Ljilja M. i Mario: Najljepse zelje

Prenj

Dragi blogeri,

Nema sumnje da pamtimo bolje dane i godine.
Mada u nastupajućoj godini čak slute sudnji dan i prijete još većom krizom, jedino je sigurno da će biti prestupna.
Želimo da se prognoze proroka ne ispune potpuno.
Hrabro uletimo u izazove i pripitomimo još jednu godinu.
Uživajmo u 2012. Biće ona ljepša od 2013.
Umjesto ‘meda i mlijeka’ neka bude ‘medovače i poneki mliječni zub’.
I još nešto, želimo da ne budemo bez veze, nego da ostanemo u vezi na ovom blogu.

Ljilja M. i Mario
 

Prenj

Zeli-mir S: 2012....

PUNO DOBROG ZDRAVLJA, MALO VISE SRECE I PONEKO LIJEPO ZADOVOLJSTVO,

NA PRELASKU IZ TRECE U CETVRTU ASTRALNU DIMENZIJU,

TEBI I TVOJOJ DRAGOJ PORODICI,

A POSEBNO AGILNIM SETACIMA KROZ NAS PARKIC,

ISKRENO I OD SRCA ZELI, 

ZELI-MIR...KAPETAN NA SUVOM !

SRETNA VAM 2012 !

BiH, drzava pravih...

Petorica pravih. Sesti, nije stao na sliku ali je u vlasti

28. decembar 2011. godine bicu upamcen u istoriji  kao dan kada je,nakon petnaest mjeseci neizvjesnosti, dogovaranja, pregovaranja, tuzbi, optuzbi, trgovine i ko zna cega sve jos ne, formirana vlast u drzavi BiH.

Raspodjela ministarstava
Današnjim dogovorom ministarstva su podijeljena na sljedeći način:
Ministarstvo vanjskih poslova - (pravi) Bošnjak
Ministarstvo odbrane - (pravi) Bošnjak
Ministarstvo sigurnosti - (pravi) Bošnjak
Ministarstvo komunikacija i prometa - (pravi) Bošnjak
Ministarstvo finansija i trezora - (pravi) Srbin
Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa - (pravi) Srbin
Ministarstvo civilnih poslova - (pravi) Srbin
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice - (pravi) Hrvat
Ministarstvo pravde - (pravi) Hrvat.

Sve sami (pravi) Bosnjaci, (pravi) Srbi, (pravi) Hrvati!
Nigdje ljudi! Nigdje Bosanaca! Nigdje strucnjaka, specijalista, menadzera...!
U vlasti BiH za takve nema mjesta!
Najvaznije je da su ambicije onih pravih konacno zadovoljene.
A oni drugi, oni sto nisu pravi? Takvih je, istina, svakim danom sve manje.
Oni imaju dvije opcije:
Mogu i oni u vlast, ali pod jednim uslovom, a to je da igrajuci na izmanipulisanu i od svih unistenu "gradjansku opciju" sluze "pravima", ali ovim "nasima", ili da cute i  budu zadovoljni ako ih ponekad zapadne poneka mrvica.

Druga vijest koja je obiljezila 28. decembar 2011. godine objavljena je samo tri sata prije formiranja vlasti:
Specijalno Tuzilastvo RS obustavilo istragu protiv Dodika i njegovih ljudi zbog zloupotreba prilikom gradnje autoputa, zgrade Vlade RS...

Postoji li veza izmedju ovih dviju vijesti?
Da li je slucajnost sto su i odluke i vijesti objavljene istog dana?
Ja sumnjam!

Odgovor i na ovo, kao i na vecinu drugih pitanja ce i dalje zavisiti  od toga da li ga daje (pravi) Bosnjak, (pravi) Srbin ili (pravi) Hrvat.
One druge, one koji nisu pravi, niko nista nece ni pitati.

Da li ce 28. decembar 2011. godine biti upamcen kao dan kada je rijesena  kriza u BiH?
Ubijedjen sam da u to sumnjaju i "pravi" i oni koji to nisu.

Cestitka Kaludjerovica

Barbarina cestitka

Tebi, tvojoj porodici i svim posetiocima Parkica zelim:
Sretnu Novu 2012 godinu,


Barbara.

Bruja: Sretna Nova godina‏

Kako tebi i tvojoj familiji tako i svim posjetiocima Parkića

želim Sretnu Novu 2012 godinu.

bruja

http://www.youtube.com/watch?v=d0KVppnoSuA&feature=youtu.be

Jovanka Jelovac:

SRETNO I USPJEŠNO U NOVOJ 2012. !!

OD SRCA:OBITELJ JELOVAC

Mladen Z.: ONI TAMO I MI OVAMO!

Evo ga, opet sam se upecao. Sve bih se malo odmorio od glasnog razmisljanja, bas sada, pred praznike, u drustvu sa prasetinom i janjetinom (bez nacionalnih predznaka molim), a onda urednik (tako su te prozvali - sta se tu moze) objavi tekst dvije dame, svaka sa svojim frustracijama…I svaka bi htjela imati pravo iz kuta svoga dvorista, svoje situacije, svoje muke.

Dva zatvorena svijeta nespremna za kompromise, sve vise podijeljena, vise i od dvije Koreje, svaki nakrcan svojim argumentima cvrstim k’o celik , pa nema sanse ni za jotu natrag…Sto prica vise odmice prste krupne rijeci, sve do psovki, a u cetiri oka bi bilo, u nedostatku hladnog oruzja i cupanja za kose… garant. Znam ja nas j… ti nas.

Oficijelno, u ime razuma i dobre volje, mi “ovamo” smo spremni bar malo za prastanja, ali ne i zaboravljanje - jer to je nemoguce, a oni “tamo” se odmah pitaju: kakva prastanja, sta vi blebecete, kog vraga ste odlazili pa sada kukate kó Damjanov Zelenko. I dosta, pobogu, poslije dvadeset godina ponavljanja iste zalopojke - sto je to tako moralo biti. Tako dakle misle oni “tamo”, poslije dvadeset godina, treba ici naprijed, povratka nema, sjecanja ima, pa k’o voli nek’izvoli.

Zvuci logicno i pametno, ali opet, naravno, sa pozicija onih “tamo”. Sa tocke (tacke) gledista ovih “ovamo” kovanica “morati bjezati”, svatko sa svojom pricom, jednostavno ne zastarjeva i nitko nam (im) ne moze zabraniti da se oglase kada je tesko. To takodjer zvuci logicno i pametno.
Citajuci, gledajuci, slusajuci, a bogami (ponekad) i razmisljajuci, dodjoh do strasno pametnog zakljucka da je klanac izmedju nas “ovamo” i njih “tamo” sve dublji, dublji i…dublji. Vidi se to kako u redovima, tako i izmedju redova, pa cak i onda kada i jedni i drugi objasnjavaju situaciju u “najboljoj namjeri”…

Pa to tako do beskraja, sve dok se zemlja ne propolovi pa odletimo u svemir svatko u svojoj odvojenoj polutki. Tu, cini se, nema lijeka. Hiljade, milijuni tekstova i tv svadja nas “ovamo” te vas ”tamo” izvijaju se k’o zmija otrovnica, k’o gladno crijev preko cijele planete, a i dalje bi da se moze….
A onda, opet malo logike…Pa zasto se sa sve dubljim klancem opceg nerazumijevanja i dalje podnosimo, prozivamo, mucimo jedni druge dijametralno suprotnim stavovima zasnovanim na posebnim ljudskim sudbinama?

Ne trazim odgovor – boze sacuvaj, jer da ga slucajno znam podijelio bih ga sa njima “tamo” i sa nama “ovamo”. Pa i sam sam cesto u svojim razmisljanjima nas “ovamo” prepun gorcine, cak i kada pokusam biti realan. Ipak, cini se da sve funkcionira na onoj Bregovicevoj: ima neka tajna veza, ne moze krpa bez zakrpe , cak i onda kada je haljetak definitivno poderan…

Sudbina vas “tamo” i nas “ovamo” se bez kontrole preplice k’o sudbina posvadjanih ljubavnika sa emocijama prepunih lijepih sjecanja, ali i strasnih rijeci i postupaka. Svako jutro bismo i mi i vi stavili kriz na bilo kakvo razumijevanje, a svako vece ponovo pocinju ljubomorne scene na relaciji “mi”I “vi”…
Ustvari ,vi “tamo” i mi “ovamo”(vise sam se zapetljao tko je tko…) sacuvali smo samo dva zajednistva: lijepe uspomene na jucer i gubitnistvo danas. K’o neko nasljedje. Valjda. Svatko na svom Kosovu polju.

Mi “ovamo” smo kivni jer:

- Dolaze praznici a pecenje nema okusa onog pravog
- Ovo sunce ne grije kao tamo
- Ovdje padaju kisele kise cak i onda kada ne padaju
- Nedjeljom, pa cak ni za Dan mrtvih, ne mozemo odnijeti cvijece na groblje
- Ljeta nisu ljeti, a zime nisu zimi
- Kiselog kupusa ni za lijeka (ako ga sam ne ukiselis), telece koljenice ne prodaju (cekaju da tele postane punoljetno), a o cevapima da ne govorim
- Druzimo se ne sa prijateljima nego sa onima koje razumijemo po jeziku
- Vozimo dobra kola, a neznamo kuda cemo
- Zivimo u vecim kucama, ali i u vecim prazninama
- Nemamo se skim normalno posvadjati jer svi ti ovdje samo dobronamjerno klimaju glavama (kao ono –pusti budale kraju)

Oni “tamo”su kivni jer:
- Sve je manje para za janje iliti prajca
- Nerviraju ih oni “tamo” koji dodju sada “ovamo”, pa se iskukaju, pa odu svojim putem
- Otvoreni su u svome izboru da ostanu zatvoreni (kako god to shvatili)
- Jer im nije jasno kako to nema placa i penzija, a ima sve vise laznog sjaja novih nebodera
- Jer su na svakih par kilometara okruzeni komsijama (susjedima) koji drugacije misle i slave samo svoje slave sami sa svojim pecenkama
- Jer su sve manje sigurni na vlastitom pragu i sve vise zabrinuti za vlastitu buducnost
- Jer su sa dobijanjem blokiranih nacionalnih areala izgubili nas ovdje, a da toga nisu ni svjesni
- Jer, negdje u dubini duse, znaju da nam je zajedno bilo ljepse ,ali su vlakovi i vozovi otputovali u jednom pravcu
A opet i dalje pomalo vjerujem, kada odbacim sarkazam, ironiju, gorcinu, crno-bijeli humor, cinizam i sve te strasne rijeci, sve te “raspe, rivolvere” (Zdenko Runjic), ipak pomalo vjerujem da nas je puno ovih “ovdje”i onih “tamo” koji su toj suludoj podjeli pripali ne svojom voljom vec voljom stihije, cak i onih najglasnijih, najljucih…Da nas je jos jako puno ovih “ovdje”i onih “tamo” kojima je puna kapa svega, koji dobro znaju da ce sve ovo vrijeme pregaziti i prekriti snjegovi bijeli ….
Ostacemo svi tamo gdje smo morali odabrati, ili gdje su nam ga skrojili, vikali mi ne vikali… Tko pozivi pricace…Kome nije do price neka barem poslusa sta Oliver dolje pjesmom kaze…
Sretno vam i bericetno… I vama “tamo”i nama “ovamo”… Zivi bili i veseli u 2012… Znani i neznani… U zdravlje!!!
http://www.youtube.com/watch?v=OpQyg9z14a4

Angel Trajkovski: Cestitka uz video Majkla Jordana

Za ove lijepe praznicne dane evo da se potsjetimo na NAJVECEG I NAJBOLJEG SVIH VREMENA !


