Mladen Z.: KAKO DOCI SEBI?

Dobro je to Josip (Pejakovic) rekao. Sto posto. Onako narodski. Jasno. Skroz naskroz sam iza njega i sa njim. I nije u pravu da se njegova ne slusa. Slusa se slusa Josipe , ali se ne cuje kad se cuti ne zeli. Ali, reci mi Josipe, na koga nas dva (i ostali koji tako misle) pucamo? Na bukve, hrastove i omorike bosanske, ili na narod, ljude u ljudskoj kozi? Na koga smo mi to ljuti sto nije bolje, sto se mrzimo? Pa zar nismo sami sebi skuhali kasu pa sad lajemo jedni na druge? Pitam te Josipe kako bi prosao sa svojim “A on meni nema Bosne” u mom rodnom gradu? Gadno Josipe. Tesko da bi i prosao.

Svugdje me je bilo prve 43 godine zivota. Svasta se dogadjalo, ali, niti sam bio gladan, niti zedan, niti mi je ko uzeo pravo da sretno odrastam u tom ostracanom, totalitarnom sistemu. Moj totalitarizam je poceo onog dana kada je rodjena “pravda” za stada razbacana po bosanskim brdima. Ta pravda je oteta od drugih po dobro oprobanom receptu: puska je zakon…

Nikada mi nitko u to vrijeme nije ,niti izmedju redova, zamjerio pripadnost manjini niti psovao po mojim pjesmama. Od trinaest prvih razreda moje generacie banjalucke Realke nitko nikada (bar ja ne znam da jeste) nije brojao tudja krvna zrnca. Sa dzamijom je bio u vezi samo hodzin sin, a sa crkvom nasa draga prijateljica V.K. ( nedam puno ime jer nemam pravo na to).

A vidi nas sada Josipe. Ne bi li se dodvorili SVOME BOGU, trazeci oprost za pobijene i protjerane duse, ne izbivamo iz bogomolja. Zene zabradjene – i Muhamed bi se sokirao kada bi ih ugledao, muskarcine sa krizevima i krstovima preko znojavih, cupavih prsa do pola pupka, djeca na prisilnim satima vjeronauke….i sve to nebi li se jos vise podijelili i zamrzjeli.Treba li tebi i meni Josipe takva Bosna?

Mahaci zastavama vjeruju samo onima koji velicaju njihovo stado, istorija se pise (a sto je jos gore djeca uce) samo po onim datumima koji su iscupani po volji lopovskih lidera (cobana). Sve je pocelo sa NAMA, Pravda smo MI, a svi drugi su gamad koju treba zatrti.

Nikome ne pada na pamet da se priupita: Hej bolan, pa ovdje su nekada zivjeli neki drugi narodi, neki Iliri, Dalmati, Rimljani, Grci…A onda smo dosli mi pravedni sa Avarima, dotukli starosjedioce, Avari otisli,a mi ostali… da dalje zarimo i palimo nepopaljeno. Kada nema bivsih, zadovoljicemo se sami sobom…

Ima li lijeka za rak ranu?!

Nije, Josipe, dilema da li ima ili nema Bosne? Pravo pitanje je : zasto Bosne nebi bilo? Skojim pravom je proglasavaju personom non grata oni koje je othranila i kojima je, dok nije pukla tikva, bila i jutro i podne i vece. I kakva je to, ustvari, glupa teza najlosijih djaka koji su preko noci postali istoricari par excellence?

Dodji sebi dok jos imas kome. Rece netko, nekad ,negdje. Dobro rece. Trazeci sebe, naime, ljudi se gube u fantazijama tudjih utjecaja i kreacijama neplanirane sadasnjosti tudjom voljom pa zaboravljaju da imaju i sebe. Valjda misle da njihovo malo ja nije nista u poredjenju sa onim velikim JA koje kopiraju od bogomdanih autoriteta svojih zivota. Kako naime doci do SVOGA misljenja i otrgnuti se od okoline koja ti svakodnevno pere mozak definicijom pripadnosti grupi, skupini?

Ono sto se zbilo u nasoj tuznoj Bosni je neshvatljivo samo onima koji nisu svjesni nekontroliranog utjecaja toj pripadnosti, grupi, skupini, naciji, religiji u vrijeme kada rat pokuca na vrata. U strahu od jos gorega ljudi se kao stada skupljaju u jednobojne torove, nacionalizam krste patriotizmom, pa cekaju da se voljom nekih drugih sve vrati na staro. E, to nece proci. Rat je (valjda) gotov .Na staro se nikada nista ne vraca, a torovi i dalje funkcioniraju, sada kao cilj sami sebi.

Kada si dugo u toj vjestackoj grupi, kojoj si manje vise dobrovoljno pristupio, muka te natjerala , pocnes se izrazavati i misliti jezikom grupe dok na kraju svoje ponizno misljenje ne izjednacih sa tezama mentalnog okruzenja koje , po svaku cijenu , treba braniti. I sve manje se pitas: gdje sam tu ja, ima li me uopste (uopce), postajem li samo glasnogovornik skupine u kojoj popuju svestenik, svecenik, hodza, rabin i lider-galamdzjija ,okacen o vjeru kao najpouzdanije pomagalo na putu ka sreci.…Ne’s ti srece…

Dva su tu pola o koje se spoticemo: prvi kod onih “tamo”, indoktriniranih novom sredinom zivljenja. Kada toj grupi dodas i (ruralne) dodjose , onda je jednoumna situacija bezizlazna. Druga grupa smo mi, po bijelo-sivom svijetu razbacani, pobjegli, jos sa gorcinom bijesa prema onima od kojih smo bjezali, dakle opet sa uniformiranim misljenjem (cast i cest izuzecima) : mi ovakvi o oni onakvi podijeljeni nevidljivim granicama vlastite gluposti….

Kako spojiti tu jednacinu sa dvije nepoznate ( Batane pomozi, bio si dobar matematicar)? Mozda pokusati stvari relativizirati, pojednostaviti do one tacke (tocke) kada se pomalo razumijemo (spustiti loptu), mozda izbaciti gorcinu iz glave sa kojom se budimo i idemo na pocinak, mozda poslati cestitku za rodjendam nekome koga 19 godina nisi htio vidjeti ni cuti, mozda prastati makar ne zaboravljati….ne znam. Pamet i logika me izdaju.

Stoljeca nisu rijesila balkansku enigmu mrznje pa necu ni ja. Ali, jedno znam: maknimo se od unikatnog misljenja gomile i mislimo svojom glavom. Bar ovo godina sto je ostalo - da se ne bismo sramili sami sebe.

I svakako…dodjimo sto prije sebi … dok jos imamo kome…!!

Pozdrav Mladen

ŠTA JE TO BOSNA

Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja, već i koloplet nasljeđa, istorije, cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg, dalekog, koje je postalo moje. Viđena izvana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teška, viđena iznutra i sa ljubavlju, koju zaslužuje, ona je ljudski bogata iako u sebi nesaznana potpuno. Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac. Šta se sve kroz stoljeća nakupilo u tim ljudima!

Osjećanje vlastite neodređenosti, tuđe krivice, teške istorije, neizvjesne budućnosti, straha od promjene, želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja, i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvom viđenju i po spoljašnjim utiscima.

Selimovićevo poimanje Bosne

*****************

“Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela,a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo.I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri različita načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju…”
“Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainovski planovi, i da će živeti dok god ne budu potpuno izmenjene osnove materijalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vreme i ko će imati snage za to? Jednom će doći, ja u to verujem, ali ovo što sam video u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide.Naprotiv.”

Andrić, Pismo iz 1920.