Pages
▼
Tuesday, March 27, 2012
Ako se bojite Alzheimerove...
Suhi clanak iz jednih od nasih novina:
"Troškovi koji se povezuju s demencijom porast će na 604 milijarde dolara ove godine, a taj iznos premašuje 1 posto svjetskog bruto nacionalnog proizvoda, navodi se u izvještaju krovne međunarodne organizacije koja prati alzheimerovu bolest ADI.
Autori kažu da demencija predstavlja najveću zdravstvenu i društvenu krizu 21. stoljeća budući da stalno rastu troškovi liječenja i brige o bolesnicima. Rast broj oboljelih od alzheimerove bolesti i demencije je u prvom redu rezultat činjenice da ljudi žive duže, a te se bolesti u načelu razvijaju s godinama. Očekuje se da će se broj oboljelih u svijetu udvostručiti do 2030. i utrostručiti do 2050.
Troškovi brige o bolesnicima će rasti još većim tempom, procjenjuje se, pogotovo u razvijenim zemljama gdje su standardi medicinske brige viši. (GI)"
*******************
Cuj, "Demencija ce predstavljati najvecu zdravstvenu i drustvenu krizu zbog troskova!"
Ne zbog troskova, vec zbog patnji koje ta bolest donosi onome ko je ima..
Prije nego li drustveni i zdravstveni, to je licni problem, porodicni...
Znam bojite se Alzheimer i demencije, kao sto se i sam bojim.
A ko se ne bi bojao?!
Godine idu, zaboravlja se...
Slusamo price, gledamo sudbine oko sebe - strah raste.
A godine i dalje idu! Uz pomoc straha zaboravlja se jos vise.
Da bih vam pomogao da odagnate strah od
Alzenheimerove bolesti nudim vam ovu pazlu.
Ko je rijesi - garant nema Alzheimerovu!
Ko ne rijesi - opet nema, jer je pokusao!
Ko ne pokusa - i njega ce strah uhvatiti jednog dana!
Garant.
Pocnite - nije tesko:
http://www.brl.ntt.co.jp/people/hara/fly.swf
Moj vam/nam je savjet, vjezbajte i samo vjezbajte.
Bilo kako, vjezbajte, hodajte, budite aktivni, bilo kako!
Ne dajte se televiziji!
Gledajte samo ono sto bas morate!
Samo ono sto bas volite.
Nikad ne razmišljam o staračkoj demenciji, pogotovo ne da je se unaprijed plašim.
ReplyDeletePrvo nisam stara, niti ću ikada biti, naborala se, skvrčila, opustila, nakrivila. To moj mozak ne priznaje -☺, -☺,..
Sad vas vidim kako se smijuljite, ali to sa mnom nema veze, to su vaše misli.-☺, -☺,..
Vjeko pazi što ćeš pisati!
Ako se o njoj razmišlja, priziva ju se, eto onda nje, zato je i ne prizivam.
Neću unaprijed strahovati, pa time umnožiti njeno eventualno trajanje.
Ako se dogodi, ionako neću znati, pa što se onda njome opterećivati.
Ali jesam za održavanje dobrog zdravlja, psihičkog i fizičkog, zato i jesam aktivna, fizički i intelektualno, pored zdrave prehrane i zdravog života.
I ljudi moji, ne zaboravite na smijeh.
Sretni i veseli bili.
Nataša
cini mi se da jos nemam....
ReplyDeletenebo bez i jednog oblacka....:)))
poz. Ljilja
Sto da pisem, i jos da pazim sta pisem.... radije se smijem...
ReplyDeleteNego, rijesiste li vi pazzlu? Treba li pomoc?
ReplyDeleteNekako me dojmile ruke na ovim fotografijama... kao ruke moje davno umrle bake, pa se stalno vraćam da ih opet pogledam... koliko je poslova kroz njih prošlo! Koliko su puta ispeglale, oprale, sašile, zakrpale,ištrikale, izvezle,istkale, skuhale, donijele, odnijele....i još oplijevile, okopale, obrale... uradile...
ReplyDeleteSjećam se kad je umro slikar Bekir, pa se slikar Lojzo našao u tom času kraj njega... kaže da je dugo poslije stajao kraj postelje i gledao te ruke... male ruke koje su velike slike islikale. Kroz svoje slike Bekir je i dalje živ; i moja baka, pokatkad, kroz moje sjećanje oživi u meni...
Ove fotografije pričaju svoje priče, neočekivane.
Dobro si zapazila Ljiljo. Nista ne otkriva godine kao sto to ruke cine. Nista ne rastuzi kao kad uocis da su ruke drage ti osobe, prvo ispunjene pjegama, zatim suhe, da nestaju misisci i ostaju samo kosti, zile i koza... A stariji ljudi ih neprestano sa tugom gledaju, ukrstaju prste, sklanjaju, pa ponovo vracaju... Kao da u tom pogledu predju sav svoj zivot. Kao da te godine, oslikane u rukama, zele skloniti od svog i naseg pogleda...
ReplyDelete