Pozdrav svoj kosarkaskoj i ostaloj sportskoj raji !

Sretni pretstojeci praznici, dobro zdravlje i mnogo radosti Vasim porodicama i Vama!

SRETNA NOVA !
Vas Angel

Michael Jordan: Greatest moments

Otisao moj drug

Jutros mi Baisa javlja tuznu vijest.
Otisao je moj dobri drug, moj prijatelj, kosarkas Mile Domazet.

Sa Milom me prijateljstvo veze jos iz mladosti. Bio je mladja kosarkaska generacija i naslijedio me je na mjestu beka i kapitena u KK Rade Licina.
Ni rat, ni daljina nisu prekinuli nase druzenje. Nastavili smo onako kako smo mogli. Mile je zivio u blizini Zadra, ali je posjecivao djecu u Detroitu.  Kada mu se 2005. sin Slaven zenio u Detroitu, pozvao je Biljanu i mene na svadbu. Mi smo ga 2007. sa nasom Bojanom posjetili u Sabunikama gdje se nakon rata napokon skrasio. 
Nije volio Sabunike. Nije volio ni svoj usamljenicki zivot... Ali se nije zalio.
Nije mu se ostvarila zelja da se pridruzi djeci Slavenu i Sanji u Detroitu, niti da uziva u unucadi.
Prerano si otisao dobri moj druze.
Neka ti je laka banjalucka zemlja.

Sretan Bozic i Nova godina

Sretni praznici !  (Pojacajte ton)

Svima vama kojima je druzenje u Parkicu postalo dnevna, nedjeljna ili mjesecna navika, vama koji ste se javljali, vama koji se niste javljali ali ste se osjecali prijatno u nasem drustvu, vama koji ste se s nama slagali, i vama koji se niste slagali ali ste ostali uz nas i s nama, zelim sve najbolje u Novoj godini. Zelim da vas, i sve vase, sreca i zdravlje prate u Novoj godini!

Predrag Canak

************ 

(Klip izradio Bruja)

Mladen Z.: EVO GA OPET!!!

Neka te neka...

Dok trepnes, godina dodje… godina prodje. I evo njega opet – sa dugom sijedom bradom, da obraduje malu, veliku, neodraslu i ostarjelu djecu. Ovisno o planetarnim politickim klimama Djed, Deda, ili Dida Mraz od pamtivijeka se provlaci kroz dimnjake, nikad uprljan, uvijek razdragan, da obraduje one preostale koji vjeruju u njega…

Od mnogih cuda koje nisam razumio uzivajuci svoje idealno djetinjstvo je i glupost da na zaostalom zapadu tog djeda Mraza trpaju skoro sedam dana prije nove godine, ali to je vec bio njihov problem. U nekoj dalekoj Nizozemskoj su ga, pod nazivom Sinterklaas, uvaljivali djeci vec 5. decembra, na Svetog Nikolu, trpajuci poklone u staru cipelu, da ih se rijese, pa da smisle kako ce sebe pocastiti na promjenu godina. U Americi i ostalom cudnom svijetu poznatom samo po Dizniju i kaubojima, sve se vrtilo oko nekakvog Santa Cluisa pa do Father Christmasa, tamo negdje 25.12. Svasta!
A mozda je to tako moralo biti, jer nema logike da Djed Mraz sve poklone sprtlja za jednu novogodisnju noc, pa onda je bolje da tamo nekima otalja posao laganini, reda radi, a onda, snama, u centru svijeta, smirom otvori pakete i paketice ispod borova sa kuglama punjenim piljevinom i okacenim sarenim bombonama sumnjivih okusa…

Nakon konacnog oslobodjenja nasih dusa i izlaska iz tog mraka proslosti , nama nedoraslima i u zabludama ostarjelima, objasnili su da nismo bili sretni u tim ruznim vremenima diktature , da je Djed Mraz komunisticko smece kome treba zatrti svaki trag, uvjeravali su nas da se nismo radovali, vjerovali, da se , ustvari, nismo ni rodili…Slijedom slijedova dobio je ime Djed Bozicnjak.
Da li postoji, ili su se to samo roditelji igrali sa zeljama svoje djecurlije (ovisno o dubini dzepa)? Za mene je oduvijek bila veca dilema upotrebljavaju li Kinezi stapice kada jedu raznjice, nego da li postoji taj dobri starac.
Osim toga budimo posteni, bar jednom u godini (ako ne trazim previse). Jer, ako odrasli dio svijeta 364 dana u godini ima pravo na svoga starca sa sijedom bradom, ako mu mogu graditi bogomolje, ako mogu gubiti razum i glave u ratovima za Njega i u ime Njega, gdje god bio i kako god se zvao, iskreno vjerujuci u svoje prevare, zasto onda ne dopuste svojim potomcima da bar jedan dan u godini budu u lijepoj zabludi, da dobiju svoju pricu neispricanu, kako god se njihov idol zvao, gdje god bio i kada god se pojavljivao…

Inace, ja sam jos od prvih zima svoga zivota znao da Djed Mraz itekako postoji i da se ostatak godine, kada nije na odgovornom zadatku, krije pod imenom Rudi Tomac, radeci privremeno, do novog ukazanja, kao glumac Djecijeg pozorista Banjaluka. Jedan, jedini, neponovljivi….Pamtim ga bistro pred ocima kao covjeka koji je do besvjesti trazio da se pjeva samo jedna pjesma - "Good bye Joe". Nadam se da ce jos jedino Boris Przulj biti na mojoj strani kada to tvrdim...Zasto ta, zasto bez prestanka, to je znao samo on i...mozda netko koga ne znamo. Svoju je tajnu odnio sa sobom, banjalucki najbolji Djed Mraz...


Sretno vam i bezbrizno Novo ljeto…

Vidimo se i dogodine...

http://www.youtube.com/watch?v=VgIvPwEkRiI

http://www.youtube.com/watch?v=K91icHIVG4A&feature=watch_response

Nataša: SRETAN BOŽIĆ I NOVA 2012.

Dragi Blogeri,

želim da vam stalni pratitelji budu SREĆA i ZDRAVLJE,
a oni će vam najviše pomoći da ostvarite svoje želje.

Čuvajte dijete u sebi, osmijeh na licu i ljubav u srcu.

********************

(Ona predivna fotografija Banjaluke zimi, uradak je Banjalučanina Luke Bana.

Ne poznajem autora, niti išta o njemu znam, ali poznajem njegove izvanredne fotografije, pa vas pozivam u šetnju poznatim krajolicima okom njegove kamere:
http://www.photocritique.net/g/shl?zz00001-pLUKA+BAN
Vjerujem da ćemo dobiti koju informaciju više.)

EMIGRANTI

Tema koja ce jos dugo potresati odnose medju ljudima brdovitog Balkana. Pored svih podjela, stavarnih i nametnutih, nakon devedesetih, ucvrstila se jos jedna: ona izmedju onih koji su otisli i onih koji su ostali. Vec smo o tome pisali, ali nije lose procitati "diskusiju" koju su nedavno objavile e-Novine.
****************************

RADMILA LAZIĆ (Tekst „Emigrantika ili osvrtanje u gnevu“, objavljen u „Politici“ 2. decembra):

Čini mi se da se baš i ne možemo pohvaliti nekakvom intelektualnom emigracijom; osim u nekoliko iznimnih slučajeva ona se, bar u dvadesetom veku, nije proslavila. Za razliku od ruske ili poljske emigracije, pa i rumunske, i donekle mađarske.

Dva naučnika svetskog glasa i dostignuća, dvojica-trojica pisaca, isto toliko pesnika, jedan filmski režiser, još pokoji intelektualac neglasovitog zanimanja – to i nije neki skor za takvo busanje u grudi. Našu emigraciju činili su uglavnom oni koji su otišli trbuhom za kruhom, ili pak oni izbegli iz političkih razloga (četnička emigracija) – većina ih je bila dobrano neobrazovana, čast manjini. Otuda je do dana današnjeg ostalo da se pod dijasporom podrazumeva nekakav polupismen zadrt svet nacionalista, stalno nešto ljutih na otadžbinu. Njima se danas priklanjaju oni skorije otišli Srbi nacionalistički orijentisani. Ali i ne samo oni.

Treći talas emigracije koji je nastao posle devedesetih izgleda mnogo šarolikiji. Najviše ih je otišlo iz egzistencijalnih razloga, zbog životne nesigurnosti (rat, raspad zemlje), i profesionalne neperspektivnosti. Oni danas čine veći deo naše dijaspore. Takođe, ne treba zaboraviti nemali broj onih koji su, s pravom, dezertirali 1991-1992. i one koji su otišli na stipendije i školovanje, i nisu se vratili. Njihov odlazak doživljen je kao ,,odliv mozgova”. A oni od svega najviše žale za burekom i maminom sarmom. Pošteno! Tako su devedesete Srbiji, nažalost, donele intelektualnu emigraciju! Među njima ima i dosta umetnika, pisaca, dobrih pesnika. Koji su uglavnom nepolitični.

