Pages

Sunday, November 25, 2012

Mario M.:Brend a banjalučki


Banjalucki...........

Neke strane riječi dolete brzinom munje i zakuju se nekako lako u siromašne rječnike kao što su ovi naši. Ima riječi koje su zaista efektne, vrijeme dokaže njihovu vrijednost, lako se šetaju našim padežima, a ni deklinacije ni komparacije im ne narušavaju šarm... i obogate nam jezike. I kada bi htjeli, čini mi se, ne bi mogli postavljanjem strogih graničara na ulaze u naše jezike spriječiti uvoz tzv. tuđica. Tako je bilo i ranije, neke turske, njemačke, talijanske riječi prigrliše Balkanci s lakoćom, a neke od njihse udomaćile i zaboravile na rodnu grudu (od kniževnika Basare sam čuo da je i ’igla’ turska riječ).

Milan Rakić

Nema tu ništa neobično, ako hoćeš da komuniciraš prihvataš sva raspoloživa sredstva.
Riječ ’brend’ se odavno ugnijezdila u našu svakodnevicu, a ističem je sada jer mi u glavi zvone monolozi iz jednog filma. Radi se o dokumentarno – turističkom filmu o banjalučkom ćevapu. Sada već penzioner, Milan Rakić, nekada novinar poznat i po novinskim reportažama i po tv putopisima, sa sinom Janom, snimateljem napravio je film o najpoznatijoj banjalučkoj tradiciji. Autori filma nas upoznali sa tehnologijom izrade ćevapa i lepinje, zavirili u istoriju, prošetali Banjalukom, pričali s ljudima... Sagovornici bili mesari, pekari, aktivne ćevabdžije, gurmani, novinari, ali i gradski predstavnici Uprave, Komore, turizma... Govorili oni u filmu, a neki i na svečanoj premijeri filma (Zanimljiva je gospođa Stošić iz Arhiva koja je pričom svoje odrastanje vezala za poznate nam ćevabdžinice, njihove majstore te o izazovu uživanja ćevapa svim čulima. Za nepovjerovati, žena pričala ne pomenuvši riječ ’brend’). Jer kad se povede priča o prepoznavanju Banjaluke ljudi ne mogu da zaobiđu taj naš brend. Brend, pa brend... Moje asocijacije na ćevape su vezane za dječiju radost, za određene lokacije, za Vrbas i banjalučke bašče... Teško mi je ugurati brend u ćeif, ne uklapam se u trendove.

Najpunija usta tog ’brenda’ su onima čija i jeste dužnost da ga verificiraju. Oni znaju da kod nas u tom smislu neke regule postoje, da neke opet ne postoje, ali ne radi se ništa konkretno. Brend se nudi k’o na tacni, ali ćevap nažalost nosi pridjev ’banjalučki’ pa je osuđen jer akciju licenciranja moraju voditi samo Banjalučani. Gdje su ti Banjalučani? Nije ih malo nego oni više vole pričati... ili čekaju da ga, kao ajvar uostalom, zaštite Slovenci.

Banjalučki ćevap je pomenutim filmom makar u ’svom gradu’ dobio skromnu promociju. Ipak budućnost mu je neizvjesna jer je tradicionalna aroma ćevapa i luka dobila konkurenciju šarenila i aditiva McDonald’sove ponude. Neću fotografisati tek otvoren McDonald’sov restoran koji se razbaškario u Gospodskoj, neću da ga dodatno reklamiram.

Mario M.

***********
Slike cevapa i Nektara kojima je Vjeko ukrasio svoj komentar:




8 comments:

  1. ...i u Australiskoj maloprodaji (Coles, Woolworths...) postoje cevapi sarajevskog oblika, cudnih sastojaka a i imena. U pocetku postenije zvanih ”skinless sausages” tj. osunecene kobaje do danasnjih makedonskih, madjarskih, libanskih, govedjih, piri-piri, chilli itd verzija ‘chevapa’. Normalno i svaka nasa bilo ugostiteljska bilo ‘granap’ radnja u ponudi ima home-made cevape, cak i BL korjena ali Sarajevskog oblika... a okusa, e to je vec posebna prica...sto je i za ocekivati, jer je opce poznato da nema boljih cevapa nego kad ih ja/ti/on smjesa, a objektivno ‘vadi’ nas meso, tj. njihove zivotinjke ne pasu istu travu kao nase pa nemaju ni isti okus.

