Vuk Perišić: Milanović, novi Gorbačov

Ponovo jedan odlican tekst Vuka Perisica. Bojim se da ne pretjeram sa njegovim tekstovima, ali on toliko dobro pise, jednostavno, a analiticki. Njegovi tekstovi, poredjenja,  poticu na razmisljnje. Zbog toga  mi se cini da bi bio grijeh ne predloziti vam da i vi procitate.

Vi koji ste ovo vec procitali, odmorite se danas...

************ 

Volio bih da griješim, ali ne mogu se oteti dojmu da je nova vlast zbunjena. Još uvijek nije dovršila tranziciju iz predizbornog praznoslovlja u povlačenje konkretnih poteza. Vrlo dozirano u javnost plasira bojažljive ideje. Pokušavaju li se snaći u neredu koji su za sobom ostavili prethodnici? Ili treba pričekati sljedeću sjednicu Sabora, pred koju će predsjednik Vlade i resorni ministri izići s prijedlogom paketa novih, spasonosnih zakona? Ili je pak prioritet predstojeći referendum o Uniji pa će nakon referenduma vlast vidjeti što će i kako će?

Ili je problem dublji? Je li nova vlast svjesna da je njezina izborna pobjeda dio procesa jednog raspadanja koje je moralo nastupiti prije ili kasnije? Srušen je Berlinski zid ideologije koja je nudila slobodu, ali takvu koja je prekoračivala granice slobode drugoga. Mnogi su povjerovali da je dovoljno dokopati se suverene samoće u kojoj će biti dopuštena mržnja prema drugome pa će poteći med i mlijeko kroz kule i gradove, ali gle čuda, odavno nema ni rata, ni drugih, a još uvijek nema ni meda ni mlijeka. Nacionalizam se raspada kao što se komunizam raspadao krajem osamdesetih godina, u beznadnoj praznini zlokobne i dosadne retorike, čudeći se gdje je pogriješio, a pogriješio nije nigdje, naprotiv, bio je, kao i komunizam, dosljedan sebi pa se suočio s neostvarivošću svojih ionako nemoralnih obećanja i – drugačije nije moglo ni biti – sa spektakularnim bankrotom.

Nova vlast je na važnom raskrižju. Ona može, poput Mihaila Gorbačova, pokušati spasiti stari sustav dekorativnom kozmetikom ili hrabro krenuti u izgradnju doista građanskog, pluralnog i tržišnog društva u kojem je manje bitno hoće li u ovom ili onom izbornom razdoblju prevladavati demokršćanska, liberalna ili socijaldemokratska opcija, pod uvjetom da se na vlasti doista smjenjuju demokršćani, liberali i socijaldemokrati, a ne mutanti koji već dvadeset godina, što iz neznanja, što namjerno, krivotvore političku abecedu ili se, što je još gore, razlikuju samo po nijansama svojeg nacionalizma, korumpiranosti ili vlastoljublja.

Milanović koji razumije Tuđmana


Ne zaboravimo da je Gorbačov vjerovao u to da je Lenjinova doktrina u osnovi dobra. To upadljivo podsjeća na 'državnički mudar' intervju Zorana Milanovića u kojem pokazuje razumijevanje prema Franji Tuđmanu. Bajka o dobrom Lenjinu koju je upropastio Staljin slična je bajci o Tuđmanu čiji je san upropastila korupcija. Obje bajke počivaju na dogmi da su životno djelo Lenjina (revolucija) i životno djelo Tuđmana (država) neupitne svetinje, mada su totalitarizam i bijeda u Sovjetskom Savezu, odnosno korupcija i ekonomska katastrofa u Hrvatskoj, logične i izravne posljedice upravo države i revolucije.

No ostavimo načas Sovjetski Savez i promotrimo uvijek poučnu Njemačku, ali zasad ne zbog Berlinskog zida.

Njemačko Carstvo je 1913. imalo društveni bruto proizvod od 40 milijardi maraka. Državni proračun iznosio je 2,3 milijarde maraka, dakle nešto više od pet posto BDP-a. Od te 2,3 milijarde Carstvo je trošilo 75 posto na vojsku. Radi potpune predodžbe valja imati na umu da je Njemačka zbog trke u naoružanju s Velikom Britanijom užurbano gradila basnoslovno skupe ratne brodove i da je raspolagala moćnom i dobro opremljenom kopnenom vojskom. Ako od 2,3 milijarde oduzmemo vojne troškove, dolazimo do iznosa od 0,6 milijardi maraka – što je manje od dva posto BDP-a – kojim je Njemačka financirala, za tadašnje kriterije, izvrstan sustav zdravstvene i socijalne zaštite, najmoderniju infrastrukturu u Europi, ali i nemali državni aparat. Uz to je bila autoritarna monarhija čija politička elita nije osjećala ni najmanju potrebu da liberalnoj javnosti polaže račune. (Podaci iz Friedrich Lütge, Die deutsche Kriegsfinanzierung im ersten und zweiten Weltkrieg, Göttingen 1953).

