Pages

Wednesday, September 07, 2011

Ozren Tinjic: Vrbas


Neki dan osvane u "Nezavisnim novinama" tekst pod alarmantnim naslovom: "Veliki broj građana neplivači"! Ne znam kako vi sve to kontate, ali meni, koji sam 40 i kusur godina živio u Banjaluci, nikako nije jasno otkud sada frka da djeca ne znaju plivati. Vjerovatno ni roditelji ne znaju plivati. S obzirom da su u grad na Vrbasu dojezdili iz predjela gdje nije bilo rijeka.

Jer, osim "Incelovog" bazena i onog vojnog, poodavno srušenog, odmah do dvorane "Borik", drugih bazena nije bilo. Ma, ko bi tamo, pored onako privlačnog i osvježavajuće ledenog Vrbasa. Jednom riječju, svi smo naučili plivati na njegovim čarobnim i nadasve izazovnim brzacima i, bogami, ne sjećam se da se neko od djece utopio! I još vele kako bi uveli plivanje, kao dio fizičke kulture, u škole!

Vidi se da nema sreće od novokomponiranih Banjalučana, njihovih ideja i zamisli koje su van pameti. Donekle razumijem i takva shvatanja, ali čemu tražiti "kruha preko pogače". Izvedite djecu na rijeku, u "tihù", zaplivajte profesori i nastavnici (ako možete) i dajte im prve spoznaje, dajte im primjer! Vratite ih prirodi, baš kao što su pokoljenja Banjalučana (bez bazena) davala to svojim pokoljenjima. Nego, baš bih volio upoznati barem jednog Banjalučanina (i to u pravom smislu te riječi) koji je naučio plivati na bazenu, a ne na Vrbasu ili, kao neki, tamo davno - na Crkvenoj...

Valjda zahvaljujući ugodnoj hladnoći ali i čistoći Neretve i Vrbasa, građani Mostara i Banjaluke oduvijek su tražili osvježenje upravo na tim rijekama. Sarajlije su od plitkog korita Miljacke bježali na vrelo Bosne, inače najpoznatije s proslava 1. maja, a Tuzlaci su zamjenu za, često, okopnjelu Jalu, našli na jezeru Modrac. Čak bi se moglo reći da su Banjalučani imali prednost, jer su imali mogućnost izbora! Naime, malo je znana činjenica da je "krajiška ljepotica", u stvari grad, poput Karlovca, na četiri rijeke! Osim Vrbasa, tu su još Suturlija i Vrbanja, te Crkvena, koja je, nažalost, platila danak ljudskoj nebrizi, pa je totalno onečišćena i, čak bi se moglo reći, pravo leglo kojekakvih zaraza. Danas još ima Banjalučana koji se s tugom sjećaju ove rječice na kojoj se učilo plivati a bilo je i tako vještih koji se mogu pohvaliti da su uspijevali golim rukama hvatati ribu. Posebno u njenom donjem toku, nadomak ušću u Vrbas. Zanimljivo je pomenuti da su se tih vrelih ljetnih dana, početkom šezdesetih godina, na Vrbasu, tačnije na Studencu, odigravale i prave vaterpolo utakmice! Valjda je to jedini primjer na svijetu, za tu vrstu sporta i to na jednoj rijeci!..


Naše rijeke su oduvijek bile neiscrpo vrelo inspira¬cija, kako piscima i pjesnicima, tako i slikarima. Ko zna, možda ni Šantić ne bi bio ono što jeste da nije bilo Nere¬tve, što svojom smaragdnom bojom predstavlja pravi melem za oči, ili, na primjer, Andrića, da nije Drine i prekrasne ćuprije ili Žepe i njenog čuvenog mosta. Rijetki su ljudi kojima se, zavirujući u neki od svojih starih albuma ne otme osmijeh pun sjete kada ugledaju, na nekoj izblijedjeloj fotografiji, lik goluždravog dječaka na obali neke rijeke. A posebna su priča nekadašnja, zasigurno već zaboravljena, ašikovanja na obalama rijeka. U Mostaru su se mladići dokazivali skokovima sa Starog mosta i time bivali pravi mali heroji. Svojom vještinom i nadasve hrabrošću mamili su uzdahe mnogobrojnih znatiželjnika a posebno mladih Mostarki.

U Banjaluci jeste bilo skokova sa Gradskog mosta, ali, oduvijek su pažnju privlačili mladići koji su, vješto baratajući, dajakom i čamcem, nezaustavljivo savladavali mnogobrojne vrbaske brzake. U špic (vrh, op.a.) čamca bi se, poput nimfe, smjestila simpatija ili djevojka i tako, uzvodno pa nizvodno, po čitav dan. Jednom riječju, svaki grad je imao svoj, osebujan, način kako da se dopadnete ili udvarate nekome. A sve se, manje ili više, svodilo na rijeku... (23. juna 2007)

Ozren Tinjić
(iz knjige Ozrena Tinjića ''Bosanski 25. sat'’- odabrao Mario)

**********************
Slikovni dodatak Enise (Niskane) Pletilic, rodj. Bahtijarevic:
Moj muž Ahmet(Ape) kao vaspitac i vrši obuku neplivaca na moru davnih godina
(ljetovanje učenika sa školom)
 
Prije 2.svetskog rata mladi banjalucani se voze u čamcu.Među njima je moj stric Pišta Bahtijarevć,moja tetka
Zekija Džinić,Miralem Džinić sa društvom.