    Tako da se u tudjini pravi Banjalucki cevapi serviraju iskljucivo na fotkama uz Nektarusu koja zna i uzivo da zaluta ali ja sam se postedio razocarenja da je probam u Australiji jer sam se vec razocarao u neke druge nostalgija- poguzijanluke, sto je i razumljivo kao rezultat tromjesecnog brodskog sazrijevanja istih kroz razlicite klimatske uslove.

    Doduse joker Bruno (Klaser) i njegovi cevapi kao i divna :) teta Bozana su jos uvijek u rezervi. Opet im prijetim posjetom i to javno.

    ReplyDelete
  2. Ovo je nevjerovatno - blog počeo primati komentare, a još nevjerovatnije je da se oglasio naš Vjeko. Raduje saznanje da se Australci nisu potpuno predali globalističkom jelovniku. Inače, nemam ništa protiv da Nektar bude u pratnji. Sjećam se te kombinacije u studentsko vrijeme kada smo išli na sindikalnu...
    Pozdrav,
    Mario

    ReplyDelete
  3. Moracu ja malo cesce pustati recepte i slike hrane da nam se poguzije, kakav je i pospani Vjeko probude i jave! Nek' si se ti nama javio da znamo da si zivahan.

    ReplyDelete
  4. U Njemackoj sam godinama zuljao rostfraj. Zadnji "radni" dan pred polazak za Australiju nacjepam flat profil, malo ga uzljebim, ta upecam gazdu (jedino nisam vario) da mi zavari dvije BL cevap ploce. Svaka deset kila teska, vagali ih na posti. I eno ih i danas neotpakovane, u garazi. Za kucnu upotrebu prevelike, a planovi... i ne treba ih praviti u zivotu.
    Stigao i ocev recept za domace kobaje. Par puta me ovdasnji mesar upitao da ih napravimo, al' necu da kvarim uspomene. Em' im zivotinjke nisu iste, em ne bi kapitalizam postovao recept.

    PS. Micooooo, jel' unuka prohodala? Salji sliju!

    ReplyDelete
  5. Vjeko nam se javio i to bi možda bio dogadjaj ove nedelje; uz onaj da su komentari na blogu krenuli, jer kad se Vjeko javi onda je u konobi življe, interesantnije. Hvala na pitanju, al' unuka još nije prohodala, očekujemo svaki čas. Trenutno je na velikom odmoru na Kubi, a ja jedva čekam da se vrati.

    ReplyDelete
  6. Ovaj Vjekin komentar moram pojasniti čitaocima bloga: Prije nego što su ga eksedovali iz Njemačke na Peti kontinent, Vjeko je napravio ogroman roštilj (koliko se sjećam prema dimenzijama iz Mujine ćevabdžinice) i poslao ga poštom na svoje ime i nepostojeću adresu u Brizbejn. U međuvremenu je više dana hvatao zalet u Banjaluci. I nakon određenog vremena (Vjeko, koliko ono biješe?) boravka u novoj domovini stiže roštilj. Već vidim, nose ga tri poštara.
    Pošto se radi o njemačkom rostfraju sigurno neće zahrđati. Vjeko, prenesi Andreju recepte, možda će napraviti ćevape ili kobasice na tom roštilju (bar kad ode u penziju).
    Pozdrav,
    Mario

    ReplyDelete
  7. Deja Vu iz BL ove godine! Gazda bloga htio isto uraditi, a kod kuce ima sve alatke.
    Pozdrav,Biljana

    ReplyDelete
  8. Kad smo nekad dolazili kod našega dide a vrijeme nije bilo za voćnjaka ni za lopte se poigrat mi bi se ufatili neke od njegovih knjiga. Najbolja je bila jedna debela nema čega nije tu bilo. Dido je zvao crvena, mislim da je nekad imala korice takve boje. Ja nju zapikam još dan ranije. Bila ona ko neki leksikon. Zabavljali smo se i sazrijevali smo uz nju. Ne znam kako je nestala. Uvijek se sjetim te knjige kad švrljam po ovom interesantnom blogu. Nema čega ovdje nema.
    Pozdravljam vas.
    Mirnez

    ReplyDelete