Republika Hrvatska je 2011, prema mrežnoj stranici Hrvatske narodne banke, imala BDP nešto veći od 330 milijardi kuna, a rashodi poslovanja prema Proračunu za 2011. iznosili su preko 120 milijardi kuna. (Narodne novine 140/2010 od 14. prosinca 2010). To znači da radno aktivni građani Republike Hrvatske godišnje troše na Republiku Hrvatsku, zaokružimo, četrdeset posto svoje zarade, iako se ona ne sprema za svjetski rat i ne odvaja 75 posto svoga proračuna na bojne brodove od trideset tisuća tona s topovima kalibra od preko 300 mm.

Znam, neusporedive su godine 1913. i 2011. Neusporediva je ekonomska moć tadašnjeg Njemačkog Carstva i današnje Republike Hrvatske. Neusporedivi su današnji civilizacijski prohtjevi s onima otprije stotinu godina. No ipak, ima nečeg neodoljivo zanimljivog u tim omjerima i postocima. Neumitnošću aritmetike dokazuju da strašilo 'neoliberalizma' ne postoji i da su države u posljednjih stotinu godina potpuno poludjele, a da pritom izbjegavaju odgovoriti na pitanje imaju li toliki javni troškovi neke stvarne koristi. Konačno, ti podaci, za koje sam mislio da su tiskarska greška, a nisu, navode na zaključak da se jedno militarističko i državotvorno carstvo ponašalo racionalnije od ove miroljubive demokratske republike.

Javni troškovi – a vanjski i unutarnji javni dug da i ne spominjemo – nisu najstrašniji ostatak Berlinskog zida čija je izgradnja u Hrvatskoj započela 1990. Nakon ujedinjenja Njemačke primijećeno je da je jedna od većih prepreka tranziciji DDR-a takozvani Zid u glavi, dakle mentalitet bivšeg sustava. Svaki nedemokratski režim, bio to komunizam ili nacionalizam, sužava obzore i svoje vjernike čini nesposobnima da razmišljaju izvan zadanih ideoloških ograničenja. Gorbačov je htio popraviti nešto što se popraviti nije dalo možda i zato jer je član KPSS-a postao još za Staljinova života. Možda i Milanović daje tugaljive intervjue jer je višim državnim službenikom postao za Tuđmanova života? No na dnu hrvatskog Pandorinog kontejnera, te izlizane i žalosne metafore koja nesrazmjer BDP-a i proračuna sažima bolje od bilo koje fiskalne statistike, ipak postoji Nada.

Kajin i bedastoća jednog JFK


Kakva nada? Postoje li znaci da će Zoran Milanović, za razliku od Mihaila Gorbačova, shvatiti da se bez odricanja od zabluda samo produljuje agonija? Zasad ne. Dajmo mu vremena da shvati da su narav demokracije, oholost njezinog racionalizma i kategoričnost njezinih moralnih imperativa takvi da je bez odricanja od 'Lenjina' i crvenoarmejaca u Haagu ekonomski oporavak Hrvatske nemoguć. Neka Zoran Milanović iskoristi 'prvih stotinu dana' za rušenje toga Zida u svojoj glavi.

Dotad ćemo biti skromni i nadu ćemo prepoznati u činjenici da Damira Kajina, čovjeka čiji su um okovali visoki zidovi političkog amaterizma, nije zapala nijedna državna dužnost i da Kajin u emisiji 'Nedjeljom u 2' 8. siječnja 2012. nije po treći put u posljednjih mjesec dana ponovio Kennedyjevu rečenicu o domovini koju treba pitati što možemo učiniti za nju, umjesto da nju pitamo što može učiniti za nas. Kada se JFK usudio izgovoriti tu bedastoću, izazvao je skandal kao čovjek opasnih namjera koji namjerava likvidirati američku demokraciju. Zašto? Zato što domovini ne smije pasti na pamet pitati nas što bismo mogli učiniti za nju jer ona postoji samo zato da bi određene usluge činila nama i zato što je sve drugo suludo, poput namjernika koji ulazi u tramvaj i pita vozača što bi mogao učiniti za ZET i još ga zamoli da spusti pantograf, ne bi li sâm, u domoljubnom zanosu, gurao tramvaj, nesretan što postoje tračnice i što neće zalutati u ona bespuća.

U današnjoj Hrvatskoj neusporedivo je umjesnije citirati Ronalda Reagana. Kasnog proljeća 1987. u Zapadnom Berlinu, pred samim Zidom, Reagan se obratio Gorbačovu:

– Tear down this wall! (Srušite ovaj zid!)

Srušite zid u glavama, gospodo ministri, pa ako tramvaj bude uredno prometovao i ako cijena bude razumna, platit ćemo kartu, a to je najviše što bismo trebali učiniti za ZET.

*Tekst preuzet sa T-portala