Pages

Wednesday, January 02, 2013

In memoriam: Anton ( Bob) Res

1944.-2012.



Prvi dan u kancelariji u ovoj 2013. godini poceo mi je tuzno. Od Angela i Sopena dobih tuznu vijest da je 29. decembra umro Anton Bob Res, jedan iz nase kosarkaske porodice. Sa njim je otisla u sjecanja cijela jedna porodica koja se sedamdesetih i osamdesetih godina proslog vijeka potpuno posvetila kosarci i zivjela s njom. Bobov i Sucijev otac, papa Res kako smo ga zvali i Suci, ciji cijeli zivot je bila samo kosarka, napustili su nas ranije. Evo sada i Bob. 

 Imao sam srecu da dio svog zivota drugujem sa Bobom. Drugovali smo igrajuci baskete, sretali se na korzu, ponekad isli zajedno na pice.... Bob je bio covjek od koga se imalo sta cuti i nauciti, i o zivotu i o kosarci .Bio je jedan o onih koji su kosarku ne samo voljeni, vec su je i osjecali.  I dalje mislim da je Bob bio jedan od najvecih talenata banjalucke kosarke od njenog postanka. Mnogo je razloga zasto on taj svoj raskosni talenat nije uspio razviti do visina koje je on zasluzivao. Najveci je taj sto je generacija kosarkasa kojoj je Bob pripadao  sport, pa i kosaku shvatala kao zabavu, ne kao obavezu teskog rada i treniranja. Ta je generacija na basket, trening ili utakmicu isla da se nadmece sa suparnikom i da pri tom uziva. Bob je tu bio poseban. On je kosarku igrao za jedan briljantan trenutak koji bi se pamtio.Zbog toga i  sada pamtim njegove ulaske pod kos i dodavanja lopte suigracu na "ziceru". Ne sjecam se da je talenat takvih asistencija ikada iko u banjaluckoj kosarci prevazisao. Sve je to radio sa nekom neshvatljivom lakocom. Ko je Boba gledao na kosarkaskom terenu imao je utisak da je kosarka ne samo lijep, vec i veoma jednostavan i lagan sport.  
Jos mi je u svjezem sjecanju trenutak iz, mislim 1975. godine,  kad sam pozvao Boba da trenira KK Rade Licinu. Bilo je tada i poznatijih i iskusnijih trenera, ali sam ja znao da Bobu treba dati sansu da svoje poznavanje,  talenat i  ljubav prema kosarci prenosi na mladje. I nisam se prevario. Generacija kosarkasa Rade Licine koje je Bob trenirao uvijek se s radoscu i postovanje sjecala dana kada im je Bob bio trener. 

Bob je, kao i hiljade drugih banjalucana, zajedno sa  svojom porodicom, morao da napusti Banjaluku krajem ratnog ludila devedesetih. Skrasili su se u USA. On i supruga Mira radili su tesko da omoguce laksi zivot svojoj djeci. 
Boba je prije nekoliko godina napala opaka bolest. Prolazio je kroz teske trenutke, jedan tezi od drugoga. I pored svih poteskoca sacuvao je svoj duh i bilo ga je prijatno cuti. Zivio je i dalje sa banjaluckom rajom komunicirajuci telefonom, Skypom. Sjecao se lijepih dana i dobrih ljudi...
Novu, 2013. godinu na zalost nije docekao. 

Saucesce porodici naseg Boba.
Neka ti je laka zemlja, starac moj. 


Krajem jula 1972.g. na Adi: Bob, Rora, Ljilja, Miro, Sopen, Mladenka, Zeka

No comments:

Post a Comment