Mario M.: PRAZNIK U DJEČIJOJ RUCI

Takav je bio taj naš Dan republike.

Mogu oni nedobronamjerni skeptici sumnjati da je crtež nastao pod uticajem sistema, pod uticajem indoktrinirane okoline, sve je moguće, ali ja se sjećam da je nastao spontano. U to vrijeme sam često animirao djecu da mi nešto nacrtaju. Temu nisam zadavao, nisam navodio, nisam zahtijevao, nisam kopirao Lojzu, neponovljivog nastavnika likovnog (a to bi bilo jako, jako teško)... Crtanje je najbolji način da komuniciraš s djecom. Ja sam jednostavno poturio papir pod ruku djevojčice...

Posjetili nas Tufekčići, u ono vrijeme kada je 29. novembar bio praznik svim građanima u granicama one Jugoslavije... Lijepo druženje sa Jasnom i Izetom, mladim bračnim parom, roditeljima dviju djevojčica. Njihova starija kćerka Sunita se igrala bojicama, neopterećena ideologijom. Crtež sa kolonama djevojčica i dvije skoro iste zastave sa četverokrakama čuvamo kao uspomenu na to vrijeme.

Praznik u dječijoj ruci, crtež čuvam kao uspomenu.

Sunita je sada udata, uspješna mlada žena, posvećena svom pozivu hemičara i farmaceuta.

Ljilja i ja smo sigurni da nije zaboravila naš Dan republike.

Mario