Mladen Z.: Sjecanja - IGRA

Pade mi olovka. Negdje pod kauc. Prije desetak mjeseci. Pa sam je nasao, izgubljenu olovku, pa pukao spic, pa opet pala, pa je nasao… Evo me evo malo. Zainat bistriteljima zbilje iliti stvarnosti, opet jedna preobicna, neskakljiva slika, da ih malo vratim, probudim.

Sve mi se vise cini da je od cesljanja svakodnevnice malo vajde. Svi znamo sve, a nitko nikoga ne slusa. A dani cure… Svjestan da se “moja ne cuje”, odoh opet stoljece natrag u veselija vremena, u doba dnevnog sarma. Odoh natrag u rano djetinjstvo. Ima li tko sta protiv?
_______

… Vrijeme radnje: dosadno nedjeljno jutro uz TV, par mjeseci ranije, tu gdje sada jesam i nisam.

Mjesto radnje: studio djecijeg programa prijateljske zemlje koju bih tako rado zelio prozvati rezervnom domovinom, ali…

Radnja: Djeca se pred kamerama igraju…Sjede u kruznim redovima oko ringispila na kome se vrte i zbunjeno osmjehuju lica roditelja. Kiselo i ljepljivo, jer igra tek pocinje. Oci uprte u sugestivne table redatelja iza vidokruga kamere.

Razdragani malisani pocinju sa paljbom iz kutija prepunih friskih i manje friskih…jaja. I to sve po glavi dragog im roditelja. Tko sakupi vise pogodaka u glavu presretnog tatice, pobjedjuje. Promasaji u neciju tudju glavu se ne broje.

Neka djece. Neka se igraju. To tako, valjda, mora biti…u ovoj prijateljskoj niskozemnoj zemlji punoj apsurda koji nemaju veze sa neimastinom, jednog dosadnog nedjeljnog jutra, jer kisa lije, a djeca se moraju…igrati…

Pa, kako to vec biva, budes malo ljut zbog gluposti razmazenog svijeta, pa se onda trudis da ih shvatis, pa ih onda ipak ne shvatis, pa se smiris, potones u svoje misli tog dosadnog nedjeljnog jutra…Pa zazmiris, pa malo zadrijemas, pa malo zasanjas, pa ti se otvore slike tvojih igara, pedeset i neke…Nigdje kise. Samo sunce.

U ta daleka jutra dan je pocinjao i prije nego svane. Nije bitno u koje godisnje doba. Ucesnik ritualnih igara nasih djetinjstava je bio neka mjesavina Toma Sawyer-a, Huckleberry Finn-a, Pere Kvrzice i Gvapa-pecinskog djecaka. Sve junak do junaka nezaboravnih “Kadokovih” knjiga za mladez i malo starije.

Prototip ovih zgoljavih terminatora “Batinih” sivih i plavih plitkih patika ili gumenih cizama izlazio je svakog jutra upakiran u odjecu primjerenu vremenu i djepu roditelja. Bio je uglancan mastom matere koja je davala sve od sebe da lici na malog covjeka: cista kockasta kosulja ala stolnjak bircusa “Lovac”, spilhozne do pupka, , dokoljenice, bijele koncane, zimi babin djemper, burazov kaput, rukavice sa palcem, kapa fantomka uvijek slinava oko usta….

Dok sam pri kraju najkraceg mjeseca gledao kako propadava kasni snijeg, vidim tu kreaturu koja protrcava drvenu mansardu i strmoglavljuje se niz basamake vukuci zahrdjale saonice, klaparajuci, sve onako na suvo, da ne propusti prve pahulje. Malo zastane, kao misli, a onda ….juris! Prvi, zimski ciklus godisnje lepeze igara moze poceti…

A pocinjao je oko nove godine koja nikako da dodje i prodje…jer bilo je to vrijeme - tankih maceva. DÁrtagnan i tako to. Bozicne jelke su jedva cekale da budu upotrijebljene na pravi i jedini nacin. Drvce bi se ogolilo od vrha do zadnje dvije paralelne grane, ove bi se skratile za rukohvate i … eto ubojite sablje. Udri brale, po citav dan. Po tudjim i svojim prstima, dok netko ne vrisne, zakuka i dok necija majka ne izleti sa kuhacom, sve onako u slafruku, pa poganja pobjednika svog jedinca… Ponizeni ratnik bi zaurlao, bar deset puta vise nego sto treba. Sve bi se zavrsavalo zestokom svadjom usplahirenih cuvarica nasih djetinjstava, sve mlatarajuci kuhinjskim alatkama umjesto rukama, a musketiri bi, kao da ih se to uopce ne tice, nastavljali svoj okrsaj do novih urlika.