                                           .......sa svojim komšinisama na Vrbasu 1993.godine.

6 comments:

  1. Molim vas pomozite mi da nabavim Ozrenovu knjigu"Bosanski 25.sat?!
    HVALA i javiću se komentarom
    Niskana

    ReplyDelete
  2. Razmišljajući šta pisati o Vrbasu sjetih se da je moj stric Eso Bahtijarević 1991 godine napisao knjigu"VRIJEME ZA SJEĆANJE"za porodićnu upotrebu.Želio je spasiti od zaborava neke dijelove svog života u kog su utkani i životi njegove porodice,komšiluka,B.Luke,obićaji,događaji i sl.Jedno poglavlje posvetio je Vrbasu.On piše:"Zapravo se ne sjećam kada sam naućio plivati.To se dogodilo brčkanjem od malih nogu,kada se dolazilo na teferić na Haliliovac sa roditeljima.Kasnije smo dolazili sami.Prvo smo se kupali tamo,gdje je najpliće.Zbog toga je taj dio Halilovca nazvan "plitka"Iznad vode je bila velika vrba,pa smo se njome koristili za prihvatanje i plivanje.Moj stariji brat Fikret,koji je kasno naučio plivati,vezao se konopom za tu vrbu i tako učio plivati.Malo više"plitke"nalazilo se "kazance"gdje je puno dublje,a zatim "crna sedra"gdje je bilo još dublje.Tako učeći se plivati,pomjerali smo se od "plitke" do Halilovca, gdje su se kupali najvještiji plivaći."
    Ja sam naućila plivati na moru u Makarskoj.Imala sam oko 3 godine i plivala sam u pličaku"podbaće"-kako smo plivali na Veneciji na ilovači kod studenca.Neka žena je posmatrala moje pokušaje plivanja,pa me uhvatila za gumu od gaćica,i bodrila.Postepeno da nisam ni primjetila,ona me pustila i tako sam proplivala.Poslije mi nije bilo kraja,ronila sam naučila skakati i plivati ala "Ester Vilijams"Lijepa sjećanja vežu me za Vrbas i odrastanje.Uvijek sam mislila da je Vrbas naš banjalučki,dok mi jedna cura iz Jajca nije rekla:"Mi u Jajcu pljunemo i onda Vrbas dođe vama"To me jako pogodilo.Niskana

    ReplyDelete
  3. Kako sam odrasla na Vrbasu najviše vremena smo mi djeca provodili uz Vrbas.Jedva smo čekali maj da ugrije i da poćne kupanje.Tako je bilo i te davne godine,prije pola stoljeća,a ja ću događaj pamtiti dok sam živa.U toj raji koja se volila kupati tako rano,bilo je svih uzrasta od velikih cura do nas manjih koje smo tek primljene u "jato".Vrbas je bio mutan "ko oranje"od nedavne kiše,ali je Sunce peklo,kad neko predloži da se preplivava pod orahe.Vrbas nije bio samo mutan ,nego je i nadošo i bio je ogroman.Svi su skoćili u mutnu vodu,pa i ja za njima.Većina je već bila izplivala na drugu obalu,a ja sam se borila sa vodenom mutnom masom.Ponestajalo mi je snage,tonula sam do dna i nogama se odbijala prema površini.Kad bi isplivala lamatala sam rukam zadnjim atomima snage.Pred očima redale su mi se slike iz prošlosti.Vidjela sam se na operaciji krajnika,kako udišući narkozu brojim a samnom i doktor i sestre.Vidjela sam još mnogo štošta,ali se više ne sjećam detalja.Odjednom je neka cura sa obale povikala:"djete se davi"i potrćala u Vrbas.Zaplivala je i uhvatila me za kosu,pa me izvukla na obalu.Bila sam iznemogla nisam mogla stati na noge i sjedila sam na travi.Život mi je spasila Lutva,kasnija žena Jove Tulumovića koji su stanovali do nas.Gledala sam na drugu obalu,gdju su dotrćali moji roditeljii brižno čekali da me neko preveze čamcem.Degenek sam dobila(malo po guzi) nedelju dana nisam izlazila iz dvorišta,a onda opet kao da ništa nije bilo.Opet na Vrbas.Niskana

    ReplyDelete
  4. Gospođo Niskana, uredniku Parkića pošaljite adresu na koju želite da Vam pošaljem Ozrenovu knjigu.
    Pozdrav,
    mm

    ReplyDelete
  5. Lijepo ti nama Niskana isprica o svojim nestaslucima na Vrbasu. Bilo bi i smijesno, da nije moglo zavrsiti tragicno. Srecom nije, pa ti nama sada mozes pisati o ovim dogadjajima. Imas li kakvu fotografiju iz tih dana?
    Zar si jedino ti uzivala u Vrbasu? Ostali su se izgleda kupali samo u moru.

    I jos nesto, poslusaj savjet, jer kad pogadjas obavezno pogrijesis. Ova sala uz «smailić» nadam se nece biti zamjerena. To je jedini nacin da poslusas.

    A ovdje pravo ljeto, more predivno,toplo, jucer mi se nije izlazilo iz njega.
    Pozdravljam te, Natasa

    ReplyDelete
  6. Dragi blogeri,ovim putem se zahvaljujem Ljilji i Mariju na knjizi O.Tinjića,koju sam danas poštom dobila.
    "Ruka,ruku mije obraz obadvije"nadam se da ću imati prilike uzvratiti ovu radost koju ste mi pružili.
    Pozdrav Niskana

    ReplyDelete