Pages

Sunday, March 10, 2013

Miljenko Jergović: Abdulah Šahmanović, zagovornik Njegošev (1)


U lipnju smo završili osmi razred, upisali se, kako tko, u srednju školu, i otišli na more. Bilo je to 1980, jedne od onih godina kada su još uvijek svi išli na more. Kada smo se vratili, na pretposljednjim stranicama Oslobođenja stigla nas je vijest da je iznenada umro naš nastavnik srpskohrvatskog jezika Abdulah Šahmanović. U Zaostrogu, dok je plivao prema pučini, ubilo ga je srce. Poslije će se godinama po Mejtašu i po mejtaškim mahalama krivo pričati da se Šahman utopio. Ispravljao sam  ljude, kad god bih to čuo, čak sam, dvadesetak godina kasnije, u jednome nestalom sarajevskom tjedniku u kojem sam objavljivao kolumnu pod naslovom Historijska čitanka, napisao da je Abdulah Šahmanović, nastavnik srpskohrvatskoga, u Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević, umro od infarkta, u moru, dok je plivao. Za čovjeka, nije sramota utopiti se, ali za njega bi bila sramota. Šahmana je imala zadesiti neka tvrđa, muškija smrt. I morala je doći iznenada, kako je i došla.

Ali zašto Šahman…
U petome razredu materinji jezik predavala nam je nastavnica Ljiljana Lazić. Krupna, plavokosa žena, koju su svi zvali Lazićka. Bila je blaga i nezainteresirana, insistirala je na gramatici i pravopisu, to joj je bilo jednostavnije od lektire, a i mejtaška balavurdija uvijek je lakše shvaćala sve što je egzaktno, podređeno nekim jasnim propisima, i što se može nabubati napamet. Kao i dobar dio razreda, imao sam kod Lazićke peticu, ali jedva da je se uopće sjećam, nastavnice i njezinih satova.
Ali ono što je uslijedilo, dobro ću zapamtiti.
Kada smo prvoga ponedjeljka u rujnu od razrednika Hrvoja čuli da će nam srpskohrvatski predavati Šahman, bili smo očajni.
- Ali zašto? - netko je pitao.
Kao da smo bili zbog nečega kažnjeni, pa je određeno da nam predaje najstrašniji nastavnik u školi, čija je teška i mračna narav obilježila i nekoliko naraštaja prije nas. Odrasli s Mejtaša, koji su već posvršavali fakultete, poženili se i dobili djecu, govorili su o Šahmanu kao o nečemu najstrašnijem što im se dogodilo tokom cijeloga školovanja. Nakon što Šahmana prođeš, možeš računati i da si doktorirao.
Krv mi se ledila u žilama dok sam ih slušao. Od malih nogu nisam bio naročito hrabar i spreman da se suočim s ozbiljnim životnim preprekama, ali Šahman je bio više od toga.
Na tom satu razredne nastave, na kojem nam je naš dobri razrednim pokušavao što obzirnije saopćiti strašnu vijest, nekoliko djevojčica se rasplakalo. On je slijegao ramenima, širio ruke, i uzaludno tražio način da nas utješi i obodri.
Odmah treba reći: sve što se o Šahmanu govorilo, bilo je apsolutno tačno. Ali bilo je i nečega što se nije govorilo, a bilo je mnogo važnije, barem za nekoga tko je čitao i one knjige koje nisu za lektiru, i tko će nastaviti da čita cijeloga života, ne nalazeći ni jedan bolji i pametniji način na koji bi mogao provoditi vrijeme, a na kraju, ni jedan pametniji način na koji bi mogao živjeti, nego čitajući.
I Šahman je imao kraću nogu.
Ali dok je nastavnik muzičkog Ismet Pilav veselo pocupkivao, i ta mu je kraća noga bila kao nešto što se obavezno dobiva kada se studira muzika, kao što doktor dobije stetoskop, da sa njom pleše niz hodnik, umjesto da dosadno hoda, kao drugi nastavnici, Šahmanova noga bila je noga nekoga hromog antičkog boga. Dok je hodao, kao da se pod njim zemlja tresla, kao da je zemlju opominjao i kažnjavao, udarajući je tom svojom kraćom nogom.

