sto sam zakacio na email.
Pozdrav za moga druga!
Esad Salkanovic
******************

*Mirjana Karanović: Za većinu naroda van Srbije biti Jugosloven znači biti srboljubac, jer je Slobodan Milošević u svom pohodu na vlast sveo pojam Jugoslavije na svi Srbi u jednoj državi

* Želimir Žilnik: Rehabilitacija fašističkih kvislinga, ima za cilj da kompromituje jedinu stvar sa kojom bi svi mi s ponosom mogli da govorimo da smo bili deo ove zemlje
* Miljenko Jergović: Ono na čemu je Jugoslavija bila stvorena, a to je prostor nekog kulturnog identiteta i sličnih istorijskih i predistorijskih iskustava, to je ostalo isto i to zapravo sve više i više opet funkcioniše

---------------
Da li se i na koji način smijemo sjećati Jugoslavije, ko nam to dozvoljava odnosno brani, koliko je jugoslovenski identitet zapravo tabu od početka devedesetih i nastanka novih država, koliko smo se provincijalizirali, ograničili i unazadili stvaranjem novih identiteta na preziru prema svemu što je predstavljala zemlja u kojoj smo rođeni... To su neka od pitanja na koja su razgovarali režiser Želimir Žilnik, glumica Mirjana Karanović i pisci Ante Tomić, Miljenko Jergović i Muharem Bazdulj na tribini „Rođeni u YU“ koja je održana u srijedu, 27. oktobra u Centru za kulturnu dentaminaciju u Beogradu. Moderator je bio novinar i kritičar Teofil Pančić.

Kako je himna izostavljena iz opusa BBC

Želimir Žilnik: Negde sredinom devedesetih godina zvao me urednik sa BBC i kaže pravimo seriju dokumentarnih emisija o dogmatskim himnama socijalističkih zemalja koje su propagirale vlast komunističke partije kroz diktaturu proleterijata, uništavale višepartijski sistem. Zanimljiva tema, sednem i napišem sledeće: pesma je napravljena 1848. od strane jednog Slovaka, očajnog što je i Čehoslovačka ne samo pod habsburškom okupacijom nego i pod tim jezikom, i onda je seo i napisao pesmu „Hej Sloveni”. Pesma je počela da se peva odmah 1849. godine, prvo je prevedena na hrvatski jezik, najpre je pevana u Zagrebu, desetak ljudi je zaglavilo u zatvoru zbog toga, i ona je tajno počela da se širi među jugoslovenskim narodima. U Prvom svetskom ratu veliki broj austrougarskih vojnika, južnih Slovena, hrlio je da se predaje Rusiji pevajući Hej Sloveni, međutim Rusi iz daljine čuvši taj marš mitraljezom su ih ubijali i ubijeno je osam hiljada ljudi. Odgovara meni Englez, a gde je komunistička diktatura, gde je Titov kult, pa reko' toga nema u našoj himni. Tako smo mi izostavljeni iz opusa.

Povod za tribinu je predstava Dine Mustafića „Rođeni u YU“ koja je nedavno premijerno izvedena na velikoj sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Crtica iz predstave koju su svi mediji prenijeli jeste trenutak kada je intonirana himna „Hej Sloveni“ na koju je najpre ustao jedan gledalac a onda je skoro sva publika stojeći odslušala himnu bivše SFRJ. Jedna od glumica koja igra u predstavi je Mirjana Karanović.

„Bila sam užasno odbojna prema ideji predstave, a onda sam iz ljutnje dok sam pojašnjavala da ne želim da pričam o Jugoslaviji, počela da plačem. Zvala sam reditelja da to ne bih radila, ali sam shvatila da ja moram da uradim predstavu da bi u svojoj glavi završila sa tom pričom i shvatila sam koliko ja, i ne samo ja, nego svi mi koji smo živeli u toj zemlji zapravo jako malo o njoj govorimo i ono što se govori ima nekakvo sentimentalno sećanje na lepo vreme. Sa druge strane stoji ta strašno negativna konotacija značenja Jugoslavije, tamnica naroda. U tom kontekstu biti jugonostalgičar je nešto loše, strašno sramotno... U pojam Jugoslavije se zguralo sve i svašta, od politike do nekakvih proizvoda pop kulture. Za većinu naroda van Srbije biti Jugosloven znači biti srboljubac, jer je Slobodan Milošević u svom pohodu na vlast sveo pojam Jugoslavije na svi Srbi u jednoj državi pa mu je cela ideja poslužila da ubedi ljude u ispravnost njihovog pridruživanja vojskama u odbranu njegovih ciljeva. On je prisvojio Jugoslaviju za svoje ciljeve i onda nalepio pojam srpski nacionalizam od kojeg je tebe sramota.“, rekla je Karanović i dodala „Kad umre neko, najljudskije je da dođeš u kuću umrlog i onima koji su preživeli izjaviš saučešće, sediš i pričaš o pokojniku. Ta dva dana sa prijateljima znače mnogo, mi ta dva dana nismo imali, mi se sa pokojnikom nismo oprostili, ali mislim da nije kasno da neko vreme u našim životima provedemo da bi se sa tim oprostili, da bismo shvatili šta je to bilo, jer to nije bila samo neka stvar prema kojoj se određujemo kao prema nekoj kontri. Formalnim promenama nismo mnogo zaradili a suštinski moramo da stanemo ispred toga.”

