Branioci, branitelji ili samo kratko borci, svi oni danas spadaju u ogromnu vojsku onih koji primaju raznorazne drzavne privilegije i primanja. Privilegovani su cak i u redovima pred raznim drzavnim ili pro-drzavnim salterima. Invalidi, oni ratni, mogu uci u postu da plate racun telefona i jednostavno stati na pocetak uvijek dugackog reda. " To je nama nasa borba dala!" bila je cesta uzrecica nakon onog, zadnjeg svjetskog rata na Balkanu, nakon koga su borci isto tako bili privilegovani. Oni drugi nesretnici, invalidi civilni, ne ratni, ima da stanu na kraj reda, pa i na jednoj nozi ako treba, jer oni nemaju onu carobnu karticu koja otvara sva vrata.
Poznato je da se nakon onog rata boracko pravo i privilegije sticale potpisima dva svjedoka, prethodno ovjerena borca. I tada su mnogi koji to u stvari nisu bili, postali borci nakon rata jer su imali dva dobra svjedoka kojima su kasnije dug vracali na razne nacine, popravljajuci sve po kuci, saljuci redovno zimnicu, primajuci na stan djecu onih koji su potpisali za njih... Svi mi koji smo rasli nakon onog rata znamo bar po jedan slucaj. neki i vise. Bile su to dobro cuvane tajne koje je samo rakija mogla otkriti ili odskrinuti.
Mi koji smo rasli nakon onog rata i koji smo bar malo naucili kako koristiti vijuge u svojoj lobanji nemamo ni jedan jedini razlog da ne sumnjamo da nakon odbrambenih balkanskih ratova devedesetih godina proslog vijeka nije bilo potpuno isto, ako ne i gore.
Stoga su populacije boraca ili branitelja toliko brojne i snazne, a privilegije im toliko siroke da se nove drzavice polomise kako da skupe sredstva da plate sve te privilegije, ne samo za borce, vec i za njihove potomke. Ponekad pomislim da se svi ti ponavljajuci balkanski ratovi i vode i zato da bi se neki novi upisali u listu privilegovanih boraca. Taman sto se prirodnim putem smanji broj privilegovanih iz prethodnog rata, slucajno ili ne, desi se novi rat nakon koga se stvaraju nove liste boraca, traze novi svjedoci, bori za sto veca prava onih koji su se zrtvovali... Nije tu toliki problem u istinskim borcima i braniteljima, vec u hiljadama onih koji se nakon rata dopisuju na spiskove.
Sjecam se i sada, jer bio sam prisutan, da je moj otac Veljko prije nekih pedeset i vise godina navukao gnijev (i ne samo to) nekih boraca onog rata kada je u prici, ponesen osjecajem slobode, za neke "borce" upotrijebio izraz "paraziti".
Nadam se da niko nece ni pomisliti, a kamoli me optuziti, da sam ja sada upotrijebio taj izraz.
Ostavljam sto postotno autorsko pravo na njega svome ocu Veljki.
Slucajno ili ne, isti izraz za dio ogromne populacije branitelja koristi i Heni Erceg u svom osvrtu objavljenom nedavno u Mladini.
Preporucujem vam da ga procitate.
***********
Povijest spiskova
Upriličili su veliku feštu uoči Božića baš u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost, nisu doduše došli na tenkovima, nego samo u uniformama vojnim i policijskim, e kako bi na dvadesetmetarskom platnu prikazali svoj „film“. Tamo gdje su inače predviđene projekcije finog umjetničkog sadržaja, okupljena je politička i vojna elita imala ekskluzivnu priliku vidjeti militantni uradak pod nazivom: „Registar hrvatskih branitelja“. Uz prigodno kazivanje činovnika vlasti kako objava toga beskrajnog popisa od čak pola milijuna ljudi, znači i konačno otkrivanje onih 150 tisuća lažnih branitelja i ratnih profitera.
I opet se povijest ponovila kao komedija, podsjećajući me na smješne roditeljske priče o tome kako su još godinama nakon završetka „onoga“ rata, mome ocu – partizanu dolazili neki nepoznati ljudi s molbom da im „samo“ jednim potpisom svjedoči da ih je u tom i tom razdoblju vidio u uniformi na nekoj važnoj čuki, e kako bi ostvarili pravo na partizansku penziju. Pod miškom su obavezno vukli neki pršut ili damižanu vina; ma ne nije to mito, govorili su, nego tek mali znak pažnje. Vlast je sada upriličila novu humoresku, kojom je demonstrirala vlastiti propust, budući da je ta ogromna braniteljska populacija i nastala upravo zahvaljući višegodišnjoj sistemskoj korupciji, da bi se sada svjesno prepustila opasnom sudu ulice. U tu je svrhu taj farsični muzejski igrokaz odmah stavljen u široku narodnu upotrebu, to jest na internet.
