Nataša: Juli, 2012.

Prošlo je više od 10 godina da brat i ja s kompletnim obiteljima nismo zajedno ljetovali. Ove godine smo, ako je to moguće nadoknaditi, bili zajedno gotovo cijeli juli. Bez obzira što je bilo naporno, trebalo je nahraniti toliko ljudi, bilo je lijepo i veselo; kuća je odzvanjala glasovima, smijehom, vikom, dječjim cvrkutom, gotovo nikad dječjim plačem. Našem malom Tomislavu je već punih 9 mjeseci, more i mediteranski zrak su izvanredno djelovali na njegov mlad organizam. Uživao je. Mama je bila presretna, živnula je, ne razmišlja više o svojim boljkama i starosti, nema za takve misli ni vremena ni prostora. Unuci i praunuk zaokupili su potpuno njenu pažnju.

Bilo je tek toliko vremena da se u samo nekoliko minuta pogleda što se zbiva u Parkiću, a niti malo vremena za surfanje internetom, odlična prilika za osloboditi se te ovisnosti.

Sin i snaha boravili su u Segetu svega pet dana. Ove godine zahvaljujući novom gliseru, boravak na Jadranu dobio je dodatnu dimenziju. U prvom tjednu boravka plovili su Primorjem, posjetili mnoge otoke i značajnija mjesta. Posebno su im se svidjeli Silba, Olib i Molat, kažu više od Krka, Paga, Cresa, Raba i Kornata, moguće zato što su ih poznavali od ranije.
Miljenko i ja smo ranim jutarnjim autobusom stigli u Šibenik, na šibenskoj rivi ih dočekali i pridružili im se u obilasku Prokljanskog jezera, Skradina i Krke. Mnogo puta smo bili u Nacionalnom parku Krka, ali uvijek automobilom, ovo je bilo novo iskustvo, prelijep doživljaj.

Kad se jednom upozna nautički turizam i sve ljepote koje donosi more, uvale kojima se jedino s mora može pristupiti, netaknuta priroda, kristalna čistoća, bistrina i boje mora, mala nepoznata mista drevnog dalmatinskog ugođaja, bez betonizacije, onda ne čudi što je to ljubav na prvi pogled i za sva vremena.

Imam sreću da zahvaljujući sinu i snahi to upoznam, i radujem se što ću i narednih godina moći upoznati još otoka, uvala i mista našeg prelijepog Jadrana.
O Šibeniku, Prokljanskom jezeru, Skradinu, Krki i njenim slapovima nema potrebe pisati, vjerujem da ste ih mnogi posjetili, a oni koji nisu mnogo su izgubili.
Ploveći prema Segetu posjetili smo Krapanj, Zlarin, Primošten, Rogoznicu, kupali se u nekoliko predivnih uvalica i u večernjim satima uplovili u segetsku marinu.

Moram priznati da mi je bilo neobično objedovati, odmarati se, ulaziti u more, tuširati se, sve to na gliseru, a da ne žulja stijena, šljunak, oblutak i da se ne ukočim izležavajući se na plaži.

Da nismo obilazili sve te destinacije od Šibenika do Segeta bismo stigli za najviše sat vožnje, unatoč jakom maestralu koji nas je pratio.

Prisjećam se malih kaića, brodica, ribarskih čamaca mojih rođaka, s kojima sam ranijih godina plovila oko Trogira, i nitko nije pomišljao da krenemo u đir do Krke, činila se nedostižno dalekom destinacijom.
Koliko god mi je žao što mnogi te ljepote Jadrana neće moći upoznati, s druge strane prevelik broj nautičara nebi bio poželjan. Za taj turizam potrebna je mnogo veća osvještenost i znanje, nego što ga ima naš prosječan čovjek.

Mi smo još na nivou ratovanja, ako ne oružjem ono verbalno. Konfliktna komunikacija je ono što nažalost većinu privlači, a ljepota Prirode rijetke usrećuje.

Srećom nautički turizam je preskup, pa se nadam da ćemo time sačuvati otoke od našeg primitivizma.
Ipak ima i hvale vrijednih primjera kako se čuva baština. Oduševio me je otok Šolta, prije svega Maslenica. Predivno malo misto na zapadnoj strani otoka u dubokoj uvali, s izvanrednim hotelom, čija arhitektura prati formu i strukturu stare kule na koju je nadograđen, uređenom marinom za jahte, parkom, kafićima uz rivu, kamenim kućama s ljubičastim bugenvilijama na verandama, nigdje betonskih kućerina, sve besprijekorno čisto, mirno, toplo. Odavno tako lijepo mjesto nisam vidjela. Podsjeća na «moju» Vrbosku. Trajekt vozi od Splita do Rogača na otoku, i samo se cestom prilazi Maslenici i naravno privatnim brodicama. Rogač i Nečujam na sjevernoj strani otoka u dubokim su uvalama i lijepi na svoj način onako uronjeni u gustu borovu šumu.

Maslenicom su oduševljeni i snaha i sin, koji su mnoga mjesta širom svijeta imali priliku vidjeti i mogu uspoređivati. Na žalost fotografije je sin prebacio s mog iPhona na svoj laptop, pa automatski izbrisao s iPhona, a poslije oboje nismo imali vremena prebacivati ih s njegovog na moj laptop. Nadam se da će ih barem nekoliko poslati e-poštom narednih dana.

Posebno mi je bilo drago što moj sin uživa u lijepoj nedirnutoj prirodi. Slušam ga jutros kako mi s ushićenjem opisuje Korčulu, Lastovo, Jabuku, a planiraju još obići Palagružu, Vis, Mljet, Hvar, Brač i otočiće na tom dijelu Jadrana.

Pravi je moj sin. Dvadeset godina ne živimo zajedno i ja sve do sada nisam u potpunosti spoznala s kolikom ljubavlju voli i poštuje Prirodu, iako sam mogla pretpostaviti, jer znam koliko uživa u snijegu, skijanju i planinama.
Ovim kratkim izborom slika nadam se da ću vam uspjeti dočarati moj ovogodišnji juli na Jadranu.

Ovo pitoreskno nebo nad Trogirom bilo je dan nakon onih kišnih i vjetrovitih dva dana kad smo bili prisiljeni boraviti samo na kopnu; oko podneva se razvedrilo i mi smo proveli nekoliko prekrasnih sati na oba Drvenika. Svidio im se «moj» otok.

I za kraj šaljem vam sličicu našeg malog Tomislava, da vidite tko mi je najviše oduzimao slobodnog vremena, i kome možete zahvaliti što nije bilo mojih komentara.

Ovu Hajdukovu kapu poklonio mu je rođak, zadrti Hajdukovac. Što li mu je mislio tata, Ličanin, ostalo je nepoznato?
A mama i ja ostadosmo opet same, ali ne za dugo, jer naše malo luče dolazi ponovo sredinom augusta.