Islamski svijet: MUŠKARCI I POKRIVANJE

Ako pokrivanje žena obuzdava seksualno uzbuđivanje muškaraca, šta učiniti da se obuzda seksualno uzbuđenje žena, pita se jedna jemenska novinarka

Kao djeca igrali smo se u tetkinom vrtu, dječaci i djevojčice bez razlike. Zajedno smo rasli, trčali i smijali se, zajedno plakali na kraju tužnih crtanih filmova. Pa smo još rasli. Vrijeme je prolazilo...

Ja i rodica gledamo kroz prozor, na vrt u kome se igraju moj rođak i njegovi drugovi. Tu smo se nekad igrali zajedno. Šta se dogodilo? Zašto smo zatvorene u kući, dok se oni slobodno igraju lopte? Šta smo učinile? Odrasle smo. Jesu li nam se tijela promijenila? Jesmo li poslale objekti iskušenja koje treba sakriti od prolaznika? No zar ovo nisu dječaci koje poznajemo od malih nogu? Zašto smo postali strani jedni drugima? Zašto trčim da se sakrijem čim čujem njihove glasove? Je li to samo zato što se boja glasa promijenila? Zar zato više nismo prijatelji? Počinjemo da bivamo bojažljive i uznemirene svaki puta kad progovorimo. Rodica i ja provodimo slobodno vrijeme gledajući meksičke sapunice, kao žene od 50 godina. A vrijeme je prolazilo...

U školi sam. Učimo šta sve žena treba sakrivati. Njena kosa je iskušenje. Obrve su iskušenje. Sjećam se svog omiljenog pjevača. Imao je lijepe oči. Divnu kosu. Zašto se on nije pokrivao? Postavljala sam sebi to pitanje, nesposobna da sama odgovorim. Sjećam se da su mi zabranili da se igram u vrtu jer sam ušla u pubertet. No dječacima to nisu zabranjivali Zar i oni nisu bili ušli u pubertet? Zašto njih nisu zatvarali u kuću? Ni tu nisam našla odgovor. A vrijeme je prolazilo...

Sve vrijeme slušam: "Žena je dragulj koji treba zaštititi (drugim riječima: pokriti)." A ponekad je čak porede s bombonom: "Ako se odmota papir (dakle: feredža), muhe će je salijetati." Palim televizor i gledam svog omiljenog pjevača, sanjam o tome da mu mrsim kosu i promatram njegovu ljepotu. Ruke su mu gole. Poprsje - golo. Zašto taj objekt iskušenja nije pokriven? Zašto nije zatvoren u kući? Zašto žene ne dolaze u iskušenje zbog njega? Neki kažu da žene ne treba da gledaju. U tom slučaju, zar ni muškarci ne treba da odvrate pogled od "objekata" iskušenja, žena? Nikad nisam dobila odgovor. A vrijeme je prolazilo...

Evo me na univerzitetu. Ljudi dijele neku vjersku knjižicu, Iskušenja žene. Kosa. Stopala. I još, "žena mora pokriti jedno oko, jer dva oka zajedno dovode u iskušenje". Časna riječ, tako je pisalo. Odlučujem da posmatram muškarce, da vidim koja vrsta žena ih dovodi u kušnju. Preda mnom hoda žena u pripijenoj crnoj haljini. Eto, našla sam objekt iskušenja. Nastavljam posmatranje: preda mnom hoda druga žena, sa širokom haljinom ali nepokrivenog lica. Muškarac je gleda. Znači, i lice je iskušenje. Treća žena, u širokoj haljini pokrivenog lica. Muškarac je gleda! Kako to, ne razumijem? Kakvo iskušenje predstavlja takva oprava, ne vidi se ni lice ni stopala! Šta taj muškarac gleda? Onda shvatam da odjeća nema veze s tim. Muškarci uvijek gledaju žene. No muškarac, sa širokim ramenima, kosom, očima i usnama ne smatra se objektom iskušenja, čak i kad bi ga gledale sve žene na svijetu. On je muškarac. Ne mora da se skriva u kući. Niko za njega ne kaže da je dragulj. Pomislim da bih voljela da nisam dragulj. Voljela bih da sam slobodan muškarac. A vrijeme je prolazilo...

Nalazim se u jednoj zapadnoj zemlji. Oko mene hodaju žene. Jedna nosi hlače, druga kratku suknju, treća kratke hlačice. Čudno - niko ih ne gleda. Zašto ne vidim poglede muškaraca, koje viđam u svojoj zemlji? One poglede pred kojima se žena osjeti gola. Poglede koje sam mrzila, zbog kojih sam mrzila svoje prisustvo na zemlji i činjenicu da sam rođena kao žena. Poglede koji su mi oduzimali ljudskost. Zašto ih ovdje ne vidim? Sve žene su dobro obučene, privlačne. Zašto onda ne vidim te poglede? Vidjela sam jednu ženu kako trči i smije se. Sjetila sam se da mi je, od puberteta, bilo zabranjeno da trčim. Sjetila sam se da se u mojoj zemlji muškarci oblače u bijelo, a žene u crno? Pitala sam se: zašto muškarci ne nose crno? I zašto ne pokrivaju lice? Nisam našla odgovor. A vrijeme i dalje prolazi...

Hind Aleryani, ‘Your Middle East’