Rezultat pretraživanja već sutradan je bio fascinantan, zabilježeno je čak deset tisuća prijava lažnih ratnika, pa je tako i Jure čitav dan buljio u kompjuter i na koncu, posve iscrpljen, ipak skužio susjeda Peru koji da je u ratu proveo čak 389 dana, a Jure zna da se taj ni dana nije maknuo dalje od skloništa u podrumu zgrade.
Zgranuti i odgovorni građanin Jure odmah je nazvao predviđeni ured i prijavio Peru da laže, majku li mu njegovu, i dok on, Jure, jedva veže kraj s krajem sa svojih „bjednih“ tisuću i nešto eura vojne penzije, susjed Pero dobiva čak i više jer je prijavio još i neki invaliditet. Obojica dakle imaju status branitelja i sve privilegije koje uz to idu, od stanova i dionica do carinskih i zdravstvenih povlastica, sva je razlika što je jedan u ratu navodno bio, a drugi navodno nije. Ulici je dakle bačena kost, pa neka se ekipa do krvi glođe oko jednog zapravo uzaludnog pamfleta, budući da je riječ tek o oportunoj državnoj paradi kojom se želi ukazati na nemoralnost one gomile švercera voljenom domovinom. Jer dokidanje njihovih lažno stečenih prava naprosto više zakonski nije moguće. Pa eto i Pero može biti skroz miran, a Jure ga može prijavljivati koliko mu drago.
Stoga se ovom profanom predstavom pokušava zapravo prikriti suština priče, to jest objavom Registra i lovom na lažne „heroje“ hoće se beatificirati nedopustive beneficije za onih 350.000 tobože pravih branitelja. Te ogromne populacije koja je u najboljim godinama, zahvaljući političkom potkupljivanju, odustala od rada i živi na račun poreznih obveznika, a da nijedna vlast ne želi regulirati njihov apsolutno neprirodan društveni status.
Utoliko dobro dođe otkrivanje svakog prevaranta, poput poznatog režisera i ratnog šefa Hrvatske televizije koji je u svoj ratni put upisao mukotrpnih 800 dana. Prokazuje ga se da rata vidio nije, premda je čovjek itekako krvavo „ratovao“, najprije temeljitim čišćenjem te medijske kuće od etnički i svjetonazorski nepoćudnih kadrova, a potom uvođenjem metoda specijalnog rata, to jest vulgarne ratne propagande, stalno nalik psovci, koja je podrazumijevala da se svi građani srpske nacionalnosti imaju nazivati četnicima, još bolje „bradatim spodobama“. Stoga taj Antun Vrdoljak danas ispravno tvrdi da je Hrvatska televizija bila borbeni stroj, zaslužan za ratnu pobjedu.
I doista, hrabro su novinari državne televizije „jurišali“ i 1995. na one beskrajne kolone Srba koji su na traktorima i pješice napuštali Hrvatsku, odbijali taj egzodus nazivati etničkim čišćenjem, potom su godinama prikrivali ratne zločine, emitirali odvratne, opasne potjernice… Da bi se onda svi našli na „časnom“ spisku branitelja.
No ni tako glomazan, Registar ipak nije potpun. Evo na primjer, nema tamo barem jednog viteza slavne 4. gardijske brigade, onoga koji je 1993. mobiliziran kao glavni urednik proturežimskog tjednika Feral Tribune, odmah nakon objave čuvene naslovnice s Tuđmanom i Miloševićem u krevetu. Zašto dakle na tom prestižnom spisku nema vojnika Viktora Ivančića? Premda se, znam to iz prve ruke, dokaz njegova „ratovanja“ – vojna uniforma i crvena beretka – i danas nalaze u ormaru, brižljivo zaštićeni naftalinom, e da se taj grandiozni manifest domoljublja sačuva od parazita.
A vrag je uvijek u detaljima, samo jedan, naime, može promjeniti čitavu sliku. Zato i tu stvar s Registrom treba shvatiti više onako dijalektički, pogotovo jer i Ministar branitelja kaže da je spisak „živo tkivo, stalno podložno promjenama“. Kao podatno tijesto. Kao povijest koja se, s prezirom prema faktima, u ovakvim režimima ionako stalno mijesi i oblikuje temeljem nekakvih sumnjivih spiskova, prilagodljiva tek trenutačnim potrebama. Političkim naravno.
Mladina, 28.12.2012.
Peščanik.net, 02.01.2013.
No comments:
Post a Comment