Pages

Wednesday, April 24, 2013

Američke teme



U jednom tekstu objavljenom u Washington Postu u junu prošle godine, hroničar Charles Krauthammer oštro je osudio strategiju borbe protiv terorizma koju je usvojio Obama. Naime, jedan članak u New York Timesu otkrio je tada da svakog utorka američki predsjednik otvara posebne dosijee u kojima se nalaze fotografije i biografije navodnih terorista, i da izabere naredne žrtve napada bespilotnim letjelicama. I upravo on odlučuje: da li vjerovatnoća da se ubiju osobe bliske meti ili civili zaslužuje da se postupak zaustavi?
Krauthammer ocjenjuje da je masovna upotreba bespilotnih letjelica u potpunoj suprotnosti sa slikom moralne ispravnosti koju američki predsjednik želi da postigne. "Ne radi se o tome da se osude napadi dronovima. U načelu, oni su sasvim opravdani. Ne treba imati nikakve milosti prema teroristima koji se prerušavaju u civile, skrivaju se među civilima i ne oklijevaju da izazivaju smrt civila. No ono što je odbojno jest ta moralna amnezija koju naglo dobiju svi oni čiju su osjetljivost pogađale metode G. W. Busha, a koji danas pokazuju više razumijevanja za Obaminu kampanju daljinski navođenih ubistava."


PRIČA BIVŠEG ''PILOTA''

Više od pet godina Brandon Bryant radio je u duguljastom kontejneru veličine kamp-prikolice, bez prozora, na stalnoj temperaturi od 17 °C, čija su vrata zakovana iz sigurnosnih razloga. Pred očima Brandona i njegovih kolega svjetluca četrnaest ekrana. Pod njihovim prstima, četiri tastature. Bilo je dovoljno da Brandon pritisne dugme u Novom Meksiku pa da neki čovjek umre na drugom kraju svijeta.
U kontejneru, zuje računari. To je mozak, drona, bespilotne letjelice. U američkom vaz duhoplovstvu, ta prostorija zove se cockpit. S tom razlikom što piloti iz kontejnera ne lete - već samo pilotiraju.
Brandon je bio jedan od njih. Sasvim jasno se sjeća osmica koje je opisivao Predator na afganskom nebu, na više od 10 hiljada kilometara od mjesta na kojem se on nalazio. Na nišanu drona, zemljana potleušica, sa štalom za koze, sjeća se Brandon. Kada dobija naređenje za paljbu, pritišće lijevom rukom dugme, "obilježava" laserom krov, a pilot koji sjedi do njega aktivira paljbu pomoću joysticka. Dron ispaljuje raketu tipa Hellfire. Do udara preostaje 16 sekundi. "Sekunde prolaze usporeno'', sjeća se danas Brandon. Slike, snimljene infracrvenom kamerom okrenutom prema tlu, prenose se putem satelita i pojavljuju se na njegovom ekranu sa zakašnjenjem od dvije do šest sekundi.
Još samo sedam sekundi, ni traga ljudskih bića. U tom trenutku, Brandon bi još mogao skrenuti raketu s pravca. Tri sekunde. Brandon posmatra ekran do najsitnijeg piksela. Iznenada, iza ugla kuće istrčava dijete.

 U trenutku udara, sudaraju se Brandonov virtualni svijet i stvarni svijet nekog sela smještenog između Baghlana i Mezar-i Šerifa.
Na ekranu, Brandon vidi bljesak - eksplozija. Zidovi građevine se urušavaju. Djeteta više nema. Brandon osjeća grč u želucu.
"Jesmo li to upravo ubili dijete?" pita kolegu koji sjedi do njega.
"Mislim da je to bilo dijete'', odgovara pilot.
"Je li to bilo dijete?'', raspituju se u prozoru za razgovor koji se pojavljuje na ekranu.
Tada intervenira neko koga oni ne poznaju, neko ko se nalazi negdje na komandnom mjestu i ko je pratio njihov napad: "Ne, bio je to pas."
Ponovo puštaju snimak. Pas na dvije noge? Kada Brandon Bryant toga dana izlazi iz svog kontejnera, pred njim se pružaju prostranstva američke unutrašnjosti: gusta stepska trava u nedogled, polja, miris đubriva. U pravilnim intervalima od nekoliko sekundi, radarski toranj američke vazduhoplovne baze u Cannonu (novi Meksiko) bljesne u sumraku. Traje rat.
Moderni rat je nevidljiv, izgubio je ozbiljnost zbog rastojanja. Taj rat je prikriven, kontroliran, vode ga na daljinu male high-tech jedinice rasijane po raznim mjestima zemaljske kugle. Novi rat je navodno precizniji nego stari. Zbog toga mnogi kažu da je "humaniji". To je rat intelektualca: a Barack Obama poticao ga je više nego iko prije njega.
Nicola Abe, ’’Der Spiegel’’

No comments:

Post a Comment