Dario Džamonja: Vrabac

Prije dvadeset godina u Sarajevu je otpoceo uzasni rat koji je odnio stotine hiljada ljudskih zivota i koji je trajno obiljezio nase zivote. 

Prije dvadeset godina u tom je gradu jedan ubica pucao u svatove zato sto su nosili zastavu koju nije volio.
Prije dvadeset godina otpocela je neljudska opsada i ubijanje tog grada.
Ni dvadeset godina kasnije, prezivjeli stanovnici zemlje koja je dozivjela stasni rat ne zive mirno...

Umjesto rasprave o tome sta je uzrok a sta posljedica; ko je poceo a ko zavrsio, predlazem da procitate ovu lijepu pricu Daria Dzamonje i osjetite duh Sarajeva koji je prezivio opsadu i rat...

****************************

(Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći.)

“De, bolan, uspori malo. Nismo na trkama”, rekao sam mu. “Nigdje ne žurimo.”

On se nije obazirao:

“Neću da mi se u šetnji do čaršije prišljamči neki šupak, pa da me gnjavi cijelim putem: ovako samo odmahnem rukom kao da sam u silnoj žurbi”, objasnio je.
Ali, to nije bio pravi razlog: kad je hodao brzo, manje se primjećivalo da šepa, a, uostalom, davno su prošla ta vremena kad su Šeleta-Vrapca prepoznavali, zaustavljali na ulici, vukli za rukav na piće…

Šest godina Foče je učinilo svoje.

Sjećam se njegovog prvog pojavljivanja u raji nakon izlaska iz murije…

Saraj je još uvijek držao Avdo Pegla, a klijentela je bila mahom ista. Doduše, prorijeđena. I radnici i lopovi su sreću potražili u Njemačkoj i ostali tamo. Prvi su imali djecu rođenu tamo koja nisu ni govorila naš jezik, a drugi su istrunuli po zatvorima, zaglavili u obračunima sa većim mangupima od njih ili, što je bilo najponižavajuće, radili. Poštene, teške poslove.

Pucali smo remija i nismo obraćali pažnju na visokog frajera, koji je stao za šank i poručio špricer. Avdo je pošao da pravi svoj uobičajeni špricer: pola vina – pola sode, ali ga je frajer prekorio zacoktavši jezikom: “Ts-ts-ts. Avdo, zar si zaboravio: vino i samo “ksss” sode?”
Avdo je taman bio zaustio nešto kao “nećeš ti mene, papak, u mojoj vlastitoj kafani, učiti kako se pravi špricer”, a onda mu je pogled pao na “papkovu” nadlanicu, na tetovažu vrapca (koji je više ličio na mršavu kokoš) i viknuo: “Vrabac!!! Vrabac, ma jesi li to ti, bog te ne jebo?”

Osvrnuli smo se. Jeste, bio je to Vrabac.

Kratko ošišan, upalih obraza i smršao, sa tamnim kolutovima pod očima svojstvenim bubrežnim bolesnicima. Raširio je ruke kao da bi zagrlio cijelu kafanu. Vrabac se izgrlio sa svima od stare raje, rukovao s novim i njemu nepoznatim (oni su za njega čuli, kako da ne. U stvari, slušali su i naslušali se priča i priča, a sad “ovo”).

Oni su se isparili poslije par pića, jer im je bilo dosadno. Ni ostali se baš nisu nešto rasturali od zabave, jer je Vrabac, kad je sjeo za sto, pola u šali, a pola u zbilji, rekao: “Nemoj, sreće ti, da neko počne šuplju: kao da je jučer bilo kad smo… ili: sjećaš li se… i, ne daj bože: pa, zar je već profuralo šest godina.”

