Pages

Monday, December 31, 2012

SULE: UVIJEK NAJBOLJE


Moja zaluđenost rokenrolom traje još od djetinjstva i, hvala Bogu, još me drži. Međutim, i pored te moje zaluđenosti, kao i kolekcionarskih napora da imam sve ono što mi se sviđa i što volim, nikad nisam došao u iskušenje da otpjevam ili odsviram neku od mojih omiljenih pjesama. Razlog za to je vrlo jednostavan, nisam stvoren za to i tu je kraj.
Isto tako, vrlo brzo sam shvatio da nisam baš najmjerodavniji da za neku pjesmu kažem: „Ova pjesma je dobra ili ova pjesma je sranje“.
One se meni mogu sviđati ili ne sviđati, ili me pak mogu vezati za nekog ili nešto i ja ih kao takve slušam. Ostala preseravanja meni sličnih likova o kvalitetu muzike smatram pukim gubljenjem vremena.
Ali zato su za mene uvijek postojale neke pjesme ili čak i cijeli albumi koji su me podsjećali na određene i samo meni znane folove, događaje ili ličnosti iz vremena kad su svirane, i baš zbog tih sjećanja one su za mene ostale uvijek aktuelne.
Ne postoji ta situacija kad ja nisam spreman slušati „You Keep Me Hangin’ On“, „When The Music’s Over“ ili pak live verziju teme „Magic Bus“ itd., itd. Da budem i konkretniji, prvo ide ona najbolja:

VANILLA FUDGE-YOU KEEP ME HANGIN’ ON

Svaki čovjek, pa tako i ja, ima svoju omiljenu pjesmu. Moja omiljena pjesma nije „Midnight Rider“, kako smatra veliki broj mojih dobrih drugara, koji misle da me dobro poznaju, već jedna stara Motaun-tema iz repertoara Dajane Ros, dok je još pjevala sa Sjuprimsima i zove se You Keep Me Hangin’ On.
Međutim, ni ova originalna verzija nije moja omiljena pjesma, već njena obrada iz 1967. godine, koju su napravili ljudi poznati pod nadimkom „doajeni pank-misterije“ iliti grupa Vanilla Fudge.
Zašto baš You Keep Me Hangin’ On, kad u rokenrolu postoji toliko boljih pjesama?
E, tu je sad već u pitanju ogromna doza nostalgije i jedno jako drago sjećanje. Dakle, radi se o jednom rok-koncertu beogradske grupe „Siluete“ iz 1968. godine, na kojem sam bio zajedno sa svojim najboljim prijateljem i bratom iz hipi-dana Bambusom. Siluete su ovaj koncert otvorile upravo temom You Keep Me Hangin’ On, u totalno zamračenoj sali, u kojoj su se svjetla postepeno palila u zavisnosti od jačine muzike, a pozornica se skroz otvorila tek kad je Zoran Miščević počeo da pjeva. Po završetku pjesme, Zoran je pozdravio publiku i između ostalog rekao da su ovu stvar uvježbali neposredno pred put u Banju Luku, jer su prethodnu noć u Domu omladine u Beogradu bili na koncertu splitske grupe „Batali“ i posvetili je njihovom klavijaturisti i pjevaču. (Taj klavijaturista i pjevač zvao se i još se zove Oliver Dragojević)
Evo i danas, skoro 40 godina od tog koncerta, ja još uvijek najviše volim ovu pjesmu. Možda zato što sam tada imao samo 17 godina, možda zato što mi je to bio prvi pravi rok-koncert u životu, možda zato što smo Bambus i ja bili u prvim redovima i sve doživjeli baš onako kako su to „Siluete“ i htjele, možda zato što sam se udvarao jednoj „djevojci iz dobre kuće“, koja se tad, mislim, zatreskala u mene, a ja to nisam ni primijetio.
Nakon tog koncerta rado se odazivala na moj poziv da idemo na matine ili neku žurku. Kasnije su joj roditelji zabranili da se viđa sa Suletom, jer ja sam već tad imao dužu kosu, nosio preuske pantalone i „vijetnamku“. Zamjenik direktora škole kao takvog me vrlo često nije htio pustiti da uđem u školu.
Danas je ta „djevojka iz dobre kuće“...
Skoro sam je sreo i pitao da li se sjeća grupe „Move“ i njihovog hita „Flowers In The Rain“. Previše brzo je odgovorila „ne“ i nakon toga, da bi izbjegla još neka pitanja, zamoli me da joj napravim CD sa domaćom rok-muzikom. Kako sam ja u tim situacijama, bar tako kažu, veliki laf, napravio sam joj taj CD i nazvao ga „Ostaju ljubavi moje“. 

Sa Ninom Bahtijarevićen u Novalja na Pagu 1974. godine.
(Nine i danas sjajno i vrlo rado svira You Keep Me Hangin' On, a svirao ju je već šezdesetih sa New Loversim-a, kad je imao samo 15 godina)


No comments:

Post a Comment