Banjaluka, proljece 2012.

Banjaluka mi i je uvijek bila najljepsa u zadnjoj nedjelji aprila.
U sjecanju su mi duboko urezane godine studiranja i povratci sa Elektrijada, koje su se po tradiciji odrzavale u trecoj nedjelji aprila. Oni su donosili uzivanje u prolistalim alejama, procvjetalom kestenju, u Banjaluci okupanoj i osvjezenoj za proslavu 22. aprila, u nekoj svecarskoj atmosferi koja se osjetila u toj nedjelji izmedju Dana Banjaluke i Prvog Maja.
Gdje god da sam, nosim sa sobom tu sliku Banjaluke.
Ovaj boravak u Banjaluci, u zadnjoj nedjelji aprila i prvoj maja, oznacio mi je poslednji susret i ispracaj moje tetke i sve uocljivija bolest majke.
Ali kao da je zeljela da mi olaksa bol, Banjaluka je svo vrijeme mog  boravka bila okupana suncem, topla ...
Nisam koristio foto aprarat. Ovog puta nisam mogao.
Slike koje objavljujem napravili su i poslali mi Zeljo i Mario.

Zeljo je ovjekovjecio susret s njim i Mladjom u "San Remu".

Susreti sa prijateljima i poznanicima bili su kratki.
Setnje Banjalukom su, kao i obicno, donijele neplanirane susrete sa prijateljima, poznanicima, radnim  i skolskim kolegama...
Da zabiljezim neke od tih slucajnih susreta: Cuca iz Medicinske Elektronike, Jasna Pasic sa Radija, danas zamjenica predsjednika Banjaluke, Griska i Lemi, bivsi kosarkasi, Slobodan Simovic, kosarkaski trener, danas profesor kosarke, Emir Basic, pjevac, danas muzicki urednik na Radiju RS, Mladen Ivanic, sa Radija, danas profesor i politicar, Jordanka, nekada drugarica moje sestre i njena kcerka Maja, Bobi Despotovic, mladja raja iz Gimnazije, danas kosarkaski funkcioner, Joco Bojovic, pjesnik i  Rajko Jakovljevic, iz Cajaveca, Nane Grozdanic, kosarkas i komsija, danas vlasnik poznate pekare, Ruzica Sukalo iz Doma Kulture, danas penzionerka sa usnulim unucetom u kolicima,  Sinisa Jakovljevic, kosarkaski sudija i iz porodice sa kojima smo vezani prijateljskim i kumovskim vezama,  Sule, stari banjalucki roker, koji je nedavno objavio i knjigu o prvim danima banjaluckog roka, Slavko Podgorelec, sa Radija, koji me je na poziv iz auta da me saceka da parkiram, vjerovatno nesvjestan ko ga zove i vjerovatno pod uticajem "lijekova" onako glasno i socno, kako on to umije, zatjerao u krasni k.,   Mile Zrnic, kolega sa Fakulteta i Cajaveca, Duba, pjevac i inventar Moneta, Imela i Rada, komsije iz djetinjstva, Ibrica i Jelena, Jadranka Objedovic, cija mama, teta Vikica je sahranjena isti dan kad i moja tetka, Seka Simic, komsinica iz F. Kluza i iz Borika, Ive Mazara Nerma, cika Branko Lazic, otac Svjetlane i Jadranke Ceric, nekada nastavnik OTO, danas stanovnik jednog od privatnih domova za penzionere. Prilikom jedne od setnji sa Jarmenom i Amelom, u stakleniku gradskog parka, na knjizevnoj veceri uz Cosov orkestar, ugledah Cosa, Jacu, Bocu. Bili su daleko da bi im se javio...Neki drugi put...
Vjerovatno sam neke susrete vec zaboravio i kad ih se sjetim dopunicu.
Razlog zasto sve ovo biljezim je da ne prepustim sve zaboravu, koji lagano ali sigurno dobija bitku sa pamcenjem; da se jednog dokonog dana prisjetim ovih slucajnih susreta koji potvrdjuju da u Banjaluci i danas zivi mnogo mojih prijatelja, drugova, poznanika zbog kojih se volim  vracati,  jer ti susreti , srdacni pozdravi potvrdjuju mi  da je Banjaluka jos uvijek moj grad.

Mario je zabiljezio neplaniran susret sa Jocom i Rajkom

Bilo je i susreta koji su ranije dogovoreni ili najavljeni: Mario M., kao i uvijek, nenametljivo tu u blizini spreman na razgovor i opustajuce druzenje, drag susret i razgovor sa Slavicom  Zrelec u maminom stanu i sjecanje na zajednicku osnovnu skolu i djetinjstvo u komsiluku, Zeljo Saric, kapetan duge plovidbe koji mi vrati draga sjecanja na zajednicki rad na Radiju, Jasna Milasinovic, sa kojom se razgovor iz prethodne godine nastavlja kao da nikada nije ni bio prekinut, "porodicno" druzenje sa Amelom i Azrom, sestrama Jasne i Jarmena, sa kojima smo se u ovih dvadesetak godina orodili jer nas za njih veze njihova ljubav prema bratu Jarmenu i sestri Jasni sa kojima drugujemo u Torontu, Neso Jocic, moj komsija, kolega  i drug iz ranog djetinjstva, moj dobri drug Buco Kenjalovic, koji ne prestaje da deblja (165 kg zive vage) i to me ozbiljno brine, jer ga zelim zdravog i pokretnog, raspolozenog za nasa laprdanja, koja mi pune baterije. Kako se nas dvojica lijepo druzimo! Ponekad se, u pet minuta tako posvadjamo jer su nam misljenja o nekoj temi  dijametralno razlicita, i onda, u poslednjem trenutku, kad bi nekome ko nas ne poznaje izgledalo da ce sve otici u helac i da cemo se razici u ljutnji, mi tu nasu razmiricu zacinimo nekom dosjetkom, posaljemo jedan drugog "tamo gdje treba", Buco nareze slijedeci komadic slanine ili peke, gurne mi ga usta, zalijemo to rakijom i prelazimo na novu temu... Samo da mi ga bog, ili bilo ko drugi  ko odlucuje o nasim zivotima, sacuva da pozivi sto duze sa tom svojom "zivom vagom" protiv koje se on sam nece boriti.
Sa Davrom Crnicem se nisam nasao, jer je tih dana imao visoku temperaturu.
Pored toga, ovog puta sam u Banjaluci imao pored sebe Jarmena, mog druga iz Toronta sa kojim sam doputovao, i sa mojim sam u dugim setnjama razmjenjivao utiske....

Zbog svih ovih ljudi, i mnogih drugih sa kojima se ovog puta nisam uspio susresti, volim se vracati u Banjaluku. I vracacu joj se, nadam se  i dalje...

Banjaluka 1. Maja 2012

Vozeci se s Mariom, negdje u blizini ulice Karla Rojca, prodjosmo pored kuce  sa istaknutom zastavom nekada voljene nam zemlje. Vratismo se da bi Mario ovjekovjecio scenu.

P.S. Ovog puta, uopste nisam gledao TV. Mislim da mi je to pomoglo da ne osjetim ono sto sam osjetio u zadnjim posjetama Banjaluci. Zato cu se toga  drzati i ubuduce.