Jugoslavija je, prema Želimiru Žilniku, koncept vezan na emocije porobljenih južnih Slovena i lirskog perioda.“To je kosmopolitski koncept stvoren kasno, posle Prvog svetskog rata, a funkcionisao je samo kada je tu vrstu svog kosmopolitizma uspevao da održi. Čim bi prevladao tribalizam koncept bi se zadrmao.“, pojasnio je Žilnik. On današnju stigmatizaciju Titove Jugoslavije vidi kao nešto slično stigmatizaciji Kraljevine u vreme od 1945. do 1990. godine.

„Ovde je došlo do nečega što se može nazvati oceubistvom. Mi tog pokojnog nismo mogli sahraniti jer su se ubice naselile u kuću tog mrtvaca i počeli su da rade na najsurovijoj tehnici zaboravljanj. Šta su bile devedesete - hvatanje mladića od 18 godina da idu da ratuju protiv te ideje zajedničkog života. Kad pogledate sredstva javnog informisanja, to su bili grotli iz kojih je kuljala mržnja“, rekao je režiser koji je u vreme Titove Jugoslavije zbog svojih kritičkih osvrta na režim morao napustiti zemlju. Međutim, iz današnje perspektive, kaže da se ne stidi da javno govori da je bio dio jugoslovenskog miljea.


„Ja bez ikakvog kompleksa mogu da se sećam svega iz Jugoslavije jer sve što mi je smetalo ja sam rekao i bio sam spreman da za to nosim konsekvence. Bivajući stigmatizovan od važnog dela elite. Bežeći iz Jugoslavije u inostranstvo, doživeli smo, Makavejev u Francuskoj i ja u Nemačkoj, da je potencijal tog jugoslovenskog koncepta takav da se ne bismo osećali prijatno da kažemo da se ne identifikujemo sa Jugoslavijom zato jer je ceo svet u toj zemlji video otvorenu socijalističku zemlju, drukčiju nego ove dogmatske, čije su granice otvorene. Ne stidim se da kažem da sam dio tog jugoslovenskog miljea. Jedna stvar je ostala tabuizirana i ni u jednoj od novouspostavljenih država se zapravo niti pominje niti analizira, a to je činjenica da pored ovih emotivnih stvari u raspadu Jogoslavije važan motiv i važna energija nova klasna podela koja je proizvela nove pljačkaške vladajuće klase koje se u svim republikama sastoje od ratnih profitera, ratnika i ratnih bubnjara. Njoj je mnogo stalo da i dalje drži tabuizirano ono što je u Jugoslaviji kao ideji i konceptu bio potencijal u jednom procesu i realizovanju. To je bio koncept da su naši ekonomski subjekti imali pravo da u odnosu na svoju kreativnost i vrednoću razvijaju proizvodnju, tako da je tokom perioda samoupravljanja kao jednog važnog dela socijalističkog koncepta došlo do enormonog rasta Jugoslavije. Sve ove priče da je Jugoslavija ostavljena u ogromnim dugovima kada su ove nove države nastajale, smešne su, kad pomislimo da su zapravo ne samo svaka pojedinačna nova država zaduženija nego Jugoslavija, nego su nove elite prodale društvena bogatstva. S jedne strane nepominjanje toga, a sa druge strane stigmatizacija antifašizma, a rehabilitacija fašističkih kvislinga, ima za cilj da kompromituje jedinu stvar sa kojom bi svi mi s ponosom mogli da govorimo da smo bili deo ove zemlje. Sramota je koliko god da se ćutalo kada se Vukovar rušio što se ćuti nad činjenicom da je nemoguće danas ući u EU sa rehabilitacijom fašističkog kvislinštva. To je nemoguće“, pojasnio je prilično burno Žilnik i dobio ogroman aplauz publike koja je dupke ispunila CZKD.

