Koliko god se trudili prikazati je boljom i ljepšom, mislim da je u osnovi u svom mentalitetu Banjaluka provincijalna i kao takva ima svoja stroga pravila, kojima sprečava sopstveni razvitak
Sjećam se u ove dane, kada Banjaluka obilježava svoj dan, svojih studentskih dana. I svih onih koji su ponosno stavljali do znanja svim "provincijalcima" da su "mrtvi Beograđani" pa makar dolazili i iz Malog Mokrog Luga, Sopota i Batajnice. Naglasak je bio na ovom po svaku cijenu biti Beograđanin. Kao i danas napraviti jasnu razliku između Banjalučana i svih ostalih, iako je demografska ali i krvna slika ovog grada potpuno izmijenjena, da je apsurdno o tome i govoriti.
U principu "....(Đ)ANI" ne vole one druge, uljeze u svojim redovima, pridošlice koji ne razumiju šta to znači biti pravi Đanin. Pri čemu ti pravi još uvijek sramno ćute ili imaju problema sa sjećanjem, kad je riječ o nekim drugim pravim Banjalučanima, koje su neki drugi Banjalučani istjerali ne tako davno.
Biti stanovnikom nekog grada ima veze sa mentalnim sklopom, pa nema puno koristi od toga kada gorštaka odjenete u Armanija. Ne znači da je odmah od "seljaka" u mentalnom smislu postao ...ČANIN, ĐANIN. Sasvim svejedno.
Ionako oni pravi nemaju šanse da dobiju nagrade grada, one su namijenjene onima koji zasluže da ih okitimo lentama grada, pa makar dolazili iz Izraela. Bitno je da su gradska (naša) raja.
Banjaluka je danas, poput većine drugih gradova na prostoru bivše Jugoslavije, potpuno drugačija.
Negdje je normalno da se grad razvija, modernizuje, ide naprijed. I normalno je da to ne može biti predratni grad, ako ništa drugo, a ono u fizičkom i materijanom smislu.
U duhovnom, ovaj grad se nije suočio sa samim sobom, svojom prošlošću, sa svim onim križevima koji su nam opteretili pleća, poput uništenja multietničkog štiha, kojim smo se nekad ponosili. I koji je vrijednost upravo zbog bogatstva različitosti. Nismo izrazili žal za uništenjem gotovo svih džamija, koje su bile prva asocijacija na grad na Vrbasu. Ne samo to, već su ti isti ....ČANI u 21. vijeku kamenovali čovjeka jer je bio drugačije vjerske pripadnosti.
Nikad se nismo ni zapitali koja je to energija i koji su to ....ČANI bili u stanju nabaciti nam takav sram na leđa. Jesmo li ih se odrekli ili ih stavili na pijedestal zaslužnih. A čim to nije jasno, onda je očito o kakvom to gradu i ljudima u njemu govorimo.
...ČANI će odmah postaviti pitanje kao da se unaprijed pravdaju, a kako je našim ...ČANIMA u tamo nekim njihovim gradovima.
Nemam ništa protiv da se postavi pitanje kako danas žive Srbi u Sarajevu i kakav im je položaj, ali budimo dovoljno pošteni pa barem otvorimo pitanje s ove strane - kako žive Hrvati i Bošnjaci danas u Banjaluci.
Ili su promijenili ime ili ga izgovaraju tiho i nerazgovijetno ili su postali dobri lojalni Srbi da ih se tako i doživljava. Ima li ih uopšte i zašto smo ih protjerali, ponizili, oteli im imovinu?
Možda o tome ćutimo jer nas je sram ili zato što smo bešćutni pa ono što bi nekada bilo označeno sramotnim sada smatramo normalnim i poželjnim.
Dani grada Banjaluke bili su povod da mnogi podvuku crtu i odgovore na teško pitanje: kakva je Banjaluka danas grad?
U anketi jednog portala prevladalo je mišljenje da je Banjaluka danas "poseljačena", provincijalna, bez duha, učmala i prilično zatvotena, samodovoljna sredina.
