To su Olimpijske igre!

Gledao sam veci dio kosarkaskog finala izmedju USA i Spanije. Tipicna kosarkaska utakmica ima izmedju odlicnog evropskog tima, ovog puta Spanije i USA tima, zvijezda NBA.  Nakon svake od ovih utakmica ima se utisak da su USA zvijezde  igrale "na pola gasa" i, da su morali, pritisnuli bi gas i igrali jos bolje.
Mislim da je to pogresan utisak. Igrali su oni najbolje sto su mogli u datim uslovima. Evropljani, vec nekoliko godina predvodjeni Spanijom, (nekada smo se i mi mogli hvaliti d smo predvodnici) igraju drugaciju kosaku, sa mnogo vise taktike i u napadu i odbrani. Sa cestim izmjenma odbrane, koriscenjem svih vrsta zone, kombinacijama, zone i covjeka...Sve to NBA igracima nikako ne odgovoara. Tim koji im nametne takav ritam, koji uspori njihovu trku i bolje reci let preko terena, ima sansu. Bas tako, ima sansu. I, bar za sada, nista vise. I Spanci su u jednom momentu, u trecoj trecini  imali tu sansu ali je nisu iskoristili.
Kao sto se i ocekivalo USA je pobjedom od sedam razlike osvojila zlatnu medalju. Zasluzeno i prilicno nadmocno. Jos uvijek lebdi pitanje koliko ce se vremena cekati na rezultatski neizvjesne utakmice najboljih NBA igraca i najboljih svjetskih reprezentacija.

Ono sto je mene odusevilo je ponasanje NBA zvijezda nakon izvojevane pobjede, njihova iskrena radost koja pokazuje da je njima, vrhunskim igracima i multimilionerima jos uvije najvaznije pobijediti u kosarkaskoj utakmci. I da su prije utakmice i te kako bili zabrinuti snagom protivnika, Spanije.
Ovaj tim USA vrijedi oko miliardu dolara.
Medjutim, nacin kako i koliko su se radovali pokazuje da su oni, i pored cifara koje ih okruzuju i dalje samo sportisti kojima je osnovni cilj takmiciti se i pobijediti. Cak mi je i Brayant, koji mi, i pored izvanrednih kosarkaskih osobina, i koji je sigurno jedan od najboljih kosarkasa na svijetu, zbog svoje prepotentnosti, nije posebno simpatican; cak je i on u trenucima slavlja pokazao iskrenu radost, uvazavanje porazenog protivnika i emocije. Gledajuci ih kako se radjuju, pomislio sam kako mi cesto zaboravljamo da su ti izvanredni sportisti jos  uvijek samo djeca sa svojih 20 do 30 godina.
I jos nesto: ova utakmica je pokazala kako USA, u mnogo cemu najnadmocnija nacija na svijetu, ima nacina da pobijedi a da pri tom ne izazove sve ostale u svijetu protiv sebe. Mozda bi i olipmijada i ova utakmica mogli posluziti kao primjer kako se, uvazavajuci  protivnika, cilj moze postici a da se pri tom i taj protivnik, i u svom porazu osjeca ponosan sto je odigrao dobru utakmicu.