Muharem Bazdulj se osvrnuo upravo na dio priče o sentimentalnom osjećaju kada se pomene Jugoslavija, napominjući da ona nije produkt komunističkog vremena kako se često želi predstaviti.

„Mene često ta priča o Jugoslaviji i jugonostalgiji podsjeća na termin iz psihoanalitičke prakse koja se zove regresija u privatni trač. Mi izbjegavamo da pričamo o Jugoslaviji kao političkoj činjenici i mi vršimo regresiju u privatni trač. To se vidi na svim primjerima u Leksikonu YU mitologije. Govorimo o mirisu čevapa sa čaršije, a izbjegava se da se činjenica postojanja Jugoslavije politološki posmatra. Svi koji smo rođeni u Jugoslaviji prilazimo toj činjenici na način na koji u holivudskim filmovima na prvom sastanku anonimnih alkoholičara ljudi se predstave i kažu ja sam taj i taj i ja sam alkoholičar. To je politička priča i ne može se posmatrati odvojeno. Situacija u BiH je vrlo jednostavna. Raspad Jugoslavije sa sobom je donio 130.000 mrtvih, najveći broj zločina desio se u toj zemlji, a ljudi imaju najveću nostalgiju na toj ravni prema vremenu kada su imali besplatne fakultete, zdravstvo .... Međutim, ne shvataju ili ne žele da shvate povezanost između te dvije stvari. Postoji taj momenat dugog oproštaja. termin Jugoslavija je spominje prvi put sredinom 19. vijeka pa je trebalo 60 godina da to postane politička činjenica. Možda će trebati još 60 godina ako je to stvarno umrlo da se taj mrtvac ohladi“ kaže Bazdulj.

Ante Tomić je ukratko pojasnio da je to bilo divno vrijeme, ali da ga nema i da se treba baviti novim, drugim važnijim pitanjima.


„Imam zazor ka toj temi, ali on nije politčke prirode.Imam 40 godina, točno pola svog života saa proveo u Jugoslaviji, pola života sam bez nje, a ja nekako čitavo vrijeme pokušavam biti aktualan. Ja se osjećam kao emigrant, to nije više mjesto u kojem ja živim i nekako se bojim da ne postanem kao i svaki emigrant, naporan sa svojim pričama o Jugoslaviji kako emigranti znaju biti naporni. Mimo toga, mi danas živimo u novim izazovima, svijet je postao strašan i mislim da imamo važnijih stvari. Kad govorimo o ovome strašnom svijetu u kojem je nestalo solidarnosti u kojem su radnici psi, opet korisno mi je to iskustvo Jugoslavije, kad nas je socijalizam naučio solidarnosti, zajedništvu i zapravo kad vratim sve unazad mislim se kako je zapravo tih 50 godina te zemlje bilo zapravo jedno herojsko vrijeme. Danas se baš srozavamo, gubimo i solidarnost i ljudske vrijednosti i tu priču o nečemu što je zajedničko“.

Prvi put s Bulajićem za istim stolom

U mom sećanju nekadašnja kulturna komunikacija između Zagreba Beograda, Ljubljane i sadašnja nije bogzna kako različita, čak smo možda sada u nivou komunikacije, nešto brži, bolje informisani nego nekada, što je takođe znak da su te nacionalne kulture i u YU imale neki svoj identitet, a sa druge strane čak imali i svoju različitu politiku. Ove godine se u Zagrebu desilo nešto što mi stariji nismo očekivali da će se desiti; jedan ogroman festival (Subversive film festival) sa 85 filmova iz ex Yu od 1945 do 1990. godine, u izboru italijanskog kritičara Serđa Đermanija, gde je on izabrao kvalitetna umetnička dela raznih žanrova. Mi preživeli filmski radnici smo sedeli za istim stolom, na naše veliko čuđenje, a to nismo smeli mladoj publici da kažemo. Ja sam, recimo, prvi put u životu razgovarao sa Farukom Hadžićem, Eduardom Galićem, Veljkom Bulajićem jer u ono staro vreme ja sam sa Veljkom Bulajićem samo razgovarao na sudu. On je mene opanjkavao da sam društveno štetan i da sam ideološki nepodoban a ja sma ga tužio za kelvetu. Galić i Hadžić kao mejnstrim umetnici su bežali od mene i Zafranovića i Karpa Godine dok su nas sad u Zagrebu grlili. Taj kulturni prostor potpuno prirodno i tradicionalno postoji.

