Mario: Identity Thief

(Reklamni pano za film Vrati mi ime, originalno Identity Thief)

Čini se da je nova vlast imala i prečeg posla ali je za svoju scensku promociju ipak odabrala promjenu naziva ulica. Građani su očekivali prestrojavanje, ali se nisu nadali takvim početkom. Bili su zatečeni. Tek, dogodilo se...

Zaista, ne djeluje logično da nova gradska birokratija zamijeni samo ime ulice ne mijenjajući joj pritom ni garderobu (ni maceha ne mijenja imena djeci koju nije rodila). Ali to je već poznati balkanski običaj (zna se da je nekadašnja Kolodvorska pretvorena u Pašićevu, kasnije u Nazorovu i na kraju u Milana Tepića... Zaključeno da je Nazor potrošen, zaboravljena je čak njegova 'Majka pravoslavna'). Na ovim prostorima, dakle, mandat svake nova vlasti počinje promjenama tabli (Carski drum, Kraljev drum, Titov drum...). U skladu s ovdašnjim shvatanjem demokratije, višestranačka vlast imenovala je jednostranačku komisiju sa zadatkom da se preimenuje sve što miriše na NOB, na socijalizam i radnički pokret, na multikulturnu prošlost grada... A trebalo je i istoriju propustiti kroz monoetničke filtere. Komisija (dr Đorđe Mikić, Sofija Banjac, prof, Nada Milovanović, prof) je bila na velikim mukama (rokovi suviše kratki, neuvažavanje istorijske distance), ali bila i veoma radišna (predložila više od dvjesto novih naziva). Grad je ostao bez Nurije Pozderca, Rade Ličine, braće Odić,... nema ni Beneša, ni Petefija, ni Držića, ni Baruha, ni Cankara ... Tako je danas, a sutra? Teško je sa sigurnošću reći kada ali ja jednostavno osjećam da će i ova opcija proći. Možda će inicijativu dati neki mladi dokoni doktorant koji će obrisavši prašinu sa debele knjige u gradskom arhivu otkriti da je naše društvo u prošlosti imalo multikulturni karakter. Biće to vrijeme zrelo da se pojavi neki političar koji će u svojoj predizbornoj kampanji poentirati sa tezom 'Komunizam je bio zaista loš, ali mnogo gori je antikomunizam!' Društveni modeli i doktrine se smjenjuju kao moda i sasvim je realno da antifašizam ponovo bude 'in' u cijelom Regionu. Buduća vlast će i tada imati prečih poslova, ali će sigurno formirati komisiju (vjerovatno će biti uključen i mladi dokoni doktorant) za ponovno iščitavanje lokalne istorije.

+++++

Kad te prožmu različite gradske arome, kad osjetiš da ti i grad pripadate jedan drugome, postaneš svjestan još jednog svog identiteta. Na tom fonu osvježavam sjećanja, a neka je nepristojno izbrisati.

Za vrijeme katastrofalnog pomjeranja tla Banjaluka je doživjela solidarnost na djelu. Konkretna pomoć se slila iz cijelog svijeta... a posebno je prijala spontana reakcija humanosti građana cijele države. U krug građevinskog preduzeća 29. novembar kamioni su danonoćno dovozili pomoć ('od Trbovlja do Bitolja'). Jedne noći poslije mnogo istovarenih kamiona kada smo moj kolega, Zoran T. (sada živi u Podgorici) i ja 'mrtvi umorni' zalegli na gomile cebadi osvijetliše nas farovi ('Da li ovi šoferi uopšte spavaju?'). Rudari iz Kreke dovezli 'ono što se našlo u magacinu'. ‘'Mi ćemo istovariti, samo vi recite gdje da složimo. Samo čizme i uniforme, ali trebaće sigurno...’' Poslije obavljenog posla pričamo uz vatru, oni puni pitanja i saosjećanja. I dalje obecavaju: 'Uplatićemo mi dnevnicu, a biće i ćumura...' Zatim će iznenada: ''Ma, jeste l' vi gladni, daj domnesi onu kesu.'' ''Nismo, ne treba.'' ''Šta ne treba, otvori 'mesni'. Mi ponijeli, onako, za puta.'' I časkom pred nama iskomadani naresci iz konzerve. Bile hladne noći tog oktobra, al' bilo toplo oko srca. Osjetiš da nisi sam.

Učili me da industrije i razvoja uopšte nema bez rudara i njihovog znoja. Vaspitali me da poštujem njihov zanat. Borili se oni s planinama, u rudarskim kolonijama bijelo okrečeni zidovi, bilo i tužno i veselo i bilo mnogo djece. Da li im se društvo ikada pošteno odužilo za sve one iskopane tone i za sve one stabilizacije? I Banjaluka imala svoje rudare, imala Rudarsku ulicu, imala ulice posvećene, Husinskim rudarima, Labinskim rudarima, Ljubijskim rudarima. I to zato što su rudari uvijek bili antifašisti (Husinska buna 1920, Labinska republika 1921, Ljubijski štrajk 1940.)... Danas su rudari demode. I njima posvećene ulice. Preimenovane su, ostala je samo ulica Ljubijskih rudara. Zašto, pa u Ljubiji nema više rudara. Da li zbog uspomene na sindikalno rukovodstvo, na ćeliju KP ljubijskih rudara ili možda na njihovu hrabrost?

(''Drugi avgust. Četrdeseta. Evropom bjesni rat skoro godinu dana. Hitler prijeti cijelom svijetu uništenjem. U naoko tihoj rudarskoj koloniji ključalo je kao u kotlu... I, tačno u 9 časova, nad kolonijom, na svim rudištima, jednovremeno su odjeknule sirene lokomotiva, bagera, elektrane... One su nagovijestile obustavljanje rada i početak generalnog štrajka.... Štrajkovati u jesen 1940, kad se ratni požar munjevito širio Evropom i bližio našim granicama, bilo je moguće samo uz podršku i riješenost cjelokupnog radništva Ljubije. ...Mnogi su se pritom i posebno istakli hrabrošću. Jure Matanović je istrčao ispred grupe svojih drugova kod elektrane, razgolitio grudi pred žandarmima i uzviknuo: ‘'Pucajte krvopije! Ne možete nas sve pobiti!'' - iz knjige 'Doktor Mladen' RadeBašića)

Mario