Nikola Bertolino: Dodir na ramenu

S vremena na vrijeme učini mi se da mi netko ili nešto ovlaš i nježno dodiruje rame. Okrenem se: nema nikoga. Ali znam otkuda taj osjećaj.

Jednog dana rane jeseni, na ulici pred ulazom u kuću gdje stanujem, našao sam golupče – prljavo, ružno, s jedva izraslim čupavim perjem, ali ukrašeno alkicom na nozi. Da ga se ne bi dočepala neka od mnogobrojnih mačaka iz susjedstva, odnio sam ga u stan. Tijekom jeseni i zime pazio sam ga i njegovao, držeći ga u kartonskoj kutiji koja je postala njegovo gnijezdo, a kad se pripitomilo prepoznavši u meni svog hranitelja, počeo sam ga odatle puštati. Radije nego da leti po sobi, šetalo je po mom pisaćem stolu, povremeno kljucajući po tastaturi računala koja mu je možda ličila na nekakvo zrnje – ali njegovo omiljeno mjesto, gdje je provodilo najviše vremena, bilo je moje rame. Kad je prvi put tu sletjelo, u sjećanju mi se pojavio trenutak iz djetinjstva, kad mi se učinilo da mi je netko dodirnuo rame, iako nikoga nije bilo u mojoj blizini, pa sam to rekao majci. „To te je dotakao tvoj Anđeo čuvar“, odgovorila mi je ona.

Moje neugledno golupče ubrzo je postalo veoma lijep golub s ljupkom ćubom na glavi. Ali dolaskom proljeća trebalo je misliti i na to da ptica ne može trajno ostati sa mnom, već mora slobodno letjeti nebom za koje je stvorena i koje mi je nakratko unijela u sobu. Pogledavši onu alkicu kroz povećalo, uočio sam na njoj ugraviran višecifreni broj, pa sam telefonirao Društvu golubara i saznao da moj golub pripada vrsti “visokih letača”, a da golubar koji mu je tu alkicu stavio živi u kući preko puta moje. Sljedećeg dana goluba sam stavio u kutiju i odnio vlasniku s kojim sam ušao u veliki golubarnik na krovu zgrade, pun ptica sasvim sličnih mojoj. Otvorio sam kutiju: moj golub je izletio, ali samo do mog ramena. Uzalud sam ga tjerao od sebe: njegov kružni let po toj prostoriji stalno se završavao na mom ramenu. Morao sam ga odbaciti rukom i onda hitro pobjeći.

Dva dana kasnije telefonirao sam golubaru da bih čuo kako se moj golub snašao u novoj sredini.

“Nije se snašao”, glasio je odgovor. “Uginuo je.”

Nisam povjerovao tom čovjeku, jer otada često viđam svog goluba među pticama što uzlijeću sa krova zgrade preko puta moje, i pratim ga u njegovom visokom letu kroz nebesko plavetnilo.

A kad osjetim onaj čudni dodir na ramenu, znam da je nebo i dalje u mojoj sobi.

Nikola Bertolino

11. 05. 2013.