Kad govorimo o duhu ovog grada, on je duboko provincijalan i Banjaluka nije uspjela da se oslobodi palanačkog provincijalnog duha, unatoč tome što je postala jedan od ekonomskih, kulturnih i političkih centara u BiH. Sitne duše, grad bez intelektualnih veličina, jakih osoba koje su prevazišle njene granice, hermetički zatvorena, uskogruda. Kada to govorim, mislim na ovdašnji mentalitet. On je uzak, uniforman, ne dopušta da iskačete iz čvrsto zadanih okvira, jer ste odmah jeretik, kojeg treba "prognati" i sa kojim se treba obračunati.
Koliko god se trudili prikazati je boljom i ljepšom, mislim da je u osnovi u svom mentalitetu provincijalna i kao takva ima svoja stroga pravila, kojima sprečava sopstveni razvitak.
Ona živi u opasnoj zamci u kojoj nastoji izbrisati antifašističku prošlost, čak afirmisati i izmisliti tradiciju.
Jednostavan, jasan, hrabar, točno u sridu usmjeren, bez govora mržnje, lijepo napisan tekst Banjalučanke Tanje Topić.
ReplyDeleteHrabrost je izgleda postala primjerena samo ženama Banja Luke.
Svaki članak autorice čitam s velikim poštovanjem, sigurna da ću pročitati sve ono što i sama mislim, s nadom da sam uspjevala donekle to izraziti i u svojim komentarima.
Samo par rijeci o provincijalnosti Banjaluke. Banjaluka je, htjeli mi to priznati ili ne, uvijek bila provincija. I prije ovog zadnjeg rata, i prije zemljotresa bila je takva. I mi zajedno s njom. Mi to necemo da priznamo, ali Banjaluka je bila provincija za, na primjer Sarajevo u mnogo cemu. (Zasto je to bilo tako je potpuno druga tema i mozemo joj se jednom vratiti.)
ReplyDeleteAli Banjaluka je bila provincija sa sarmom i duhom koji je izazivao postovanje onih "velikih" gradova. Mnogo toga je cinilo taj sarm zbog cega su i Banjaluku i nas banjalucane postovali gdje god da smo se pojavili u bivsoj Jugoslaviji. Predivne aleje koje su izazivale divljenje posjetiocima, sa bilo koje strane da su dolazili. Rijeke! Koji to grad ima toliko divnih i cistih rijeka, Vrbas ciju boju ni najveci znalci nisu uspjeli opisati?! Predivna brda koja se dizu sa tri strane i kao da u zagrljaj obuhvataju cijeli grad. To je geografija koja se nije, niti ce se promijeniti. Sta jos? Arhitektura prilagodjena prostoru. Istorija grada. Razni gospodari ostavljali su svoj trag u toj arhitekturi i to se vjekovima, sa vise ili manje uspijeha, cuvalo od propadanja. A onda, na sve to, kao slag na tortu, ljudi! Toliko razliciti - i toliko isti, u isto vrijeme. Ljudi siroko otvorenih ruku da u iskren, prijateljski zagrljaj prime pridoslicu odakle god da je dosao. Ljudi koji su ucili jedni od drugih, od onih iz vecih gradova i nisu se stidili da to priznaju. Ljudi koji su u vece gradove odlazili da uce i studiraju i vracali se da prenose i primjenjuju svoje znanje i iskustva. Zato se u Banjaluci osjetio duh i istoka i zapada. I zato su se u Banjaluci lijepo osjecali posjetioci sa svih meridijana. I zato su nas banjalucane rado primali u drustvo i na zapadu i na istoku. I zato nam nije smetalo sto smo provincijalci jer nas duh i sarm , izgradjen na razlicitostima, usvajajuci od drugih ono najbolje, bio je velegradski.
Na zalost, kao i mnogo toga drugoga, i to se promijenilo. Banjaluka vise nema svoj nekadasnji sarm i duh po kome su je prepoznavali i koji ju je cinio pozeljnom.
Da li ce se i kada taj sarm i duh povratiti, zavisi od mnogo toga.
Ako znamo da je vjekovima gradjen onda ce nam i odgovor biti laksi.
Eto izgleda da je netko jako pogrijesio u procjeni hrabrosti.
ReplyDeleteDrago mi je da je Canak ovim komentarom ispravno postavio temu provincije i vjerovatno nekom usmjerio misli u PRAVOM SMJERU