Osim njih postoji i intelektualno-politična emigracija, preciznije literarno-politična, koju čini nekoliko viđenijih proznih pisaca koji su otišli iz Srbije iz političkih razloga (jedan se ipak vratio, pošto je odlazio-dolazio). Kažu otišli su iz protesta (zbog nacionalizma, politike Beograda, i Miloševićevog režima). Mi koji smo ostali, iz protesta (zbog istih razloga) smo protestovali – ovde. Neki od njih pišu da su „prognanici iz vlastitog zavičaja”, pri tom ne navode ko ih je, i kako to, prognao, ali ipak od Srbije traže nacionalnu penziju, da budem maliciozna. No, biti prognanik iz sopstvenog zavičaja dobro zvuči za književnu biografiju. Samo jedan od njih je zaista dobio po glavi (kažu ne ciljano, ali ima čovek pravo na strah), pokupio se i otišao. Drugi su spakovali kofere jer se u Srbiji nisu osećali dobro i sigurno. Kao što se niko tada u Srbiji nije osećao dobro i sigurno. Napustiti zemlju iz bilo kog razloga (ekonomskog, političkog, privatnog) legitimno je pravo izbora. Rat, raspad zemlje, strah i nespokojstvo, su davali dovoljno razloga. Pa, ipak, jedno je stvar prinude (proterivanje, mobilizacija, nalog vlasti), a sasvim drugo kada to nije prinuda nego stvar izbora, svojevoljne odluke. A pokazalo se, paradoksalno, da baš oni koji nisu oterani, i naterani, iz zemlje, još uvek imaju s njom neraščišćene račune. Još uvek se osvrću u gnevu.

Imam razumevanja, napuštanje doma ili domovine (što ne mora biti identično), nikome ne može pasti lako, jer se izmešta iz poznatog okruženja, od familije, prijatelja, kulture… Nemogućnost asimilacije u novu sredinu, izglobljenost i osećaj nepripadanja su nužne posledice. Neostvareni, nepotpuni (krnji), identiteti ozbiljno su pitanje današnjih globalnih migracija. No, za ostvarene pisce to (identitet) ne bi morao biti problem, sama se kreacija protivi tome, nudi nadomeštanje prinudnih, i ličnih, osujećenosti. Pa, ipak, može biti da problem nastaje kada se s emigracijom identifikujemo, kada ona postane naš lični narativ, ili pak, naše zanimanje. Ili kada se imenicom emigrant služimo kao odbrambenim mehanizmom, pa još i oružjem protiv dojučerašnjih sunarodnika (ili samo sugrađana) – onih koji su ostali.

Ta stalna frustriranost, pizma, kivnost i ostrašćenost, posle toliko godina – kao da se ništa nije promenilo – izgleda pre jadno i za žaljenje nego što vređa. Osvrtanje u gnevu na ostavljenog ljubavnika*(,,makar” On bio Beograd), pa još i bacanje na njega krivice za izdaju** oduvek je bilo neukusno. Pogotovu ako On nema primedbe na ostavljanje. A koliko znam nema. Osim ako ne želite da mu se vratite?! Ali onda pokažite malo ljubavi.

*Aluzija na izjavu Daše Drndić da sa Beogradom ima gotovo ljubavni odnos (Očekujem da se dogodi revolucija, intervju, ,,Politika”, Kulturni dodatak, 12. novembra, 2011).
"Osećam se izdanom od ovog grada, Idem..."

***************************

DAŠA DRNDIĆ (Odgovor Radmili Lazić upućen glavnom uredniku „Politike“, 5. decembra)

Radmila, na kraju vaše paskvile zaboravili ste povući vodu, pa ću ja. Brzopotezno. Da se ne širi smrad.
Prvo, vaš tekst, nekako reminiscentan čuvenim Politikinim "Odjecima i reagovanjima" s početka 1990-tih, kukavički je uopćen, stoga ne znači ništa. "Neki" su otišli, "neki" su dobili u glavu, neki primaju nacionalnu penziju, neki su se vratili, neki "čeznu za maminom sarmom" (sram vas bilo!) i tako dalje, isprazno i šuplje ali elegantno i podmuklo "ratoborno". Ljudi imaju imena. Pa, hajdemo, Radmilo Lazić. Prozivajte i sudite poimence,"netko" će se već oglasiti u svoju i tuđu obranu.

Drugo, među onim "kategorijama" ljudi koji su otišli, zaboravljate na jednu bitnu: na one koji su ostali i ubili se, kao primjerice Bekim Fehmiu. Zašto se Bekim Fehmiu ubio?

Treće, odakle vam pravo da VI određujete što je kome otadžbina, što je kome zavičaj, da sudite tko je otišao iz protesta, iz straha, iz prinude, iz ekonomskih, ličnih, političkih itd. razloga? Ljudi imaju imena, Radmilo Lazić, i iza njihovih imena stoje vrlo osobne, posebne priče, nijedna nalik drugoj. Zato, uvredljivo je, bezobrazno i bahato, nagomilati stotine tisuća života na hrpu, kako ste vi učinili, i ugurati ih u jednu vreću, emigrantsku, ne bi li tamo šćućureni slušali vašu licemjerno amnestirajuću ili egzekutorsku presudu.

Četvrto, kažete, "mi koji smo ostali, iz protesta (zbog nekih razloga) smo protestvovali – ovde". Koji su to "mi"? Koliko je bilo tih "mi"? I kako su ti "mi" protestvovali, zbog kojih razloga? Zbog ubijanja Vukovara i ljudi u njemu (agresija JNA i srpskih paravojnih jedinica), zbog 1425 dana srpske opsade i devastacije Sarajeva i njegove populacije, zbog 8000 ubijenih u Srebrenici (pod zapovjedništvom Mladića), zbog napada na Kosovo (Srbija)? Svi na isti način? Podjednako glasno, podjednako tiho? KAKO ste "protestvovali"? O, da, i u vrijeme Trećega Reicha, neki su "ostajali i protestvovali", među njima gotovo da nije bilo Židova, komunista, Slavena. Ako jeste, letjeli su u nebo brzinom svjetlosti.

Peto. Što vi Radmilo Lazić znate o emigraciji? Dok ste "protestvovali ovde" – tamo, jeste li imali struje, vode, hrane, jeste li mijenjali boravišta, krevete, jezike, gradove, prijatelje? Jeste li možda živjeli od socijalne pomoći, prali dupeta nemoćnima u staračkim domovima, raznosili pizze po svjetskim metropolama?


O kakvoj "frustriranosti, pizmi, kivnosti i ostrašćenosti posle toliko godina – kao da se ništa nije promenilo" govorite, Radmilo Lazić? O kakvom "oružju protiv dojučerašnjih sunarodnika"? Promijenilo se, da, ali nedovoljno, a mijenjalo se loše i sporo. Osim toga, floskula "dojučerašnji sunarodnici" te dojučerašnje sunarodnike ne ekskulpira, ne amnestira od odgovornosti za dugogodišnju šutnju i sljepilo, bar ne većinu, "posle toliko godina" još uvijek.

Na kraju, s obzirom na to da jedino mene izravno apostrofirate (schmutzig i jadno, Radmilo Lazić), evo odgovora na vašu konstataciju "pa još i bacanje na Beograd krivicu za izdaju – oduvek je bilo neukusno". Da, Beograd je zakazao. Beograd je izdao vrijednosti na kojima je počeo rasti prije sto, dvjesto godina. Beograd se urušio. Beograd je 1988. potonuo u kataklizmičku septičku jamu u kojoj se dugo praćakao, pa iako se, "nešto" promijenilo, za njim se još uvijek (nažalost) vuče smrad. Smrad nacionalizma, smrad otadžbinske, zavičajne, histerične, neutemeljene lojalnosti onome što je retrogradno i zatvoreno. I, naravno da takav Beograd "nema primedbe na ostavljanje", naravno da takav Beograd želi tavoriti u svojoj dušegupki u kojoj nikakva vanjska sila neće remetiti njegov "spokoj" (čitajte Konstantinovića). Ali, postoji još jedan, doduše mali, ali ipak, Beograd, koji se sada guši pod onim velikim, i za koji vjerujem da će kad-tad izroniti.

"Osim ako ne želite da mu se vratite?" Je l se to vi meni izravno obraćate, Radmilo Lazić, ili opet uopćeno, nekima, negdje? Pretpostavljam da ste bar toliko obrazovani da znate kako je nemoguće vratiti se u prošlost. Kako Beograd od ranije, nije Beograd danas. I, pored tolikih mjesta na kugli zemaljskoj, zašto bi se danas itko bilo gdje zauvijek želio vraćati, utaboriti, ići unazad. Maminih sarmi ima svuda. Svoje svjetove nosimo u sebi.

Flush.

Opera Safikada - 22. decembra

Kako nam javlja Zeljo Saric:

Prva banjalučka opera "Safikada" premijerno će biti izvedena 22. decembra na Velikoj sceni Narodnog pozorišta RS (NP RS) u Banjaluci, potvrdio je kompozitor Muharem Insanić i direktor muzičko scenske agencije "Arion", koja je izvršni producent opere.


"Odlučili smo se da operu ipak postavimo na scenu NP RS, jer izvođenje na Kastelu zahtijeva veća finansijska sredstva", objašnjava Insanić i dodaje da su im finansijska sredstva za izvođenje opere "Safikada" obećali i Kabinet predsjednika Republike Srpske, Ministarstvo prosvjete i kulture RS, kao i još neke relevantne državne institucije.

Libreto za operu "Safikada" napisao je novinar i publicista Slavko Podgorelec, a muziku je komponovao profesor i dirigent Muharem Insanić.

Aranžman cijelog djela je povjeren Svetozaru - Saši Kovačeviću, profesoru muzike iz Novog Sada.

Uloga Safikade povjerena je Dunji Simić, prvakinji Frankfurtske opere.

Prema Insanićevim riječima, hor, kao i solisti vrlo uspješno i predano rade na ovom projektu, kako bi u decembru imali jedno reprezentativno umjetničko djelo koje će na pravi način prezentovati kulturu ovih prostora.

Po legendi, mlada Banjalučanka Safikada zaljubila se u vojnika koji je služio u tvrđavi Kastel. Ljubav je bila uzajamna, ali idilu je pokvario poziv na daleki front.

Safikada je teško podnijela odlazak svog voljenog, a ubrzo je do nje stigla i strašna vijest da je njen voljeni izgubio život na Dalekom istoku.

U očajanju, Safikada je obukla naljepše svadbeno ruho i pohitala pred top na tvrđavi Kastel, koji je svakog dana označavao podne.

