Pages

Saturday, October 01, 2011

Angel: B.Luka, septembra 2011.(3)

Juce posaljem email Angelu da ga pitam za dozvolu da sve te njegove komentare i slike slazem u Parkic. U isto vrijeme pripremim ono sto ste vidjeli juce, a danas u svom in-boxu ugledam treci nastavak. Nema odgovora na moje ljubazno pitanje za dozvolu objavljivanja! Posto smo cutanje uvijek smatrali odobravanjem, i posto sam siguran da ce se Angel sloziti, jer  govori i salje slike dragih nam ljudi iz dragog nam grada, ja nastavljam...
****************************

Posjeta ekipe iz nekad izuzetno cijenjenog "Eneropetrol"-a porodici
Savic (Ljilja i Slobodan-Roki). Naime, najavio sam im se da cu ih
posjetiti, ali kao iznenadjenje su bili sa mnom Marinka Gazic i
Marmilic Zelimir (ekipa, koja je s velikim i nenadmasnim direktorom
pokojnim Saric Kazimirom vodila kljucne poslove u "EP", a Ljilja je
radila u toj firmi). Suvisno je reci da su bile prisutne suze
radosnice,smijeh, potjecanje na mnoge divne dogadjaje koje smo imali
ne tako davnoj proslosti.
Pozdrav vasim porodicama, pozdrav vama.
Angel





****************
Slike Rokija i Ljilje Savic izazivaju prijatna sjecanja na neka davna vremena. Roki i ja smo odrastali u komsiluku, porodice su nam vezane nekim dalekim, ali uvijek isticanim kumovskim vezama. Rora je, kao stariji, nesto prije mene poceo kosarku, a kao talentovaniji, u njoj imao mnogo vise uspjeha. Ne samo to. Ono sto je Rokija posebno izdvajalo je njegova dobra narav, drugarstvo, ljudstvo... Ogroman, pomalo grubih crta, iz daljine namrgodjen, stvarao je utisak covjeka koga je bolje obici u luku. Ali kad ti taj covjek prilazi i u prolazu pozdravi, njegov iskren osmijeh otkriva toplog, prijatnog druga - drugarcinu. Svi su u Banjaluci Rokija poznavali kao takvog. Ljudi kao Roki su i razlog zasto sam kosarku toliko volio. Roki i njegova Ljilja kao da su bili stvoreni jedno za drugo. Ona, ista kao i on, prijatna, bliska pri svakoms susretu, pricljiva...
I  pored svih nesreca kroz koje su prolazili i prolaze, oni ostaju optimisti i vedrog duha.
A sada nesto sto moram napisati da sebi olaksam. Sramota me je, jer se nikada od kada sam otisao iz Banjaluke nisam sreo s njima. Sjecam se samo da sam se jednom davno cuto telefonom s Rokijem. Dogovarali smo susret, ali nas je nesto sprijecilo u tome. Ovo nije isprika jer isprike ne moze biti, ali svaki put kad podjem u Banjaluku, Roki i Ljilja su mi na listi onih koje zelim susresti. Jer oni su osobe u cijem je drustvu sigurno prijatno. Nadam se, da cu slijedeci put, odrzati obecanje koje sebi dajem vec godinama... U Banjaluci ima jos mnogo ljudi, slicnih Rokiju i Ljilji, sa kojima je lijepo podijeliti par trenutaka. Na zalost, svi moji odlasci u Banjaluku su suvise kratki, i ispunjeni sa suvise obaveza...

No comments:

Post a Comment