Pitanje Jugoslavije u svima nama jeste zapravo pitanje prava na sjećanje, koju su svim svojim stanovnicima nove političke elite u državama odrekle. Prema Miljenku Jergoviću, činjenica da je ukinuto pravo sjećanja je zapravo strašna.

„Mi smo doživjeli jednu vrlo agresivnu psihoterapiju koja je trajala od dolaska Slobodana Miloševića na vlast pa do pada Srebrenice, koja se na različite načine odvijala u različitim dijelovima Jugoslavije a njezin cilj je bio da svoja stvarna sjećanja, kakva god ona bila, koja su vezana za prostore bivše SFRJ zamjenimo nekim novim, fantomski, kolektivnim, nacionalnim osjećajima. Ta psihoterapija je uspjela. Jako teško ćete od ljudi uspjeti dobiti njihova stvarna sjećanja. Neprestano dobijate kolektivističke stereotipe, niko se zapravo ničega ne sjeća, i svi kad govore o sjećanjima, govore o sjećanjima samo uglavljenim u te kolektivne fantomske kodove, pri tom pozitivne ili negativne svejedno, ali zapravo mi se više nismo u stanju sjećati. To je jako loše“.

Jergović je rekao kako su u njegovom životu zapravo postojala dva trenutka nestajanja Jugoslavije. Prvi, kada su Slovenci napustili 14, sjednicu CK SKJ jer je shvatio da se nešto ozbiljno dešava samo nije mogao da predvidi u kolikoj mjeri, i drugi, kada je pao Vukovar.

"Jako mi je teško govoriti o Jugoslaviji jer o njoj mogu govoriti na pet različitih načina. Svaki od tih načina zavisi od toga s kime razgovaram. U razgovoru sa nacionalistima bilo koje vrste vrlo ću rado i spremno i neprincipijelno braniti Jugoslaviju i govoriti o njoj kao civilizacijskom napretku u odnosu na ono što je došlo nakon tog napretka. Međutim, kad gledam u Latinici potpuno nepodnošljive patetične priče o tome kako nam se mater Jugoslavija raspala i mi smo strašno tužni zbog toga, postajem intenzivno nervozan jer ta Jugoslavija nije bila samo to. Ne da ona nije bila samo to nekim ljudima koji su se napatili više od drugih, nego nije bila ni nama ovde prisutnima. Osim toga, emocija u odnosu na tu činjenicu je takođe vrlo interesantna. Ja do 1991. prema Jugoslaviji nisam imao nikakav odnos. Naime bio sam ta generacija, rođen sredinom 60-ih, mi smo prema toj zemlji, prema tom društvenom sistemu i prema njenim ikonama bili cinični, mi tu zemlju nismo voljeli, što ne znači da smo je mrzili, nego smo se prema njoj odnosili kao svaki normalan klinac prema zemlji u kojoj je rođen. Da li neki normalan Britanac voli Veliku Britaniju? Ne, Veliku Britaniju voli samo idiot, osim u situaciji kad je napadnuta iz Berlina. Kada govorimo o emocijama, govorimo zapravo o onome što smo počeli osjećati kada te zemlje zapravo više nije bilo. E sad, kad je za mene Jugoslavija bila mrtva? Bilo bi jako zgodno kad bi ja na to pitanje imao odgovor, ali ga nemam jer postoji niz takvih situacija. Recimo, za mene emocionalno je bilo vrijeme raspada 14 kongredsa SKJ. Bilo mi je jasno da kad su se Slovenci pokupili s kongresa, da se desilo nešto što bi nas moglo skupo koštati, nisam mogao zamisliti kako, ali sam to tako osjećao i to je bio jedan strašni trenutak. I to je bio trenutak kada se riječ Jugoslavija predala Slobodanu Miloševiću, riječ Jugoslavija je postala samo njegova.

Trenutak kada sam se emocionalno odrekao Jugoslavije je bio vezan za vrijeme pada Vukovara i bio je vezan za činjenicu da je pretežni dio Sarajeva i ljudi koji su meni bili dosta bliski, prema toj činjenici pokazivao ledenu hladnoću. Jednostavno, bili su spremni da preko toga pređu, jer ako je to potrebno da bismo mi nastavili normalno živjeti, uz miris ćevapa i divne sarajevske taksiste, novi primitivizam i Sjećaš li se Doli Bel, onda u redu, onda nećemo mi to previše spominjati. To je za mene bilo izuzetno neugodno. Veliki i zaboravljeni sarajevski fotograf tog vremena Mladen Pikulić, napravio je izložbu fotografija u klubu „Teatar”, koje su bile izložene za stolovima za kojima smo sjedili. To je bilo jedno zastrašujuće iskustvo, kako mi sjedimo i zapravo se dijelimo na one koji su uzrujani i one koji će preko toga preći. To je potpuno bilo lišeno nacionalnog elementa, nekim ljudima je bilo svejedno. To je bio trenutak kad se meni emocionalno stvar raspala", rekao je.