Tačno u podne, Safikada je stala pred top i otišla u smrt da bi vječno bila sa svojim voljenim.

Operom će dirigovati maestro Ognjen Bomoštar, režiju potpisuje Aleksandar Pejaković, a kostimografiju Vanja Popović

Masine slike sa puta na Mount Everest

Nije bilo lako uspostaviti komunikaciju sa Masom. Ona slike postavlja na facebook od koga ja bjezim k'o djavo od krsta; mozda i bez razloga ali....
Nije mi bilo druge vec setovati facebook.
Sad kad sam to uradio, imam hiljade novih i starih prijatelja koji hoce ponovo ili po prvi put da budu moji prijatelji! (Gdje cemo s tolikom prijateljstvima!?).
Prije par dana Masa nas je iznenadila svojim vrlo lijepim izvjestajem iz dalekih krajeva Azije.
Pogledajte i uzivajte u slikama  koje je postavila na svoj facebook.
Ovog puta izbor su likovi ljudi koje srece na svom putu.

Tengboche. Fudbal na 3870 metara

Ljubitelji Kit-Kat cokolade

Masa i jedan od ljubitelja cokolade

Sarenilo boja i ljudi

Vuk Perisic: Kroćenje nacionalnih elita

Kriza eurozone nedvojbeno veseli mnoge euroskeptike što je pristojan izraz za zadrte mračnjake, manijakalne domoljube, obožavatelje ratnih zločinaca i tragikomične vizionare koji su uvjereni da bi Hrvatska postala raj na zemlji kad bi se posvetila proizvodnji zdrave hrane.

Kriza eura – a to je samo prividno paradoksalno – pokazala je svu superiornost europske ideje i svu štetnost samovolje država-članica. Krizu su izazvale političke elite nekih država-članica kada su, u kriminalnoj neodgovornosti kakvu samo suverenost može nadahnuti i omogućiti, stvorile astronomske dugove i vrtoglave proračunske deficite što je, pak, pristojan izraz za financijsku agresiju, kako na vlastite građane tako i na vjerovnike. Takvo što bilo je moguće zato što državne financijske pothvate ne nadzire i ne sputava demokratska javnost država-članica, ali i zato što Unija ne raspolaže ovlastima kojima bi obuzdala njihovu financijsku suverenost.

Jednako tako nekada su europske države vrlo samostalno, vrlo suvereno – i vrlo nezainteresirano za ljudske živote – vodile ratove. Danas su samostalne u izazivanju financijskih i fiskalnih kriza jer ne postoji jaka Kontinentalna Vlast koja bi europske građane – u ovom kontekstu: njihovu egzistenciju – zaštitila od suverenosti njihovih voljenih domovina. Krizu je izazvao višak suverenosti, isuviše slobodan prostor koji su političke elite iskoristile radi stvaranja nečega što se, uostalom, i naziva suvereni dug. Državna suverenost obrnuto je proporcionalna demokraciji i građanskim slobodama. Ona je samo pristojan izraz za slobodu političke elite da zlostavlja građane i ispostavlja im račun za svoje moralne i financijske promašaje u obliku nasilja ili siromaštva, ljepše rečeno: domoljublja ili poreza.

Pođimo od pretpostavke da će pregovori najmoćnijih europskih državnika ostati bezuspješni i da će doći do raspada ne samo eurozone, nego i Europske unije. Pretpostavimo da će se ta demontaža provesti bezbolno i da u tom procesu nitko neće nastradati. Zanemarimo i nezamislive milijarde štete koje bi nastale zbog prekida poslovne suradnje i uspostave carinskih i monetarnih prepreka, pa i civilizacijsku tragediju koju bi izazvala kulturna provincijalizacija.

Time ne bi prestale postojati izvjesne nužnosti, neke prijeke potrebe i neke činjenice.

Tržišta europskih država komično su mala, usitnjena i nekonkurentna, ne samo u odnosu na tržište Sjedinjenih Američkih Država, nego i u odnosu na nove, dinamične i sve moćnije BRIK (Brazil, Rusija, Indija i Kina) ekonomije. Velike države poput Njemačke, Francuske i Italije nekako bi se i snašle s osloncem na svoje materijalne i intelektualne resurse, ali Estonije, Slovačke, Slovenije i ostale Hrvatske suočile bi se s bijegom kapitala, a njihova zdrava hrana i ostale rukotvorine s carinskim barijerama. Demokracija bi u tim državicama doživjela slom jer bi nestankom Unije nestao i čimbenik koji njihove građane štiti od suverene samovolje političkih elita. Politički vakuum ispunile bi nacionalističke ambicije osokoljene novom samostalnošću i Europa bi opet postala poprište teritorijalnih sporova, sukoba i ratova, kao da obnova carinarnica i mjenjačnica ne bi bila već dovoljno zlo samo po sebi.
Sve i kada raspad Unije ne bi stvorio bezbroj novih i nesagledivih problema, ne bi riješio nijedan postojeći problem jer ne bi dokinuo potrebu za financijskom disciplinom i slobodnom trgovinom, već bi ih samo učinio ovisnima o hirovima nacionalnih elita. Imperativi koji su nametnuli osnivanje Unije – a to su prevencija sukoba i nužda kulturne i ekonomske integracije – postali bi alarmantni.

Povijesno iskustvo pokazalo je da slične dezintegracije, osim bedastog veselja, mogu dovesti i do masovnih ubojstava i razaranja gradova, da ne dokidaju ekonomsku, prometnu, kulturnu i svaku drugu komplementarnost politički osamostaljenih tvorevina i da su tvorevine nastale u takvim dezintegracijama odveć male da bi bez integriranosti u neki veći sustav bile ekonomski i civilizacijski održive, da ne spominjemo njihovu kroničnu nesposobnost i nevoljkost da građanima zajamče pravnu sigurnost i ostale pravne i demokratske vrednote.

Nestankom Unije ne bi prestala potreba Europljana da žive u slobodi i blagostanju, da trguju, putuju, surađuju i suzdržavaju se od mržnje i sukoba i zato bi već sutradan nakon demontaže Unije započeo proces njezine ponovne uspostave u ovom ili onom obliku. Ne samo zato što je integralizam moralno superioran partikularizmu nego zato što je racionalan, ako ni zbog čega drugog a ono zato što suverena pseta drži na lancu, dovoljno kratkom da ne maštaju o ratovima i zlostavljanju svojih građana, ali – očito – još uvijek predugačkom da bi ih spriječio u spekulacijama s proračunima i obveznicama.

Pritisak na nacionalne elite

Rasprave o jačanju ovlasti Europske središnje banke ili o uvođenju euro-obveznica jalove su i promašuju bît. Europa, njezina civilizacija i njezini građani, nemaju budućnosti ako se Unija ne transformira u federaciju koja će, osim monetarnih i fiskalnih, imati i političke ovlasti. Aktualna kriza nameće upravo takav iskorak.

Nacionalne političke elite treba pritisnuti u sendvič između njihove demokratske javnosti, koja im ne smije dopustiti financijsku samovolju, i naddržavnog, europskog kontrolnog čimbenika, koji bi jamčio racionalno financijsko ponašanje i koji bi sankcionirao svako suvereno divljanje. Nije na koncu riječ samo o financijskoj, nego i o političkoj disciplini. Kao što su političke elite nekih država financijskim spekulacijama pokušale opljačkati čitavu Europu, sutradan bi nekom sličnom, podjednako nedemokratskom samovoljom, mogle na izravniji način ugroziti ljudska prava svojih građana ili započeti rat. Svi nedostaci Unije ionako su odraz nedostataka država-članica koje treba rješavati s Unijom ili bez nje, a koje je lakše rješavati u Uniji, dakako, ponajmanje zbog same Unije ili njezinih članica, nego zbog sudbine sedam stotina milijuna Europljana. Riječ je i o četiri i pol milijuna građana Hrvatske koji bi bez Europske unije danas bili prepušteni na milost i nemilost ničim sputanoj oligarhiji gangstera, opsjenara i ratnih zločinaca.

Netko će reći da bi europska federacija ugrozila takozvane nacionalne identitete. Doista, ta federacija ne bi bila ni pjevačko društvo, ni pčelarska zadruga, ali to ne znači da bi federalna vlast gubila vrijeme i energiju na dokazivanje kako je Franz Kafka bolji pisac od Augusta Šenoe ili kako je Bachova fuga ugodnija za slušanje od slavonskog bećarca. Teško je zamisliti da bi u federalnim članicama bilo sprečavano ili zabranjivano osnivanje folklornih društava i zavičajnih klubova. Jamačno bi svaki građanin federacije koji je uvjeren da je Aralica bolji od Stendhala ili Generalić od Rembrandta, uživao punu pravnu i moralnu zaštitu, ako ne i dobrohotne simpatije čitave europske javnosti. Takozvani nacionalni identiteti ionako postoje samo u autističnim mikrokozmosima gdje s Maticom zuje poput pčela u košnici. To je paralelna, fiktivna stvarnost koja uspijeva opstati upravo zato što je beznačajna.

Mnogi će reći da je projekt europske federacije neprovediv jer ne postoji osjećaj pripadnosti europskom identitetu. Za lojalnost nekoj racionalnoj i demokratskoj političkoj tvorevini nije potreban kolektivni, ponajmanje nacionalni identitet jer lojalnost nije nikakva ekstaza nego pasivno poštivanje zakona, ili – ako je potrebno – smirena rasprava o lošim zakonima. Za poštivanje crvenog svjetla na semaforu – a to je klasičan primjer građanske lojalnosti – valjda je dovoljna samo prisebnost. No ako se Europljanima kida domoljubno srce u grudima što je taj semafor europski, a nije, recimo, češki ili grčki, ako je, dakle, racionalna organizacija društva nemoguća bez fikcije o kolektivnom identitetu, bez te tlapnje koja proždire komoditet, savjest, interese i prisebnost čovjeka i građanina, ovom kontinentu ne ostaje drugo nego da iščekuje sljedeći rat.