Kako bi se pokidale sablje a zapadao duboki snijeg, nas junak bi ukljucivao (za nevjerovati) mozak(?!) - postajao je arhitekta, graditelj, izumitelj…rijecju - kreativac. Boze moj sto se sve moglo napraviti od te hladne, ciste mase smrznute bijele vode… Po citav dan su se valjale ogromne snjezne lopte, rezale kocke, slagale po receptu nekih prica o tamo nekim Eskimima, nicale su prave tvrdjave iz prozeblih ruku, sve do mraka. Oni inovativniji bi se prisjetili da zaliju kastele sa kojom kantom vode, pa sljedeceg jutra sve postane sjedinjeno - pravo remek djelo zimske arhitekture. Jos hrpe snjeznih gruda napunjenih divljim kestenovima i… rat protiv kreativaca sa druge strane avlije moze poceti. Do istrebljenja, dok netko ne zakuka, dok opet matere ne istrce (ovaj put za oklagijama) i rastjeraju uspaljene ratnike. Eh te matere, majke, mame, nane… uvijek sve pokvare, a opet, bez njih nista ne ide…

Ne okrenes se, eto druge zanimacije: klize…za zimskih veceri, pod jedinom ulicnom lampom u aleji, dugacke klize, zalijes ih malo vodom, kucne papuce sa plastikom na djonu, pa iz zatrke - sve odavde do Avde … Padne malo snijeg po njima, a ti viris kroz prozor mansarde, u neko doba, pada novi prsic, padaju kasni prolaznici i pijanci po tvome djelu, psuju ti onu osobu iz gornjeg pasusa, na nevidjeno, a tebi - zlocesto fino…

Nestajao je snijeg, proslogodisnji divlji kestenovi u grudama, junaci nasih ulica su smisljali nove agresije. Ovaj put su stradavali plotovi u igri vitezova i “debelih”maceva. Stare, prljave kante sa izbusenim otvorima za oci i nesto zraka, poklopac bureta sprijeda-straga, stit sa kace od kiselog kupusa i konj_-stapina sa proslogodisnje parade za 1.maj…Pa ti vidi.. Yes I can – sto bi rekao kralj Artur bjezeci od princa Valijanta iz susjednog dvorista u slicnoj odori i slicnih ubilackih namjera.

A vrijeme k’o vrijeme. Brise prebrzo. Iza ugla najvece zgrade, na onim istim drvenim, prvomajskim konjicima, sada vec jasu horde kauboja (kavboja) sijuci smrt po nevidljivim indijancima iz krivih, ubojitih stapina. Inace, u to vrijeme nitko nije htio ni u igrama biti Nijemac ili indijanac. Krv do koljena – recimo, vise po koljenima…

Dok se promrzla zemlja jos podgrijavala sa prvim danima proljeca, ljutim ocevima nikako nije bilo jasno kako tako brzo stradavaju unutarnje gume Rog i Superla bicikla. A da su pitali reklo bi im se: dolazi vrijeme pracaka… a dusica gume, sa malo spage i komadom koze od jezika starih (i novih) cipela je idealna opcija za novu etapu maste njihovih andjela. Nekako slucajno, u tom kratkom periodu stvaralackog zanosa malih ubojica nevinih pogleda obicno su stradavali prozori, ptice pjevice, rijetke sijalice ulicne rasvjete i… tu i tamo pokoja glava.

Tek sto su se horde prackasa raspojasale, sve je postajalo dosadno. Te ptice, prozori..Nista od toga. Novi izum podmuklih ratnika, mnogo prakticniji od pracke, pogodan za djepove spilhozni, skolske torbe, te sve moguce skrivene zakrpe modela pedeset i neke poeticno i surovo se zvao: peca. Mos’ misliti - peca. Komad gumice sa bombone - bombice (moze i iz gaca), na “Y” komadu zice, a municije od komadica bakrene zice k’o u prici… E to je vec bilo mnogo opasnije. Stradavale su skupe zenske carape sa crtom (koji hormonalni izazov!!) ali i izazovna pozadina gospodja koje su se ovako ili onako zamjerile gerilcima.

