Kad saznadoše da će u subotu, 31. siječnja 1970. godine u 15 sati njihova Realka biti srušena dinamitom — na bedeme Kaštela počeše se penjati kolone građana, bivših đaka i profesora, bivših podvornika, bivših trgovaca, te bivših mladića i djevojaka. Svi dođoše ispratiti svoju staru, dobru Realku i baciti još nekoliko dobrostivih pogleda na njeno ranjeno lice — a onda, što bi rekao Edgar Allan Poe — never more!
Dan bijaše tmuran, pogrebni, koprene vlažnog snijega zastirahu vidik zasipajući siva lica, rastrzane misli i crne kišobrane, kaljače i blato. Tapkaju mršavi i trblasti nervozno po slabokrvnoj travici što stidljivo virka ispod snijega — kao da su se našli na posljednjoj životnoj štaciji — čekajući nesvakidašnje smaknuće. Osjećam se kao pred egzekucijom prijatelja. Hodam blijed kao heretik poslije torture. Očekujem plotun koji će za mene biti — miraculum mundi.
— Mnoge đenaze sam ispratio, ali već odavno nisam bio tako tužan kao danas — kaže postariji Šeherlija, koji je maksuz izišao iz kuće da još jednom vidi svoju školu koju je polazio za vrijeme Austrije. Sve su oči okrenute prema velikim prozorima i ranjenoj fasadi koja odbrojava svoje posljednje trenutke. Stotine glava i kišobrana miče se po zidinama drevnog Kaštela. Po glavama polegla tjeskobna tišina. Ljudi govore šapatom kao na pravoj sahrani. Ritual smrti privukao je mnoge da isprate vremešnog prijatelja — kojega gube zauvijek. Protječu minute pune uzvišenog nemira i grizodušja jer mnogi naslućuju kako će s padanjem Realke pasti i jedan dio njihove mladosti, sunut će, u trenu, sjećanja na bezbrižna proljeća — ugravirana u klupe.
Pod krovom gimnazije, kojega, u stvari, više i nema — složene su naše uspomene, skriveno blago najboljih godina, divota raskošnih đačkih storija. A oni što su sjedili sa mnom u klupi i slušali profesore Džaju, Trivića, Lošića, Petraša, Bijelića, profesoricu Marić, Drozdovskoga, Vinku Storeli, Skarnea, Hadžiomerspahića, Obradovića, Klera i mnoge druge — rasuše se diljem svijeta — po Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Kanadi, Americi, Njemačkoj, Francuskoj i tko još zna gdje.
Nekad smo, bijaše to, može se reći, i davno i jučer — sanjarili uz one velike prozore — kroz koje sada vjetar slobodno ulijeće i izlijeće kao u dvorac Kapetana Frakasa i dok bi profesor Petraš veoma slikovito govorio o vulkanima, ja sam, odsutan duhom, lutao po šumovitoj Starčevici i Šehitlucima, koji, naročito s jeseni, kad bi počinjala predavanja, bijahu zarazno lijepi — jer bi se uljepšali karminom i okerom. S tih visokih prozora pogled bi mi padao po kulama i zidinama Kaštela, na vitku ljepoticu Ferhadiju, na Sahat-kulu, a najviše na govedarnicu — gdje bi se šarenio posljednji ringišpil, koji smo u slobodno vrijeme okretali i pjevali: Ej, uhnjem! Zna se: šest puta okrećemo — jednom se vozimo, odnosno jašemo na drvenim konjićima kao pravi kauboji sa Divljeg Zapada. Danas, naravno, tih atrakcija više nema na tom mjestu kao što nema gostionice Šangaj, Bezistana i rohavog Jevrejina Ašera što je po pijaci uzvikivao: — Galaj, kaledara! (Igala i kalendara)
Kako sam došao skoro pola sata ranije, sjurih niz zidinu da prosmucam po unutrašnjosti Kastela. Prolazeći pored muzejske zgrade ili bolje rečeno — magazina, čitam u kamenu ugravirana imena soldata iz devetnaestog i s početka ovog našeg stoljeća. Bože moj, pitam se, koji li je to EPAMAYÖEY iz 1906. godine. Kako li je izgledao dok je gledao u zgradu Realke? Što je mislio? Što osjećao? Čitam dalje: MIJO CVITANOVIĆ — 1900. (Te godine se rodio moj otac). Dakle, ostao je tu pribilježen i neki Mijo što je nosio austrijsku uniformu i šetkao po bedemima iznad zelenog Vrbasa. Približavam se zidu i čitam: BAUMGART-LUDVIG PILAR, NIKOLA LEMAIĆ — gospić, KELLEM MATHIA, 1927. COBLOS ISTVAN 1929. MIHAEL KOKALL — 1908. (Sjetih se aneksije) KOMAN JANOS, SŰTÖ ISTVAN — 1905, pa još neki anonimni Lacić Joso iz neke davne godine, jer se ne vidi dobro, zub vremena je nagrizao kamen — pa se teško čita.
Sjećam se, bijaše tih stranih imena mnogo — ali je neka gruba ruka otesala meki kamen zajedno s imenima i tako su ti svojevrsni grafiti završili u prašini i nema više imena što su doputovala iz Čehoslovačke, Austrije, Mađarske i drugih krajeva. Svi ti nepoznati vojaci urezivali su u kamen svoju rezignaciju, svoju grafologiju i svoju dušu. Ta čudno rezana slova svaki put su, dok sam prolazio pored kamenite zgrade, privlačila moju pažnju, te bih svaki put osjetio kako iz njih zrači neka daleka poruka — kao iz hijeroglifa .. .