(tekst preuzet iz e-Novina)

Siniša Ljepojević: U EU obnova primene sile

Evo jos jedan prilog koji sam dobio, a na temu Evropska Unija i Evropa. Aktuelno, nema sta! Evropa podrhtava - ljudi razmisljaju i pisu! Koliko sam mogao shvatiti Sinisa Ljepojevic  je banjalucki djak ( prezime mi od nekud poznato ali sjecanje ne dobacuje). Slagao se ili ne, ja sam njegov clanak procitao i njegovo misljenje primio k znanju, sto i vama preporucavam, slozili se vi s tim ili ne....
*******************************

Pod plaštom krize i izgovorom spasavanja evra, Evropska unija (EU) je u Grčkoj i Italiji, u stvari, izvršila državne udare. Pod pritiskom i pretnjama EU, a uz direktne zahteve Nemačke i Francuske, u Atini i Rimu su, u osnovi, oterani demokratski izabrani lideri i njihove vlade, a na vlast su dovedeni neizabrani tehnokrati po želji Brisela, Međunarodnog monetarnog fonda i Evropske centralne banke. Nije bilo tenkova i pušaka, razbijenih prozora i poginulih, ali suštinski to su bili državni udari. Na vlast su dovedene cinično nazvane “vlade nacionalnog jedinstva”. A sve to podržali od naroda izabrani poslanici parlamenata. Neverovatno.


Takav razvoj krize znači da se u Evropi, po prvi put od vremena Drugog svetskog rata, primenjuje politika sile. Državni udari u Italiji i Grčkoj su “svečani” povratak politike sile i ponovo je u centru tog poražavajućeg i na kraju besmislenog procesa Nemačka. Ali, ni tom najnovijom politikom sile u Evropi se ne mogu rešiti problemi, to je uzaludan posao. Silom se ne mogu spasiti već propale institucije i potrošene ideje. A u ovom vremenu su to upravo Evropska unija i evro. Svojom organizacijom EU je postala destruktivna i kočeći mehanizam razvoja. To su ostaci prošlosti i nije moguće oživeti ih. Što reče pesnik “izgorelo niko ne zapali”. Sve što se radi u poslednje dve godine zahuktale krize je pokušaj spasavanja pojedinačnih bankarskih interesa i, naravno, same Nemačke, delom i Francuske, koja je oličenje evropske integracije od vremena Mastrihta 1992. godine. Ne rešavaju se, u stvari, suštinski problemi te već prevaziđene integracije.
 
Da bi se razumela suština problema, nephodno je podsetiti se kako je uopšte došlo do stepena integracije koji se zove Evropska unija. Iako je Nemačka najistureniji zagovornik Unije, ona nije kreator te ideje. Autori ideje da Evropska zajednica (EZ) preraste u Evropsku uniju, onakvu kakvu je ozvaničio Ugovor iz Mastrihta, su bivši britanski premijer Margaret Tačer i francuski predsednik Fransoa Miteran. [1] Stvaranje Eu je bio francusko-britanski odgovor na ujedinjenje Nemačke i stvaranje najveće evropske zemlje. Uvlačenjem Nemačke u još dublju evropsku integraciju, London i Pariz su nastojali obuzdati nemačku moć, uvesti tu zemlje pod veću kontrolu Evrope i, na kraju, kroz evropsko zajedništvo zadržati pozicije Francuske i Nemačke, pozicije koje te zemlje ne bi mogle da sačuvaju u direktnom suočavanju sa obnovljenom, moćnom Nemačkom, i po ekonomiji i po broju stanovnika. Duboko uvlačenje Nemačke u izgradnju EU i njene infrastrukture, što je kasnije uobličeno i u nemačkom Ustavu, značilo je da evropska integracija, korak po korak, počinje da funkcioniše po nemačkom državnom modelu, pa je EU, u stvari, postala Nemačka. Tako se izvorna ideja da EU bude instrument obuzdavanja i kontrole Nemačke pretvorila u svoju suprotnost. Proces nemačke unifikacije EU je finalno započet uvođenjem jedinstvene valute. Pokazalo se, međutim, da ta unifikacija, čiji je osnovni simbol evro, nosi mnogo više problema nego pogodnosti. Skoro da je nemoguće unificirati toliko veliki broj zemalja i toliko različitih ekonomija i socijalnih ambijenata prema jednom, nemačkom, modelu. Doduše, taj proces je otvorio nove, velike, mogućnosti nemačkim bankama i nemačkoj privredi koje su, inspirisane tim mogućnostima, intenzivirale centralizaciju i unifikaciju. Ali, pokazalo se da takva politika ima svoje granice i čak pogubnosti.

Obično se veruje da je u ratu prva žrtva istina, a u krizama demokratija. U slučaju savremene krize EU žrtve su i istina i demokratija. Građanin EU po pravilu ništa ne zna šta se “kuva” u EU, jer skoro 90 odsto odluka u Briselu se donosi iza zatvorenih vrata. Istovremeno, Evropska komisija, kao izvršno telo EU, godišnje troši oko pet milijardi evra na propagandu, u prevodu na laži. Tako građani EU svojim novcem finansiraju sopstvene obmane, plaćaju da bi bili prevareni. Što se demokratije tiče, EU je od samog početka bila anti-demokratski ustrojena i ovo što se sada dešava je samo nastavak tog gađenja prema raspoloženju javnosti i njenom mišljenju. Doduše, sada u jednoj “višoj” fazi gde su laži i obmane praćene pretnjom silom i ucenama, kao u slučaju Italije i Grčke, ali i Irske i Portugalije. Kao što je stara konvencija da je rat samo nastavak politike drugim sredstvima, tako je i obnova primene sile u EU “logična” posledica dosadašnjeg neuspeha te integracije. Minulih godina lideri EU uopšte nisu rešavali već očigledne probleme, nego su se sakrivali iza deklaracija, glamuroznih sastanaka i tajnih odluka. Istovremeno su se sve više “zaglavljivali” u donošenje raznih pravila i zabrana, pa je privreda evro-zone i EU postala troma, neefikasna i potpuno oslonjena na monetarizam i vlast bankara, pre svega Evropske centralne banke. Takav ambijent je gušio i guši privredu EU, pa će tako 2015. godine Evropi pripadati samo 10 odsto rasta svetske privrede. Znači, čak 90 odsto svetskog privrednog razvoja će pripadati zemljama izvan EU. [2] Najmoćnije zemlje EU su umesto pomoći razvoja manje razvijenih zemalja tražile samo svoju korist i to kroz plasman svojih proizvoda na evropskom tržištu i kreditiranjem onih koji kupuju njihove proizvode. A to je prikrivano političkim “dimnim zavesama”, a u osnovi EU je postala instrument dominacije moćnih nad manjim zemljama, i njeno izvršno telo Evropska komisija se pretvorila u lobističku grupu koja nikome nije odgovorna. Privreda EU se tako umesto na razvoj oslonila na političko zamajavanje i zaduživanje, uz “zadovoljstvo” najmoćnijih zemalja, pre svega Nemačke i Francuske. Jeftine kredite je omogućila politika niskih kamata politički kontrolisane Evropske centralne banke, pa je umesto privrednog razvoja stvoren kreditni bum. Tome su posebno bile izložene manje razvijene zemlje južnog krila EU. Na primer, nemačke banke su, umesto razvoja grčke privrede, davale Grčkoj jeftine kredite za kupovinu nemačkih proizvoda, a onda od zarade na toj prodaji ponovo finansirale dalje grčke kupovine. Vremenom, to se pretvorilo u pljačku Grčke, pa sada recimo u Grčkoj Grci kupuju grčko maslinovo ulje od Nemaca, a grčki jogurt je proizveden u Nemačkoj. Isti model su primenjivale i Francuska i Holandija. Takva kombinacija u velikoj meri podseća na stanje pre Drugog svetskog rata kada je Amerika davala kredite Nemačkoj kako bi ona plaćala ratnu odštetu, iz Prvog svetskog rata, Francuskoj i Britaniji, a one od tog novca plaćale ratne kredite uzete od Amerike. I tako u krug dok nije izbio Drugi svetski rat.


Sve je to, međutim, imalo i negativne posledice i na samu Nemačku, pa je veliko pitanje koliko je stvarno moćna i kakva su ograničenja nemačke privrede. Ta privreda, pre svega, zavisi od izvoza i trenutno preko 60 odsto nemačkih proizvoda se plasira na tržište evro-zone. Nemačka je, u osnovi, zanemarila svetsko tržište. Ukoliko bi došlo do potpunog kolapsa evro-zone, nemačka privreda bi morala da smanji proizvodnju za oko 25 odsto. [3] I sada je razumljivo zašto se Nemačka i Francuska grčevito bore za kakvo-takvo očuvanje evro-zone i EU.

Dosadašnje mere akcije spasavanja, predvođene Nemačkom i Francuskom, nisu donele željene rezultate. Tačnije, potpuni neuspeh. Takozvani “evropski monetarni fond” je sakupio 440 milijardi evra, ali pokazalo se da je za spas neophodno najmanje 2.000 milijardi. Tog novca nema i, kako stoje stvari, neće ga ni biti. Izgleda da je propao i plan da tih 440 milijardi bude depozit za kredit od Međunarodnog monetarnog fonda. Na tome je posebno insistirala Amerika, jer bi to bio kredit u dolarima što bi spasilo američku valutu. Ali, da bi taj novac postojao druge zemlje bi morale da povećaju svoje učešće u Fondu što bi dovelo do smanjenja glasačkih prava Amerike na šta, posle naknadne procene, Vašington ne želi da pristane. Suočene sa realnim ograničenjima, neuspesima dosadašnjih mera i nemogućnostima, Francuska i Nemačka su, u ime EU, prešle na primenu sile i nametanje takozvanih mera štednje, a vlade koje to ne prihvate bivaju smenjene. U osnovi to je projekat pljačke onoga što je u tim zemljama još preostalo. Vrlo brzo će se pokazati da ni to nije dovoljno za spasenje evra i Nemačke i Francuske.

