NATAŠA: POVRATAK

Već ulazim u četvrti tjedan kako sam se vratila u Zagreb. Nije trebalo puno da bih se uklopila u zagrebačku civilizaciju. Život je krenuo svojim uobičajenim tokom, iako bih isto mogla reći i za onih pet mjeseci provedenih na moru.

Zeleno je zamijenilo plavo, koje svakim danom prelazi u crveno, smeđe i žuto, dok sve ne postane sivo. Volim boje, ali ove bude i tugu, ne možeš ne vidjeti u njima umiranje.

Traje to izvjesno vrijeme, a onda se čovjek prilagodi, kao što se cijeli život nečemu ili nekomu prilagođava, pa na kraju i zavoli. Ili samo sebe zavarava? I ovo zavaravanje nije loše, jedan od načina kako si i nesvjesno pomažemo.

Kad već ne mogu na «moj» otok, mogu u Maksimir i na Medvednicu, pa unatoč velikim obavezama, koje nas nikad ne mimoiđu nakon dugotrajnog izbivanja, posjetila sam ih nekoliko puta.

Lijepo je, umiruje šuštanje lišća pod nogama.
Pečeni kesteni mirišu po gradu.

Medvednica - Grafičar

Medvednica - rudnik Zrinskih

Imala sam interesantne planove, ali ovo promjenjivo vrijeme, nagle izmjene toplih, i hladnih i vlažnih dana, zrak prepun virusa, učiniše svoje, ali srećom prehlada, viroza prolazi, pa ih bez razočarenja ostavljam za novembar.

Zagreb, lijep, još uvijek se život odvija na ulicama i trgovima, koristi se svaki sunčan dan i slobodan trenutak da se bude izvan zatvorenih prostora.

Cvijeće u parkovima, žardinjerama i u korpama na kandelaberima buja i cvjeta, oporavilo se poslije onih užarenih ljetnih dana.

Jesen u Maksimiru

Ono što se u Gradu i državi događa u istim je bojama, crveno, žuto, sivo ali crne previše ima. Sve vam je poznato, internet je brz, o vama ovisi što i koliko želite saznati, i kako će te sebi protumačiti.

Kako nemam ništa posebno zanimljivog, rekoh da s ovim kratkim prilogom dam bar minimalan doprinos Oktobarskim ( Nije gramatička pogreška, s namjerom je.) danima u Parkiću. Kao što već rekoh i koračić s dobrom namjerom, vrijedi.

Nije lako kad nas napusti inspiracija, ali srećom do sada me nije duži period iznevjerila, pa neće ni sada, vjerujem u nju. Optimist! Naravno, alternativu nikad neću izabrati. Pažljivi čitatelj, možda otkrije koliko sam u pravu.

Završavam s najljepšim dodatkom:

18. Oktobra moja jedina nećakinja, Ivana donijela je na svijet dječaka, malog Tomislava, svima u obitelji sreću i radost. Ja postala tetka-baka.

Novi život se rodio.

*******************

vjeko: Tomislavu medo a tetka-bakici cvijet