Vratih se na zidinu i opazih kako još uvijek pristižu novi kišobrani kao zloguki vjesnici. Kao zapete puške mnoge filmske kamere čekaju da ovjekovječe historijski trenutak.
Iznenada šokantna detonacija, prasak i lomljava velike Realke, koja u kaosu rušenja izgubi svoj prijašnji lik. Crvenkast, ogroman oblak prašine brzo se širio. Okrenuh glavu od okrutnog prizora i spazih muževe i žene zaplakane, ugledah profesore vlažnih očiju.
 |
| Realka pred rusenje 31.01.1970 ( foto Ivan Dzaja) |
I dok se prašina lagano rasturala oko trezora dragocjenih uspomena — našijenci, Banjalučani i Šeherlije nespokojnim korakom i oborenih pogleda, s tragičnom ozbiljnošću, sa svojom sjetom i tovarom protuslovlja odlaze kućama tiho lamentirajući. Dočitana je, dakle, jedna debela knjiga. Idemo dalje!
U jednom trenu mi se učinilo da sam u apokaliptičnom oblaku prašine vidio svjetlucanje miliona riječi — iskazanih i napisanih sve tamo od 1895. godine do danas. U tom crvenom nimbusu nestale su zauvijek mnoge iluzije — dok je gromka zvonjava posljednjeg zvona preletjela preko nas kao krilo smrti ...
Nešto kasnije, već se spustio mrak, vratio sarn se gonjen nekom unutarnjom silom, da još jednom vidim izbliza ruševinu na kojoj je neka nepoznata ruka na brzinu podigla izbu i zapalila svijeću koja je drhteći gorjela. Sa strane su bili ispisana velika slova: ŠKOLA.
Izgledalo je da prolaznici, koji su se zaustavljali pred gomilom cigli, greda i betona i pred za paljenim svijećama — minutom ćutanja odaju posljednju poštu staroj Školi...
Dok se polako vraćam svojoj periferiji, snijeg uporno i neprekidno zasipa moja sjećanja, moje zaboravljene ljubavi i moju Realku.
A svijeća je gorjela i pucketala kao da nam hoće nešto reći.
Zna li mozda neko na ovom blogu zasto zgrada Gimnazije nije sanirana ?, Zasto je dato Sarajevu da na mjestu Medicinske skole "donira" novu Gimnaziju , a medicinska je tek poslije cetrdesetak godina napravljena na nekoj trecoj lokaciji??+Inace na lokalitetu uz Med.skolu je bila i stara Hastahana (jedna od prvih bolnica)donirana od porodice Gusic te je vjerovatno i zemljiste ispod med.skole imalo istu namjenu.
ReplyDeleteKoliko ja znam zgrada Ginmnazije je srusena jer je bila, sto bi rekli Englezi BER ( beyond economical repair), ili toliko rastresena (7/1) da se nije isplatilo popravljati je. Nadam se da ces nam otkriti razlog koji ti znas, jer iz tvog pitanja osjecam da to nije ovaj.
ReplyDeleteNe pripadam ljudima koji sami postavljaju pitanja da bi dali svoje odgovore.Ovo sto znam citao sam u knjigama pok.g.Ravlica preko cijeg prezimena i dodjoh na vas blog, pa kako vidim da sam zalutao obecavam Vam da vise necu uzurpirati Vase vrijeme i prostor.
ReplyDeleteNepoznati, cemu ljutnja? Ja ne vidim razlog. Rekao sam ono sto sam do sada znao i pitao te da nam otkrijes drugaciji odgovor koji svojim pitanjem nagovjestavas. Valjda smo vec naucili da svaka istina ima bar dvije strane, u Bosni bar tri... Zasto ne cuti sve pa onda svako ima pravo da vjeruje u ono sto mu je najlogicnije.
ReplyDeleteAko si se odljutio, napisi nam posebno ako je od Ace Ravlica, koga ja a siguran sam i vecina onih koji ulaze u Parkic veoma cijeni. Ja ne vidim razlog zasto nam ne bi otkrio i svoje ime.
A ako si i dalje ljut - onda dobro, nije do mene.
Najbolji odgovor na 'zna li iko' je:
ReplyDeleteArhiv Bosanske krajine, Banja Luka
Kako ono ide: poslije boja kopljem u koprive!
Prof. Mato Dzaja je, mogu reci, prvi sakupio ogromnu dokumentaciju, uz pomoc gradjana, oko B.Luke i okoline, te objavio uz pomoc opstinara.
Mladji mogu da to dopune sa danasnjom tehnikom uz koju sve ide mnogo, mnogo brze.
J.
U kuloarskim pričama provlačila se optužba da je za rušenje Gimnazije odgovorna zavist došljaka koji nisu pohađali takve elitne škole.
ReplyDeletePrevladala je ocjena da je skupa sanacija. Rezon je ispravan ako se problem posmatra isključivo materijalno. Da je prevladao osjećaj za tradiciju, zgrada Gimnazije kao simbol duhovnog, kulturnog i dr. razvoja bi bila srušena pa u neka povoljnija vremena rekonstruisana. Za takvu ideju nije bilo razumijevanja i na istom mjestu je vrlo brzo ‘ugurana’ bezlična gomila betona.
Inače, Medicinska škola je izgrađena ubrzo nakon razaranja (u krugu Bolnice). Međutim, u nedostatku bolničkog prostora zgrada je dobila drugo namjenu, a škola otišla u dugogodišnje podstanare.
Gušića kuća se sama urušila. Našom nebrigom, nažalost.