I izvest će nas u život
Već na prvi pogled, izgledao je strašno: muškarac srednjega rasta, u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim, u kuti koja je vazda bila umrljana kredom, snažne, dobro nasađene glave i velikih, crnih prodornih očiju. Lice mu je bilo grubo isklasano, kao muška lica Meštrovićevih skulptura, što je, kao i sve drugo, djelovalo prijeteće. Tada bih, da me je pitalo, rekao da je Šahman ružan kao sam vrag, ali s vremenom štošta se u čovjeku izmijeni, odraste i sazre, pa tako i pojam o ljepoti ljudskoga lica, tako da bih danas rekao da je imao jednu od najljepših muških fizionomija koje sam vidio. Njegova ljepota bila je, kao i ljepota Meštrovićevih kamenih muževa, u izražajnosti, upečatljivosti, gruboj pravilnosti i simetriji svih dijelova lica. A oči, kao dva bunara u kojima ćeš se utopiti.
Nastavnik Abudlah Šahmanović predavat će nam pune tri godine, i izvest će nas u život. S njime ćemo završiti obavezno školovanje, ali i veći dio obaveznih stvari u životu. Dalje je sve bilo naš izbor. Osim što se još moralu u vojsku, ali to je vrijeme još bilo daleko.
Njega gramatika i pravopis jedva da su i zanimali. Ispredavao bi nabrzinu velika i mala slova, prostoproširene, složene i zavisne rečenice, i ne bi nas oko toga previše gnjavio, niti su gramatičke greške pretjerano utjecale na ocjenu pismenog rada. To je odlikaše naročito frustriralo: nijedne jednine greške u slobodnom sastavu, a ocjena: 2+ .
U tjednome rasporedu, na srpskohrvatski je otpadalo čak šest sati. Uz matematiku, najviše. I svih tih šest sati Šahman je trošio na pradavanja o Ivanu Cankaru, Branku Ćopiću, Anđelku Vuletiću("Klesar Tadija Tegoba"), Ivi Andriću ("Aska i vuk"), Miroslavu Krleži ("Djetinjstvo u Agramu")... Ako nije predavao, onda nas je usmeno ispitivao, ili smo pisali kontrolni rad. A svaki kontrolni rad u te četiri godine bio je, naravno, analiza književnoga djela. Za razliku od svih drugih nastavnika tog vremena, Šahman nije branio da učenik pišući zaviri u čitanku ili u knjigu. U Americi je, kažu, to oduvijek normalno. U našoj školi bilo je normalno samo kod Šahmana.
"Jest, možeš da gledaš u knjigu, jer ti kod Šahmana ionako ne mogu pomoći ni knjiga, ni čitanka, ni Alah Pejgamber..." - govorilo bi se učenicima drugih razreda, koje nije zadesila ta nesreća da im predaje Šahman. U tim je riječima bilo manje žaljenja, a više nekoga čudnog ponosa zbog vlastitih muka i iskušenja. Valjda su tako ponosni vojnici Legije stranaca, kad dođu u zavičaj, na godišnji odmor.
I stvarno, bilo je uzalud gledati u knjigu, okolo se raspitivati, prepisivati, jer bi Šahman prepoznao svaku prijevaru, i za svaku bi smanjio ocjenu za jedan poen. Na kraju, većina razreda bi imala ocjene ispod nule.
Ništa, osim razumijevanja književnog djela
On, zapravo, nije tražio ništa drugo, osim razumijevanje književnoga djela i sposobnost učenika da to što je razumio pretoči u jasne rečenice, bez naučenih fraza, napisane probranim jezikom. Baš ništa drugo, ali već to je bilo – nemilosrdno.
Za početak, naš mejtaški i sarajevski problem s jezikom! Jednom je, vrlo ljut, posve nepedagoški uzviknuo da svako seljače u okolini njegova rodnog Plava bolje poznaje i govori srpskohrvatski jezik nego cijeli naš razred. Odlikašice su uzdrhtale od užasa, razredni propaliteti i jalijaši su, iako inače posve nezainteresirani, to shvatili  kao tešku uvredu, jer, eto, nastavnik im je rekao da ne znaju govoriti, što, valjda, znači da su gluplji od seljaka, a meni će trebati godine, pa i desetine godina, da shvatim kako je Šahman, zapravo, bio u pravu. Pročitat ću i cijeloga Marka Vešovića, i svu poeziju Radovana Zogovića, i romane Zuvdije Hodžića, a ovih dana sam se ponovo sjetio Šahmana, čitajući roman Karnera, pjesnika Milorada Popovića, i uvijek bih mislio o njemu, i o tome da svaki čoban oko Plava bolje zna srpskohrvatski od našega razreda, od škole Silvije Strahimir Kranjčević, a, bit će, i od cijeloga Sarajeva.
