VRBAS
Počesto nisu znali, gdje su,
okrećući se prema obalama,
gledajući dno, suviše strano,
potom nebo svedeno na krilo ptice.
Otiskivali su se smjelo,
misleći da im je sve poznato,
da već i dlanovi im pamte
svaki zaveslaj, ili tvrdi dajak.
Vodila ih je ptica, ili opklada,
da se neće vratiti istim stopama,
noseći u njedrima reski zvuk;
cijepa se voda od stijene, od trave.
Iz kanjona, nahrupi osvetnički,
a ne čini ništa, osim poigravanja,
dječačke obijesti, uz pragove kuća,
začikujući dječake, u san utonule.
Privlačeći im se na drhtaj,
pod krevet dovlačeći strasni mulj,
miris hladne vode u avgustu,
ispisivala je svoju skasku.
Otisnuće se smjelo, očevim tragom,
noseći u kljunu osvit i nadu,
zanjihani u azur sav od kliktaja,
otisnuće se, kao preko svijeta.
Ranko Risojević
No comments:
Post a Comment