Dok sam obračunavao nezavršenu partiju remija, još nekolicina je zbrisala.
Imali su i razloga: njihovo svjedočenje je Vrapcu zakačilo barem jednu “kuku” na grbaču.
“Htio bih te nešto zamoliti”, rekao mi je kad smo pišali:
“Reci.”
“Mogu li ostati kod tebe nekoliko dana. Znaš, Belma ne zna da sam izašao. Neću da banem – i zbog nje i zbog sebe. Saznaće od nekog da sam vani, pa da joj dam vremena da se pripremi.”
“Nema problema za to. Nego, što se tiče Belme, ja ti garantujem…”, počeo sam da serem k’o grlica, mada sam znao ko ju je sve posjećivao u “njenom” stanu, koji joj je Vrabac kupio, ali on me prekinuo:
“Ne seri, dina ti, Daco. Nije ona bila u muriji, nego ja.”
* * *
“Sredio si ovu rupu”, konstatovao je kad smo ušli u moj stan.
“Nisam ja. Žena.”
“Jah! čuo sam da si se oženio… a i rastavio. Zašto?”
“Rakija”, kratko sam odgovorio.
“Nemoj mi reći da je toliko pila”, zajebavao se. Onda se uozbiljio: “Imaš i curicu? Ima li šanse za vadionu?”
“Jebi ga, nema.”
Zavalio se na kauč, a ja sam si nasuo vinjak. Ponudio sam i njega. On je odbio:
“Umoran sam. Pospan. Spavaj i ti…”
“E, kad bih mogao! Lako je reći spavaj, a, ovamo, kako god se okreneš, gdje god kreneš, neko te, nešto handri…”
“Onda se pravi da spavaš. I to je bolje nego da dumaš kurcu.”
Uzdahnuo sam i pomislio: “Ma, jebi se ti, Vrabac! Lako je tebi govoriti: ti bar znaš zašto si ležao, a sutra ćeš obići dužnike ili mjesta gdje si zašlepao lovu i tozla i duškati ostatak života. A, mene su guzili šest godina: zajebao me je samo onaj ko nije mogao.”
“Pokušaću”, slagao sam. Znao sam da neću sve dok je i zadnje kapce vinjaka u flaši.
Prije nego što se okrenuo prema zidu, Vrabac je rekao: “Samoća – ona je najgora. Razbuca te k’o svinja masnu krpu”, i zaspao (ili se pravio da spava), a meni se u glavi vrtio neki stari, isprekidani film:
…Vrabac, u bijelom lanenom odijelu, svilenoj košulji na kojoj se ističe crni Browning 7.65, koji drotovi s kojima sjedi i “ne primjećuju”… ja, u preuskim farmerkama, košulji “lepo stoji partizanska bluza” sa američkom zastavom na rukavu, u bašti Tilave naručujem još jedno pivo, iako sam (ili baš zato!) već dužan četiri… opet Vrabac, na otvaranju svog restorana, “lep kao greh”, visok i vitak u smokingu, s pramenom kose koji nikako da se smiri, nego mu pada na čelo, a on ga sklanja kratkim trzajem glave, pozvani gosti stavljaju lovu “na tacnu” – priča se da je skupljeno 140.000 “mara”… ja za šankom radim na flaši Martela i živo mi se jebe, jer je Vrabac osoblju, još prije otvaranja, obznanio da moja lova ne vrijedi u njegovoj kafani… zrnasta fotografija u Večernjim novinama i tekst: Uspješnom akcijom radnika sarajevskog SUP-a, u neuspjelom pokušaju bjekstva uhvaćen je Muhamed Šehović Vrabac…, na fotografiji se ne vidi da su mu obje noge slomljene, u tekstu ne piše da su ga drotovi tri dana “ispitivali” telefonskim imenicima po bubrezima prije nego je skočio kroz zatvoren prozor na trećem spratu i nekako se dovukao do Amerikanca, gdje je stigao naručiti jelo, koje se još pušilo na stolu kad su ga opet spengali… prelazim pješački prelaz kod Alipašine džamije u zagrljaju sa ženom, a onda se u istoj sekundi okrećemo jedno drugom i stojimo nasred ulice ljubeći se, a vozači ne trube i “ne jebu nam majku”, nego plješću…
Sve te slike gore kao žeravica u mom “projektu” i treba mi bar kap razgovora da ih nekako ohladim: “Šele, spavaš li”, pokušavam?
On samo mrmlja: “Pun koš crvi, pun koš mravi, ko se prvi javi, sve crve i mrave pognjavi…”
* * *
Nisam bio u pravu kad sam mislio da Vrabac ima zašlepane love – ako je i ima, sve su to advokati i Belma “raspuhali”.

U muriji je završio grafičku školu (koju je započeo bog-te-pita-kad) i sad se zaposlio u Oslobođenju, šepuckao (jedna noga mu je ostala kraća poslije onog skoka s prozora) svojih osam sati, “radničkim autobusom” dolazio i odlazio s posla, svraćao do Saraja na špricer i svi su mislili da se samo pritajio i da planira nešto veliko, nešto “pravo”: “Znaš li ti koliko Oslobođenje ima zaposlenih? Znaš li koliko je to plata? Plus lova za dnevnice i šta-ti-ja-znam…”, bulaznili su…
Davno je prestao živjeti s Belmom. “Bila je loša investicija.”, pokušao je biti duhovit kad sam ga jednom upitao za nju. “Izvukao sam od nje – bolje rečeno uvukao sam u nju – sve što se moglo.”
Ali, ništa nije bilo smiješno u pokretu kojim je prstima začešljao prorijeđenu kosu, u potpučenim (samačkim) papučama odšepesao do frižidera i bolno se uhvatio za krsta kad se sagnuo da izvadi flašu vina.
“Predao sam papire za Kanadu”, povjerio mi se jednog dana.
“Koji ćeš kurac tamo? Zar ovdje opet ne možeš…?”
“Drugo je sad vrijeme, drugi lopovi. Ja sam za svoje lopovluke navikao da ležim i da primam batine, a ne odlikovanja.”
* * *
Ležim u bolnici i u ruci prevrćem razglednicu Vankuvera.
Piše: “Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći. Ako već moraš umrijeti – nemoj biti sam.”
Bez potpisa. Samo crtež vrapca, koji liči na mršavu kokoš