Šta bi se onda moglo očekivati u skoroj budućnosti? To je zaista teško pitanje. Za sada je jedino sigurno da Evropska unija, u dosadašnjoj formi, u realnosti više ne postoji. I ono što je još preostalo neće preživeti. [4] Evropi je, u svakom slučaju, neophodna neka vrsta integracije, ali kakva će ona biti zaista je teško reći. Ima raznih ideja i o tome se iza zatvorenih vrata vode intenzivne diskusije, ali na pomolu još nema izvesnih rešenja. Gotovo je, međutim, sigurno da će se sadašnja evro-zona raspasti, ali neće potpuno nestati, niti će nestati evro. Biće to verovatno znatno manja evro-zona koju će predvoditi Nemačka, jer nemački prevashodni interes je očuvanje kakvog-takvog evra. Koje će to zemlje biti, takođe nije jasno, mada je izgleda najveći problem te nove ekipe Francuska, jer ta zemlja ima izuzetno ranjive finansije. U uslovima krize i oslabljene evropske privrede, Nemačka je još uvek najjača ekonomija. To znači da bi, u slučaju da ima svoju nacionalnu valutu, marku, ta nemačka valuta bila izuzetno jaka što bi otežalo nemački izvoz, a Nemačka zavisi od izvoza. Zato je Nemačkoj neophodan evro koji će biti amortizovan postojanjem i drugih zemalja u tom valutnom sistemu, čime se obezbeđuje neometan izvoz nemačkih proizvoda. Nemačka će nastojati da po svaku cenu zadrži neku vrstu evro-valute. I zato najveći trgovci novcem na svetskom tržištu, kao što je Džordž Soroš, na primer, savetuju da se još ne prodaje evro. [5] Do kada će sve to biti moguće, zavisi od nemačke procene koliko dugo se to Nemačkoj isplati. Tu su i interesi Francuske. Francuska je veliki kreditor prezaduženih zemalja, na primer na francuske banke otpada polovina dugova Italije, a francuska privreda i banke su zavisne od novca koji dolazi od državnih obveznica. Zato je najvažniji nacionalni interes Francuske da sačuva visoki kreditni rejting, jer samo tako može da zadrži finansijski balans. U slučaju da evro propadne u južnom krilu evro-zone, onda bi Francuska izgubila taj balans i dospela bi u ozbiljan problem. Zato je Pariz šampion spasavanja evra. Izgleda, međutim, da će Francuska, ipak, izgubiti dosadašnji rejting, jer spasavanje južnog krila već sada pokazuje znake neuspeha, a to će povećati kamate na njene državne obveznice, i u uslovima privrednog rasta od minus 0,1 do plus 0,4 odsto, kakav je u poslednja dva kvartala, ta zemlja neće moći da vraća dugove. Moglo bi se desiti da Francuska postane najveći problem evro-zone. U nešto malo boljoj poziciji, ali ne mnogo, je i Nemačka čiji je državni dug oko 60 odsto Bruto društvenog proizvoda, a privredni rast je u poslednjem kvartalu bio 0,5 odsto. Trenutno Nemačka plaća kamatu na svoje obveznice oko 0,3 odsto, pa od preostalih 0,2 odsto od privrednog rasta teško je da može da finansira restruktuiranje i razvoj privrede.

To su planovi, a šta će stvarno biti niko ne može da kaže jer primetne su mere koje mogu imati eksplozivne posledice, kao što je primena sile. U ovoj fazi je to politički pritisak i finansijske ucene, ali već u narednoj fazi to bi moglo biti i nešto gore. U zemljama gde je već primenjena sila, u Italiji i Grčkoj, na vlast su dovedene tehnokrate koji pripadaju onima koji su i doveli do krize, pa nije realno očekivati da će ti ljudi i razrešiti krizu. Uz njih su i neizabrani predstavnici briselske birokratije koji kontrolišu njihov rad, pa bi se moglo reći da je uz državni udar u tim zemljama uvedena i prinudna uprava. Ti ljudi su deo i kreatori modela koji je doveo do kolapsa. Oni će verno slušati naloge svojih mentora, što će značiti pljačku tih zemalja i potpuni kolaps u privrednom razvoju, a to će dovesti do velikih socijalnih nemira. U Grčkoj bi se, na primer, mogao desiti i raspad države jer etnički Albanci na severu Grčke već traže autonomiju, povraćaj imovine i priključenje takozvanoj “prirodnoj Albaniji”, pokretu koji sve više jača. Onda bi moglo doći i do “mirovnih misija” oružanih snaga EU, a šta će to značiti niko ne sme ni da pomisli. Umesto razmišljanja o suštini problema, nemački kancelar Angela Merkel nudi pretnje da će se sa raspadom evro-sistema raspasti i Evropa i da bi moglo doći i do rata. Ne vrede takve pretnje. Prvo, sa raspadom evra neće se raspasti Evropa, nego samo neuspeli politički projekat Evropske unije, a što se rata tiče nedostaje odgovor na pitanje ko će to ratovati.

Na kraju se svi problemi EU i evro-zone svode na politiku. Aktuelna kriza je pre svega politička, a ekonomska je samo njen deo koji se ne može prikriti obmanama, tajnim dogovorima i, u stvari, lažima. Evropska integracija je ponovo u dubokoj krizi iz koje nema povratka na staro i koja, na žalost, pokazuje da je ponovo ključni problem Evrope Nemačka i njen politički pogled

*************
[1] Šire o tome u obimnoj analizi Brune Voterfilda (Bruno Waterfield) objavljenoj na www.spiked-online.com . Voterfild je dopisnik londonskog Dejli telegrafa u Briselu i jedan od najmarljivijih hroničara Evropske unije.
[2] Isto.
[3] Analiza švajcarske banke UBS.
[4] Izjava nemačkog kancelara Angele Merkel data 9. novembra 2011. a preuzeta sa http://www.b92.net/
[5] Analiza britanskog ekonomskog stručnjaka Stefani Flanders (Stephanie Flanders) objavljena na http://www.bbcnews.co.uk/

Dobre vijesti - lose vijesti

Pred Novu godinu prave se liste zelja, planovi; privatne, poslovne i drzavne rezolucije.
Zamislite da su imaginarni novinski naslovi (dole), pokloni za Novu godinu.
Koji od naslova bi vas obradovali,  a koje nikako ne biste zeljeli procitati u slijedecoj godini?
Imate li vi neki naslov koji biste pozeljeli?


"Slovenija bankrotirala"
"Vojvodina se izdvaja iz Srbije"
"Hrvatska odlucila da ne pristupa EU"
"Rusija i Srbija potpisale pakt o ujedinjenju"
"Katar gradi dzamiju na lokaciji Boske u Banjaluci"
"Kosovo vraceno u Srbiju"
"BJR Makedonija se raspala"
"Rusi kupili brodogradiliste u Puli"
"EU se raspala"
"Formirane Ujedinjenje Jugoslovenske Drazave"
"Slovenija pomaze bratskim zemljama bivse Jugoslavije"
"U Sarajevu otvorena osnovna skola "Srbija""
"Sandzak uspostavio specijalne veze sa BiH"
"Istra vracena Italiji"
"Komunisticka Partija Hrvatske pobijedila na izborima"
"Srbija primljena u EU"

Kapitalizam, baba-roga

Jedan od forwarda. Vjecna tema, poredjenje kapitalizma i komunizma sa zakljuckom da je komunizam bio bolji.
Prvo, ono sto smo mi imali nije bio komunizam. Bio je to socijalizam koji je vodila Komunisticka partija. Cudno zvuci, ali tako je bilo. U SSSR i njegovim satelitima je bio komunizam. Razlika drasticna.
Drugo, ovo sto sada imamo nije kapitalizam. To drustveno uredjenje je gangsterizam ili kriminalizam, kako vam drago!
Pravi kapitalizam ima velikih nedostataka i svakako ce se morati mijenjati. Ali Balkan, i sve zemlje bivsi sateliti SSSR-a ce prvo trebati doci do njega!
Dug je put do kapitalizma pred svima!
Postoji i druga opcija: Nazad u revizionisani komunizam, mjesavinu komunizma, gangsterizma i kapitalizma.
Ko voli-nek izvoli!

********************

> U komunizmu su lopovi krali toalet papir, sapun, olovke;
> U kapitalizmu lopovi kradu tvornice toalet papira, tvornice sapuna, tvornice olovaka.
> U komunizmu su radnici dobivali viškove;
> U kapitalizmu su radnici višak.
> U komunizmu je puno ljudi kralo malo,
> U kapitalizmu malo ljudi krade puno.
> U komunizmu su lopovi bili u crnoj kronici.
> U kapitalizmu su lopovi u žutom tisku.
> U komunizmu smo imali milicajca (dragog).
> U kapitalizmu imamo policajca (za sve, a najviše za sebe).
> U komunizmu u Saboru su sjedili nepoznati amateri.
> U kapitalizmu u Saboru sjede soferi i zvijezde sapunice.
> U komunizmu smo po mišljenje morali ići u Beograd;
> U kapitalizmu po mišljenje moramo ići u Brisel.
> U komunizmu se radilo malo i još su radnike nazivali herojima rada,
> U kapitalizmu se radi puno i još te nazivaju neradnikom, lijenčinom, parazitom.
> U komunizmu,ako si htio dobar posao ili stan nisi trebao reći koje si nacije;
> U kapitalizmu možeš govoriti što god hoćeš, ionako nećeš dobiti ni dobar posao ni stan.
> U komunizmu je bilo besplatno obrazovanje, zdravstvo,sigurno radno mjesto, ali isto tako i male plate te ružne i kvalitetne  proizvode koji nikako da se pokvare.
> U kapitalizmu uz male plate, te lijepe i nekvalitetne proizvode koji se brzo kvare, nema ni besplatnog  obrazovanja, zdravstva ni sigurnih radnih mjesta.
> U sedamdesetima, 30 godina nakon pobjede komunizma svatko je mogao naći tri posla istovremeno,a 20 godina nakon pobjede kapitalizma svatko može birati između tri zanimanja pastir,konobar i sobarica.
> U komunizmu nije bilo slobode izbora, ljudi su se bojali partije.
> U kapitalizmu postoji sloboda i mnogo više izbora. Ne moraš se bojati samo partije, možeš se bojati i za svoje radno mjesto, za svoju platu, hoće li se rate kredita dizati, kako ćeš otplaćivati kredit ako se razboliš, hoćeš li moći platiti liječenje ako se razboliš, možeš li priuštiti djeci školovanje.
> Dakle ima puno više izbora od čega ćeš strahovati, a i dolaskom kapitalizma došla je i sloboda.
> Kapitalisti su rekli: konačno ste slobodni, slobodni, slobodni!
> Evo uzmite radne knjižice i - slobodni ste!
...(Jer smo MI to trazili ! Hljeba/kruha preko pogace !!!)

Ресторан Мекдоналдс у Господској улици

Poslao Zeljo S. uz svoj komentar:

Eh - mene sto se tice,nikad ih ne bih pustio u BL.
Al`,sta ces - nase ovce uvijek su vise volile tudje,a stidile se svog...domaceg i provjerenog !
Pa - neka im ! Mene tamo sigurno necete vidjeti !
Pozdrav,
Zeljo

A mene nesto interesuje kako li ce se hamburger drzati u konkurenciji sa cevapom! 

