Poniženi smo jer siromašni nose teret krize dok su se bogati zatvorili u svom autističnom svijetu iz kojeg mogu samo prezirati one koji kopaju po kontejnerima
Uzemlji u kojoj na javnoj televiziji voditeljica mrtva hladna nogometaše Njemačke nazove Švabama, sve je moguće. Sreća da nismo dobili protestnu notu iz Savezne Republike Njemačke. Očito da je ulični žargon poželjan na javnim emiterima. U zemlji u kojoj tobože Predsjedništvo vodi spoljnu politiku zemlje, ne treba da čudi što odluke umjesto prvih ljudi države donose njihovi partijski šefovi. Na to smo odavno navikli, ti ljudi nisu ni birani da misle sopstvenom glavom i da iznose sopstveno mišljenje, već su izabrani jer su tako odlučile njihove stranačke poglavice.
I onda kad se stavovi, pogledi i mišljenja između partijskog šefa i pojedinca, koji je pomislio da je tu zbog sebe i sopstvenih vrijednosti i zasluga, slučajno ne poklope, nastupe mali incidenti koji tobože ozbiljno potresu političku javnost.
Zapravo, kad im se glava počne raspadati od klimoglava. Mi svoju odavno nemamo, pa zašto bih brinula što su neke otpale u međustranačkim trvenjima.
Ne ulazeći u to da li je razlog teatralnog razlaza sa partijom u pojedinačnom činu, kojim je partijska uzdanica ponižena, ne mogu a da se ne zapitam zar je toliko trebalo nekome da bude svjestan da ga partija, personificirana u liku i djelu velikog vođe, pardon, velikih vođa ponižava. Zar su trebale proći godine, pa skoro decenija, da neko napokon odluči reći dosta je ponižavanja, ali da i unatoč tome od¬luči da ga i dalje ponižavaju.
Istina, ostao je principijelan uz prijetnju da će ići do kraja, sve dok on jednog lijepog dana ne postane veliki vođa.
Partije se ovdje pojedinci ne odriču čak ni kad su lično poniženi, dok su saučesnici u javnom ponižavanju običnih smrtnika, zatvaranju očiju pred kršenjem procedura, gašenjem svih moralnih načela i izigravanju obećanja, izgovorenih u velikom stilu.
I sami smo poniženi gledajući kako se kćerke, zetovi, braća i sestre uhljebljuju u javna preduzeća, institucije sistema, kad nam naši prvaci objašnjavaju da je korupcija sistema najnormalnija stvar i da nije neobično da su i sami nekada bili dio te iste priče. Prečicom se lakše stigne do cilja, poruka je stranačkih prvaka.
Poniženi smo jer ne živimo u demokratskom društvu, a kako stvari stoje trebat će nam vremena da barem osjetimo tračak demokratije. Ponizile su nas upravo političke stranke koje iznutra nisu demokratske, u kojima je između stranačkog lidera i stranke stavljen znak jednakosti, dok su isti ustoličeni od sada do vječnosti. I upravo su ih bezrezervno podržavali ti isti koji se danas osjećaju poniženima, ali će iz odgovornosti prema nama dopustiti dalje ponižavanje.
Poniženi smo jer sa svojih četiri stotine maraka mjesečno radnici u proizvodnji izdržavaju foteljaše i zarade i nekoliko hiljada maraka mjesečno za borce za njihove interese.
Poniženi smo jer siromašni nose teret krize dok su se bogati zatvorili u svom autističnom svijetu iz kojeg mogu samo prezirati one koji kopaju po kontejnerima. Ali sasvim je sigurno da će im dostojanstvo vratiti već na slijedećim izborima. Polupismeni, poluprimitivni, ali upravo takve želimo i biramo.
Zar nije postojala mogućnost unutar stranaka i onih koje smo birali da nas vode, slijepo im vjerujući i nadajući se da su doista drugačiji od ostalih, da se iskaže drugarska kritika. Barem onda kad je svima bilo vidljivo i jasno da i mi superiorniji, bolji, pametniji i ljepši tonemo u glib nepotizma, kriminala, korupcije, kontrole nad medijima, gušenja drugačijeg mišljenja u ime države za čovjeka, koja je na kraju progutala tog jadnika.
Zašto to kažem?
Jer sad je kasno, iz ovog gliba teško da se možemo izvući, makar cijenu ne platio neki Komšić.
Ostali koji nisu bili na liniji platili su je kudikamo ranije, bez nade da postanu dostojan čovjek u državi bez čovjeka.
Željko Komšić je postao kolateralna greška jedne stranke, jedne politike i prije će oti¬ći u zaborav nego što će svojim činom promijeniti jedan mentalitet, jedno vrijeme, jedan sistem. Dovoljno je pogledati političke klonove i shvatiti da se ovdje uskoro ništa promijeniti neće.
No comments:
Post a Comment