Tribina je trajala dva sata i za to vrijeme, bez imalo patetike, razgovarano je o svemu pomalo, jer je pitanje jugoslovenstva zapravo veoma kompleksno i ne može se, i uz odlične sagovornike, smjestiti u 120 minuta. Zaključak bi bio, kako Žilnik kaže, da su zapravo svi pokušaji da se inpostira novi identitet jalovi jer ljudi srcem osjećaju koliko im je to vještački nametnuto. Jergović je na kraju istakao da se Jugoslavija raspala kao politički subjekt, ali da na svim ostalim osnovama ona zapravo postoji.


„Jugoslavija je nestala kao državno politička činjenica, kao što biva ukinuta služba društvenog knjigovodstva u većem dijelu zemlje i sad umjesto ličnih karata jedno vrijeme se moraju nositi pasoši, a bogami niti te potrebe nema jer se skoro svuda može sa ličnom kartom. Dakle, to je političko stanje stvari. Međutim, ono na čemu je Jugoslavija bila stvorena, a to je prostor nekog kulturnog identiteta i sličnih istorijskih i predistorijskih iskustava, to je ostalo isto i to zapravo sve više i više opet funkcioniše. Pri tom da se razumijemo, funkcioniše i u pozitivnom i u negativnom smislu. U pozitivnom smislu funkcioniše tako da Mirjana Karanović igra u nekom hrvatskom filmu to ne doživljavaju kao stranog glumca, nego je to nešto što je izvan priče. Ove godine Zlatnu arenu posve neprimjećeno, da niko tome ni komentar nije posvetio, dobio je Bogdan Diklić za ulogu u filmu Danila Šerbedžije. Niko nije primjetio da je Zlatnu arenu dobio beogradski glumac nakon 20 godina. Ne treba zaboraviti, Jugoslavija se kao raspala ali Hrvatska i BiH su se napadale uz melodiju Dragane Mirković. Međutim, istovremeno Hrvatska i BiH su se branile uz pjesmu Dragane Mirković.To je muzika ljudi koji su ratovali i na jednoj i na drugoj strani fronta. Šta to govori? To govori da SFRJ u kulturnom smislu ne samo da se nije raspala, nego da se ne može raspasti ni uz pomoć najgoreg nacionalizma. Danas u Zagrebu postoji niz takozvanih narodnjačkih klubova koji mene zanimaju ali se tamo ne usuđujem otići jer bi mogao dobiti batine ako me neko prepozna, ne zato što sam Hrvat u prostoru gdje se sluša srpski turbo folk nego zato što sam slab Hrvat gdje veliki Hrvati slušaju svoju muziku. Naime turbo folk je u Hrvatskoj muzika velikih Hrvata. To govori o Jugoslaviji, njenom naslijeđu i o tome da ovu temu sa više strana promatrati. Šta je ostalo? Ostalo je svakome ono što mu je u duhovnom moralnom i puno manje materijalnom smislu prethodno i pripadalo. Tu se ništa bitno nije promijenilo osim što je nivo prosvjećenosti otišao drastično u vražiju mater gotovo linearno”, zaključio je Jergović.

Kroz cijelu diskusiju zapravo se provlačilo pitanje identiteta, te prava na sjećanje, koje su nove elite ukinule svim generacijama rođenim u YU. Koliko se snažno radilo na izgradnji novih identiteta, jednakom jačinom ubijao se zapravo osnovni, rođenjem i jednim delom života dobijeni identitet Jugoslovena. Trebalo je proći dvije decenije da se napravi predstava, a zatim i javno otvoreno razgovara na temu jugoslovenstva u nama a da se, kako je Mirjana Karanović primjetila, ne desi da je neko iz publike napadne jer je jugonostalgičarka, što je zapravo u novoj percepciji, jako loša stvar.

"Jeste, vreme je da se kaže da je gotovo, ali pustite me da mi bude žao što te zemlje više nema, i nemojte da me optužujete jer je se sećam", rekla je Mirjana Karanović.