***********************

Ресторан свјетски познатог ланца брзе хране "Мекдоналдс" биће до прољећа отворен у Господској улици, у простору гдје је тренутно смјештена продавница обуће "Бонел", сазнаје "Глас Српске" из добро обавијештених извора.

- Иако је било приче да ће за потребе "Мекдоналдса" бити изграђен објекат у Борику, у близини тржног центра "Меркатор", менаџери у овој чувеној америчкој компанији су се одлучили за само срце града - Господску улицу. Тако ће се Бањалука придружити свим свјетским метрополама чији становници уживају у популарним специјалитетима овог прехрамбеног гиганта. Сама процедура око добијања дозволе је изузетно компликована и траје мјесецима стога са сигурношћу могу рећи да ће се за петнаестак дана знати тачан датум отварања овог објекта - казао је извор "Гласа Српске".


Он је потврдио да је послије свих анализа дошло до промјене у избору локације.

- С обзиром на то да се ради о најужем центру града, локација је и више него атрактивна и примамљива - казао је наш саговорник.

У сједишту компаније "Мекдоналдс" за БиХ у Сарајеву потврдили су информације "Гласа Српске" да ће ускоро бити отворен ресторан у Бањалуци.

- До краја године би се требао постићи коначан договор а само отварање ресторана у најповољнијој опцији би требало бити на прољеће идуће године. Процедура добијања дозволе за је у току - рекао је директор маркетинга "Мекдоналдса БиХ" Aди Хаџиараповић који није желио ни да потврди али ни демантује да ће ресторан бити на поменутој локацији у Господској улици.

Већина становника Бањалуке сматра да би долазак "Мекдоналдса" у Бањалуку био пун погодак.

- Драго ми је што се и Бањалука налази на листи свјетских градова који имају ове популарне ресторане брзе хране. Мислим да је то најбољи показатељ да постајемо међународни центар. Поред тога, велики сам љубитељ "Мекдоналдс" хране. Највише волим "биг мек", "филето фиш", "милк-шејк"... које сам до сада јела у Београду. Иако се нећу одрећи наших традиционалних јела ипак ће ми пријати промјена - казала је Бањалучанка Весна Тимотијевић.

Браћа Мекдоналд

"Мекдоналдс" је ланац ресторана брзе хране који су 15. маја 1940. године основала браћа Дик и Мек Мекдоналд отворивши властити ресторан у граду Сан Бернардино у Калифорнији. Ланац се почео ширити 1954. године, када је Реј Крок, одушевљен услугом у ресторану, предложио браћи Мекдоналд отварање нових ресторана. У свијету постоји више од 30.000 ових ресторана у 122 државе. Први "Мекдоналдс" ресторан у Југославији, уједно и у централној Европи, отворен је 24. марта 1988. године у Београду на Славији.

Bruja: Za ljubitelje saha

Evo za ljubitelje saha. Pozdrav Mariu.

Izvadjeno iz knjige "Osam decenija banjaluckog saha"

Evo moj doprinos ljubiteljima saha. .....Nadam se da je citko.

bruja

Krešimir Mišak: Svjetsku urotu osjećamo na svakom koraku

Hajde da procitamo jos jedan clanak o teoriji zavjere.

*************

Krešimir Mišak jedno je od najomiljenijih lica s malih ekrana, a svojom kultnom emisijom »Na rubu znanosti« stekao je vjerne gledatelje, istomišljenike, pa čak i obožavatelje. Znamo ga i kao izvrsnog pisca znanstvene fantastike, pa i kao rock glazbenika. Više puta je bio gost pazinske SF konvencije Istrakon, gdje je održavao predavanja i sudjelovao na tribinama, ali i nastupao sa svojim bendom Hakuna matata, a uskoro ćemo ga vidjeti i u Puli, kao posebnog gosta 17. festivala knjiga i autora Sa(n)jam knjige u Istri.

U fokusu ovog razgovora ponajviše je Mišakova nova knjiga »Sve piše u novinama… a ponešto i ne«, u kojoj obrađuje staru temu - teorije zavjera (ili urota, kako on sam više voli reći), ali s brojnim naputcima i dokazima o njihovu prepoznavanju - na našem tlu. Ovdje među nama.

Emisija »Na rubu znanosti« drži se već deset godina: kako joj još uvijek uspijevate održati svježinu i originalnost? Ima li još uvijek neobrađenih tema s ruba, ne samo znanosti?

– Meni se neprestano, prije pripreme svake emisije, čini da nema više tema koje nisam već obradio, i tako to traje već deset godina, no stvarnost me demantira. Teme za emisiju ponekad dolaze same, a ponekad koristim svoj već prebogati fond poznavanja i tema i ljudi, pa tako znam da ću, primjerice, svake godine odraditi bar jednu emisiju o NLO-ima. S vremenom sam bio prisiljen i širiti spektar tema izvan rubnoznanstvenog područja, pa sam tako uz standardne teme poput NLO-a, Atlantide i psihologije, počeo uvoditi i teme koje imaju svojevrsni »sense of wonder«, na primjer iz futurizma, kreacionizma, uvjetno rečeno duhovne teme koje imaju izvore više u unutarnjem nego u vanjskom iskustvu. Zatim me put naveo i do najvažnije teme suvremenog doba - urote. U početku je za mene to bio samo zbir kurioziteta iz povijesti, ali kako me to dobro »povuklo«, došao sam i do društveno angažiranih tema kao što su GMO, biostanovanje, financijske malverzacije, povijesni revizionizam. Ipak, i dalje mislim da je središnja tema svih rubnoznanstvenih istraživanja - svijest, jer oko nje postoji doista puno empirije, koja u stalnoj interakciji tzv. vanjskog i tzv. unutarnjeg ukazuje na ono što često smatramo nezamislivim.

Koja je najluđa ili najapsurdnija tema koju ste dosad obrađivali?

– To je zapravo stvar tajminga, jer ono što vam sada izgleda apsurdno, za dvije godine izgleda svakodnevno. Postoje ipak neke teme kojima sam se bavio, odnosno postavke koje su zastupali gosti mojih emisija, a koje nisam mogao prihvatiti. Nikad tako nisam mogao prihvatiti tvrdnju ili teoriju da je zemlja stara samo 10.000 godina. No, često se pitam je li apsurdna tema ili je apsurdna stvarnost, jer postoje i teme o apsurdnom aspektu stvarnosti, a jedna od najaktualnijih među njima obrađena je u emisiji o »chemtrailsima«. Ti paralelni i ukriženi tragovi na nebu koje ispuštaju avioni nedokazivog podrijetla radi navodnog zaprašivanja čovječanstva sredstvima koja djeluju na um, najvidljiviji su primjer »agende«, jer su javno vidljivi, a istovremeno ih većina ljudi ne uočava. Pri pokušaju objašnjavanja ove pojave ne možemo se skrivati iza teza o profitu, jer netko zaprašuje čovječanstvo s nekim razlogom, a rasprostranjenost chemtrailsa pokazuje koliko smo mete globalnog zakulisnog zahvata.
Ne postoji državni suverenitet.

Kako to da se u pokušajima demistificiranja chemtrailsa nitko nije pozivao na detalj na koji bi civilne i vojne vlasti morale reagirati, naime na povredu zračnog prostora i državnog suvereniteta od strane aviona koji ispuštaju te tragove?

– A što ako to zapravo ne postoji? Pitanje državnog suvereniteta je najobičnija zabluda, jer svi naši predsjednici i premijeri su namješteni, oni su pijuni koji hodaju po točno određenoj stazi. Sva pitanja od javnog interesa, pogotovo tako čudna, lako je redikulizirati i marginalizirati, jer te su stvari prefantastične da ih itko shvati. Da bi se one prihvatile, moraš potpuno promijeniti svoju percepciju svijeta, jer to nije vojska koja tenkovima ide na tebe pa ju možeš vidjeti, prepoznati, suprotstaviti joj se. Netko je opravdano pitao - zašto bi netko radio ljudima takvo što poput ispuštanja iz aviona kemikalija koje djeluju na um? Međutim, ako mu se na to pitanje odgovori - a što ako taj netko nije čovjek? - tek tada počinje problem. Zato sam prestao pisati SF - ispada da je nedovoljno maštovit u odnosu na stvarnost oko nas.
No, ako usporedimo svjedočenja o avionima koji ispuštaju chemtrailse s redovima letenja i civilnih i vojnih aviona, valjda možemo barem dokazati da avioni koji nas prelijeću tu ne bi smjeli biti?

– Jedan je Splićanin to radio, otvorio je web stranicu i počeo nizati podatke, i ubrzo je nastala gomila podataka od koje nije bilo nikakvog feedbacka. Nitko zapravo ne zna o čemu se tu radi, ni meni nije jasno, jer netko mora pilotirati tim avionima, ne mogu dokučiti kako se i s kakvim opravdanjima provode i financiraju operacije takvih razmjera. Jasno je da tu nešto smrdi, vidi se kako se to širi satima, kako modro nebo postaje premreženo prugama koje se zatim spajaju u maglicu, i to se događa već par godina. Svatko s minimumom zdravog razuma reći će da tu nešto smrdi.

U Kanadi su nezavisni istraživači nakon pojave chemtrailsa utvrdili promjene u kemijskom sastavu tla, nije li to mogao biti signal za globalnu uzbunu?

– A za koga? Događaju se smrtonosne epidemije kao posljedice GMO-a pa nije bilo odjeka, Prozac izaziva samoubojstva pa se i dalje prodaje, cijena nafte je još uvijek ogromna iako je dokazano da nije fosilno gorivo već se stalno stvara, imamo parlamente koji odobravaju apsurdne zakone o veličini voća i povrća - pa što nas onda može začuditi? Sve te informacije prolaze kroz medije, ali mediji su privatni - a kad kažem »privatni«, ne mislim na sitne obrtnike i male poduzetnike.

Seksualni poremećaj



U svojoj novoj knjizi obradili ste još 30-ak drugih tema vezanih uz teorije urote. Što želite poručiti ovom knjigom?