Sve dodje, sve prodje. Kome je vise do tankih, debelih sablji, maceva, kome je vise do kauboja, indijanaca, prackasa , peca… Vrijeme je slikica, sibica, olimpijada po haustorima,. Kapital se zvao: sto deblji stos slika sa kutija sibica, pazljivo izlomljenih na pravim mjestima, potkajlanih flasterom, kako bi putanja “putaka”bila sto preciznije, tik uza zid, po mogucnosti napraviti “spiglo”. A napraviti “putaka”e… to stvarno nije mogao svatko. Bila je to umjetnost mnogima nedokuciva. Necemo o imenima. A moglo bi se…

Ljeto. Od svih prizora koje je ljetna pozornica nudila masti nekako mi je ostala najvise u sjecanju varijanta bejzbola koju su nam Ameri kasnije ukrali i napravili cudo u koje se i danas kunu. Neka im je na dusu, ali ja nasu “Piruz palu” nikada necu zaboraviti:

Dakle, mnogo, mnogo prije nego sto su se punili americki stadioni sa njihovom euforijama najnerazumljivije igre na svijetu, mi smo u nasim djetinjstvima lomili koplja sa tom cuvenom varijantom. Bolje receno lomili… metle. Ustvari, idealna igra piruz pale nije mogla ni poceti bez obicne - metle.

Maznes je tako pred rodjenim vratima, otkine se kraci dio za piruz, dulji za palu, izvadis ciglu iz komsijine supe, raspolovis je, stavis piruz na postolje, podapnes palom i urliknes: OKE PRVA!!!. Tvoj prijatelj iz djetinjstva trci sve unatrag, poluunatrag, trazi poziciju da uhvati doticni piruz i sve urla: NEKE, NEKE, NEKE!!!… e sad moze OKE!!!. Pa taman da uhvati piruz pruzi se po makadamu koliko je dug i sirok i to pravo na vec ranjena koljena od jucer. Koga briga. Piruz je u rukama.

Ma sta ja tu pricam o pravilima. Trebalo je samo ucestvovati pa sve znati… Ali ono OKE, NEKE, OKE…jos zuji negdje blizu. I dugo ce dugo. Bar se nadam.

Tek sam poceo a kraja nema: kupanje po zabokrecinama banjaluckog polja, Vrbanji, Vrbasu, Suturliji, Svrakavi, jurcanje sa stapinom u rukama i cuveno zanosenje u okukama ala Pero Popovic, , trke od jutra do mraka, trule kobile, gradnja koliba od svega i svacega, preskakanje vatre, strmopizdavanje sa kolicima sa kuglagerima, februarske mackare, predstave po dvoristima, virenje po veskuhinjama (prva seksualna iskustva), grobljanske igre i igrice. Da taj detalj je bio jako vazan. Dok su drugi odlazili na groblje…zna se vec zasto, za nas, takvi kakvi smo, bio je to jos jedan poligon za igru.

Livadsku nogomet je bio vise od igre. Ritual. A tek tenis. Dok je jos bio samo igra. Obecao sam Seji da cu to jednom posebno preslikati iz glave. Kako ja to vidim. Bice i toga. Kada ponovo zasiljim olovku.

Moglo bi ovo ovako do beskraja. Stalno isto pitanje: Kako je moguce da se ovakve slike neizbrisivo utisnu u sjecanja, sa svim detaljima, nijansama, mirisima, bojama…? Ima tu nesto. Ima tu svasta!

Dobro. Budimo realni. Tko ima pravo da kroji djetinjstvo svake generacije. Svatko ima pravo na svoja sjecanja, na svoje igre. A opet, tesko mi ide zamisliti buducu inspiraciju malisana iz primjera u uvodu, kada nakon sezdeset i neke sjednu da protresu emocije iz djetinjstva…. Valjda bi to bilo kao (malo sarkazma nije zgoreg) “Sjecas li se ti onomad kad sam cacu pred kamerama gadjao pokvarenim jajima, a sjecas li se onih divnih dana kada smo sate i dane provodili uz idiotske igrice tipa XY, iliti kada smo premlatili najslabijeg u razredu, sve snimili mobitelom pa objavili na You tube . Koja su to brale divna vremena bila.” Tko zna?

Eto, doslo mi da zabiljezim. Bilo me strah zaboravit ce se. Zar se smije zaboraviti nesto tako burno i mastovito? Smije smije. Sve se smije. Ali ja eto danas ne dadoh. Kaoticno, impulzivno, bez bolesnih, nerazumljivih rijeci, malo panicno preslikao sam jos jedno sjecanje. Da ne zamre. Bar tako mislim. Bar tako zelim….

Tako. Neka sve ostane zapisano crno-bijelo u koloru. Kako i prilici. Sad mi je malo lakse. Laku noc citaci.

Mladen