Ali nismo mi, jadni, bili krivi što smo jezik učili preko televizije i od blagajnica u samoposluzi... Šahman nas je, naime, tretirao kao teške krivce, zlikovce skoro, jer poganimo svojim neznanjem nešto tako sveto i lijepo kao što je ovaj jezik. "Čovjek je stvorio sve. Čovjek je i sebe od majmuna stvorio. I raketu što ide na mjesec, čovjek je stvorio. Ali nikada nije stvorio, i neće, nešto veće i ljepše od jezika." Tako je on, po mom sjećanju, govorio, s inkantacijama i čestim ponavljanjima istih riječi, uvijek u ritmu, kao da riječi slaže u deseterce, tako da bi nekako ušle u naše tvrde i gluhe glave.
Najružniji rukopis u Jugoslaviji
Na moju nesreću, Šahman je imao vrlo lijep rukopis. (I rukopisa mu se nakon tolikih godina sjećam – bio je skoro djevojački.) I dok je, valjda, smatrao da će gramatika i pravopis ući učeniku u glavu, da to ne treba silom utjerivati, na učeničke je švrakopise bio vrlo osjetljiv. Bio bi lično uvrijeđen tom ružnoćom i rugobom. Bez ikakva snebivanja, izbog rukopisa je smanjivao ocjenu za jedan do dva poena.
Ja sam imao najružniji rukopis u razredu. Najružniji u Jugoslaviji. Imam ga i danas. U prvome razredu, još u Drveniku, dolazio je iz Makarske školski psiholog, da me pregleda i presluša zbog mog neshvatljivo ružnog rukopisa.
Bio je to tako ružan rukopis da je nastavniku bilo nemoguće dovoljno smanjiti ocjenu iz svakoga pismenog rada, na račun rukopisa, pa je primijenio novu metodu: iz sadržaja petica, iz rukopisa jedinica. Bio sam jedini kojem je otpočetka, u šestome razredu, davao petice. Poslije su se priključile još dvije djevojčice, ali jedva jedvice. I ne uvijek. Naravno, obje ocjene unosio je u dnevnik, peticu i jedinicu. Jednom ili dvaput se, međutim, dogodilo da mi da čistu jedinicu, uz pismeno obrazloženje u dnu rada kako je rukopis toliko ružan da ga nije mogao pročitati. Sjećam se, povrijedilo me je što sam dobio jedinicu iz pismenog o priči Zije Dizdarevića Majka. Ima li još koga da pamti taj kraj i svu njegovu ljepotu, u ona vremena jugoslavenskoga socijalizma:
"Sjećam se: polazio sam 'na škole'. Mati je grcala ispraćajući me:
- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom đade, satraće te štagod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde 'nako, 'nako..."
Dalje nije znala. Ili nije mogla?..."
Dan dani sav se naježim od te priče, ili od njezinog protoka kroz moj život – unatraške, kao što me je svog obuzimala i tad, a Šahman moj rad nije ni pročitao, nego mi je samo zveknuo jedinicu – zbog rukopisa. Ili ga je, možda, ipak pročitao?  Ne znam, a volio bih znati.

Radiosarajevo.ba     (NASTAVAK SUTRA)

4 comments:

  1. Zasluzio Parkic -tri i pol stoje- kao sto pokazuje semafor. Dao i ja doprinos toj cifri. Neka, neka... Masala

    ReplyDelete
  2. Nije znanje znati, neg' je znanje, znanje drugom dati. Bravo Canak.

    ReplyDelete
  3. Ha, ha :"Dolazio je iz Makarske skolski psiholog, da me pregleda i preslusa zbog mog neshvatljivo ruznog rukopisa"! Komicno, ali i pojasnjava sliku drustva u kome smo zivjeli.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Drustvo u kome smo zivjeli je bilo daleko odgovornije kada je u pitanju rad sa mladima. Mozemo se nasmijati, ali vjerovatno se radi o metafori. Inace, bar ovaj prvi dio teksta je jako dobar i slikovit.
      Miko

      Delete