– Knjiga je zamišljena kao eksperiment na nekoliko razina. Prva proizlazi iz činjenice da sam, bivajući toliko informiran o tome što zovu urotom, odjednom i ne htijući, počeo vijesti u novinama čitati malo drukčije nego što su napisane, jer sam znao tko kome pripada i tko za koga radi. Eksperiment je bio u tome da sam sebe testiram mogu li na osnovi toga što znam uočiti urote oko sebe. Druga razina je u tome što sam želio pokazati na koji način mediji manipuliraju stvarnošću i pokazati njihove metode, a treća je razina, koja se pomalo i nehotice dogodila, to što nisam ostao samo kod novina, već otišao i u anegdotalne smjerove, kroz poučne pričice i situacije koje sam osobno doživio. Sve teorije urote i svi slučajevi opisani u knjizi stapaju se na kraju u ključno pitanje - kako percipiramo stvarnost i kako znamo što je uopće stvarnost? Tako sam se dotaknuo i nekih parapsiholoških tema.
Meni je najzanimljiviji dio knjige kada pričam o percepciji i subliminalnim porukama - onima koje upijamo ispod praga svjesnosti, to je vrlo sofisticirana metoda manipulacije - za koje mnogi misle da ako postoje, služe za povećanje profita povezivanjem proizvoda s tako privlačnim seksom. Međutim, kad sam proučavao ulogu čakri u našem energetskom tijelu, prosvijetlilo mi se da je poremećaj seksualne energije zapravo poremećaj prve čakre što kao posljedicu ima uspavanost, hipnotiziranost, bezvoljnost, a sve to nam otkriva još jednu ciglu u zidu za koji mnogi neće povjerovati da postoji u tom zahvatu i toliko širokih razmjera.

Djeluju li subliminalne poruke na naše postupke potiskivanjem ili rasplamsavanjem seksualne energije?

– I jedno i drugo ima isti učinak, radi se o pukom izbacivanju iz ravnoteže. U ovom smislu seksualna energija nema veze sa seksom, ona ima veze s kreativnošću, a njen poremećaj dovodi do pasivnosti. To je za mene primjer koliko je čovječanstvo žilavo i jako kad je potrebno na toliko frontova udarati protiv njega.

Vode li sve te teorije urote ili zavjere, prema vašim i zaključcima drugih autora koje ste proučavali, k jednom konačnom cilju: uspostavi sustava totalne kontrole nad cjelokupnim čovječanstvom?

– To pitanje je malo složenije, jer na jednoj strani bi sustav kakav se »traži« mogao biti onakav kakav poznajemo iz vremena staljinizma, ili onaj u Kini, samo što bi taj budući sustav totalne kontrole imao daleko veće tehničke mogućnosti, kroz televiziju, kamere, dvosmjerne mikročipove i slično. Međutim, na drugoj razini sam sve više uvjeren da cilj urote nije samo stvoriti totalitarističko društvo koje bi zatim predstavljalo neki poželjni status quo; nego bi cilj bio nakon uspostave - srušiti ga u krvi. To je uzorak koji pratimo kroz povijest: ista ruka je uzdizala carstva, rušila ih u krvi i stvarala nova.

To naizgled nema smisla, osim ako ne prihvatimo zamisao da bi nekome ljudska patnja ili strah mogli predstavljati hranu. To je samo moje trenutačno razmišljanje, ali ima temelja u tome što ruku iluminataprimjećujem i iza onih struja koje se naizgled bore protiv totalitarizma, što s jedne strane može biti dio taktike »problem-reakcija-rješenje«, ali s druge strane može ukazivati na jednu drugačiju logiku povijesti, manipuliranu i nadziranu od samog početka.

Kako bi trebao izgledati taj zloslutni sustav totalne kontrole?

– Čini se da ima sljedeće »noge«: prva je kontrola misli, na što se sve svodi, a uspostavlja se kroz medijsku propagandu, kroz kemijske i biološke tvari te kroz čistu represiju i strah, a sve s ciljem da se naruši naše sučelje koje zovemo tijelo-um. Zatim, s obzirom na to da iluminati znaju da je novac energija, taj sustav će podrazumijevati novu vrstu novca. To neće biti novac kakav poznajemo, neće biti čak ni samo elektronički novac, nego postoje naznake da će biti u obliku bonova vezanih uz osobnu energetsku potrošnju. Ta će potrošnja, naravno, biti ograničena izmišljenim problemom poput globalnog zatopljenja. To je glavni razlog uvođenja te laži, koja za posljedicu ima ograničavanje rasta pojedinih država, trgovanje ugljičnim kreditima i drugo.

Dakle, u sustavu totalne kontrole čeka nas elektronički novac, svjetska središnja banka i svjetska vojska (koja se neće imati protiv koga boriti nego protiv građana!) te potpuno ovladavanje mislima i uvjerenjima ljudi, tako da će ljudi misliti da su njihove misli ono što oni žele, a to im je zapravo usađeno kroz obrazovanje, propagandu i slično.

Nema globalnog zatopljenja


Mnoge će šokirati vaša tvrdnja da se globalno zatopljenje zapravo ne događa?

– Je li se ikada itko zapitao koliko ima ugljičnog dioksida u atmosferi? Evo odgovora: ima ga 0,054 posto, većinu toga proizvode vulkani, dobar dio truljenje biljaka, a najviše ga proizvodi more. Temperatura na Zemlji ne raste, ona varira u skladu sa Sunčevim ciklusima odnosno pjegama. Razotkrivene su malverzacije oko toplog srednjovjekovnog razdoblja koje se u znanosti zataškavalo. Znanstvenicima, po cijelom svijetu, koji istražuju i iznose dokaze o tome da globalno zatopljenje ne postoji, onemogućavaju se javni istupi i uskraćuje novac za daljnja znanstvena istraživanja.

S obzirom na stupanj ostvarenja pojedinih elemenata iz teorija urota, je li nam uspostava sustava totalne kontrole daleko ili blizu?

– Ljudi sve više osjećaju nevidljivu omču koja im se steže oko vrata, jer će ih to dohvatiti u njihovoj sobi. Uzmimo banalan primjer: EU je zabranila korištenje žarulja sa žarnim nitima, koje imaju najbolju svjetlost i koje najmanje koštaju. Umjesto njih su uvedene tzv. štedne žarulje, koje ne štede struju, koštaju 50-80 kuna, zrače hrpu smrtonosnih otrova, zbog čega je jedan njemački laboratorij prije nekoliko mjeseci savjetovao da ih ne treba držati u zatvorenim prostorima i pokraj glave. To je primjer kako te sustav može dohvatiti i u tvojoj sobi. Na otvorenom te dohvaća porezom na nekretnine; u uzgoju zdrave hrane onemogućavaju te propisima o količinama i vrstama sjemena i slično; svi doživljavamo posljedice takvih akcija. Ključni parametar je legislativa kroz koju europski zakoni nadjačavaju domaće zakone. Hrvatska ne može zaštititi naftnu industriju, ne može proglasiti ZERP, imat ćemo kvote proizvodnje mlijeka koje su manje od naših potreba za mlijekom, to je samo mali djelić posljedica koje će ljude dočekati u svakodnevnom životu a koje direktno proizlaze iz urote.

To nisu priče o usamljenom djelovanju poremećenih tipova kao kod ubojstva Johna Lennona. Ne vjerujemo da nas truju chemtrailovi, ali moramo biti svjesni da je diverzija u Japanu povećala radijaciju i iznad naših glava. Koliko se djece razboljelo zbog oružja s obogaćenim uranom, koliko će tvrtki biti zatvoreno jer EU želi provesti specijalizaciju da ne bi bilo samodostatnosti i da se ne bi mogao razvijati svatko za sebe. Zbog toga se i »proizvode« odnosno umjetno izazivaju krize. I još se pitamo osjećamo li proizvode te svjetske urote. Naravno da ih osjećamo, na svakom koraku.

Dosta toga ste »zakuhali« s knjigom »Sve piše u novinama… a ponešto i ne«, no kad se s nečim takvim krene, teško je stati. Pripremate li još nešto slično?

– Upravo pišem neku vrst nastavka te knjige, a radni je naslov »Dečki, odjebite u skokovima«. Središnja je tema medijska manipulacija, ispiranje mozga i sveprisutna hipnoza, načini kako se crno uspješno predstavlja kao bijelo i kako se recepti i mehanizmi Edwarda Bernaysa, oca tzv. odnosa s javnošću, iz njegove knjige »Propaganda« iz 1927. danas doslovce koriste u korist korporatističke elite koja teži centralizaciji svjetske vlasti

NAFTA IZAZVALA RASPAD JUGOSLAVIJE


U knjizi iznosite i tezu da je jedan od mogućih uzroka izazivanja raspada Jugoslavije bilo pronalaženje velikih zaliha nafte u Bosni?
– Rat u Jugoslaviji bio je očigledna posljedica manipulacije. Jedan geolog mi je još prije nekoliko godina ispričao da je tvrtka AMCO 1992. u Bosni i Hercegovini našla ogromne zalihe nafte, ali to nikad nije objavljeno u medijima. Nisam mu povjerovao sve dok 2008. nije u novinama osvanula vijest da su British Petrol i AMCO u Bosni te godine pronašli naftu. Nakon toga je opet zavladao muk. Ali nedavno je došao SHELL u Bosnu i zatražio svu dokumentaciju o toj nafti! Moguće je da doista postoje tako velike zalihe nafte i da je to bio dio uzroka manipuliranog oslabljivanja i razbijanja bivše države, ali nikako ne glavni uzrok. Ne smijemo zaboraviti da je direktor Centralne banke Jugoslavije istjerao direktora MMF-a kroz vrata van, i da bi Jugoslavija kakva je bila za osnivače »novog svjetskog poretka« bila malo tvrđi orah nego ove današnje prezadužene državice.

Imamo primjer Islanda, koji je nakon katastrofalnog financijskog kolapsa na referendumu odbio sanirati banke, i optužio premijera na sudu, a danas je to jedna od rijetkih država koja bilježi rast. Slično je prije par godina napravila Poljska, jedina je odbila cjepivo protiv svinjske gripe, poljska se vlada drznula odbiti kredite MMF-a, čak je ponudila da će ih ona davati potrebitima, i ako Poljskoj kreće na bolje dok svima drugima ide na gore, takav primjer nije poželjan iz perspektive nuđenja samo jednog, MMF-ovskog rješenja. Ako se želimo blago izraziti: stvarno je velika koincidencija da su samo dan nakon poljskog odbijanja MMF-a u avionskoj nesreći poginuli poljski predsjednik i skoro cijela poljska vlada.