Tuzna vijest...

...koja me jos drzi u soku. 
Umro je nas Milorad Mico Brujic - Bruja! Ne mogu da vjerujem. Druzio sam se s njim emailovima, internetom, blogovima. Osim mozda u djetinjstvu u Banjaluci, nikada se ni culi ni vidjeli nismo. A postali prijatelji jer sa Brujom brzo i lako shvatis da mu mozes vjerovati i biti mu prijatelj.
Nikada utanacili susret, mada ne zivimo daleko jedan od drugoga.
Uvijek nam nesto drugo prece.
I onda strasna vijest:
"Banjalucanin Mico Brujic umro iznenada u drzavi Canada, provincija Ontario u Stoney Creek-u.
Iza sebe je ostavio ozaloscenu majku, suprugu, sina,  kcerku, unuku te voljenog brata Svetu, kao i ostalu rodbinu i prijatelje! Pocivaj u miru dragi Bruja, citacemo tvoj blog...Brujine price.... I neka ti je laka canadska zemlja! Necemo te zaboraviti! Iskreno saucesce porodici. Jaca Gare"

Sada, dok jos uvijek ne vjerujem, razmisljam i o Bruji i nasim zivotima uopste.
Uvijek nam je nesto drugo prece. A onda nas, nenajavljeno i nemilosrdno nesto pokosi i odnese zauvijek.
Tek kada cujemo ovakvu vijest za nekoga koji nam je blizak; tek tada se osvjestimo.
Sada shvatam da nemam ni Brujin telefon. Ne znam ni kada i gdje ce biti ispracen.
A zelio bih ga bar ispratiti.

O Bruji cete vise doznati na njegovim blogovima:
http://brujamica.blogspot.ca/
http://desniblog.blogspot.ca/

Pocivaj u miru, starac moj! Nedostajaces mi!
Porodici iskreno saucesce i neka vam utjeha, ako je sada uopste moze i biti, bude saznanje da smo svi mi koji smo ga upoznali zavoljeli Bruju jer je bio dobar, pozitivan covjek.

Nas Bruja je otisao u petak, u njegov crni petak.
"Crni petak" je i jedna od Brujinih prica. I juce, na Brujin crni petak, iz crnih oblaka nad Ontariom padala je "strasna kisurina". Kao da ga je ispracala....

CRNI PETAK


Sinoć negdje oko osam naveče udari strašna kišurina, brisači jedva razgrću vodu sa stakla; pravi proljetni prolom oblaka. Navukoše se crni oblaci, a ja vraćajuć' se iz Toronta sa Pearson aerodroma primjetih da mi lampica za gorivo signalizira još desetak litara goriva u autu i premda bi se i sa tom količinom mogao dovući do kuće, sama pomisao, na neki nepredvidjen zastoj u prometu, na ovoj kiši natjera me da skrenem na prvu benzinsku u Oakvillu.

Kako je petak, pa još trinaesti, greškom povukoh ručicu i otvorih poklopac prtljažnika, umjesto poklopca za rezervoar goriva. Sad sam u problemu, jer se ta bravica ponekad zbog resetovanja mora ručno podesiti i zatvoriti. Obično koristim privjesak za ključeve sa daljinskim, da bih otvorio gepek, al' ovaj put nisam. Ipak, dobro je, pumpa je natkrivena i nakon uzimanja benzina pokušavam podesiti bravicu, a to se obično radi vještim pomakom jezička bravice unazad. Dok to radim pridje mi mladji čovjek i pridruži se "popravci".

-Imam i ja isti taj "problem" na mom autu, - mislim da to treba ovako napraviti, - prstima pritiskajući pokušava vratiti unazad jezičak bravice.

Za časak mu prepustih popravku u nadi da će to uspjeti riješiti, jer on reče da ima isti problem kod svog auta.

Ne ide, ja opet pokušavam, pa onda opet on i tako radimo naizmjenično, dok njegova sqvadra strpljivo čeka, gledajuć' i nestrpljivo zureći iz auta.

Rekoh nešto po naški, a on me pogleda začudjeno, te me priupita:

-Koji je to jezik?

-Sočni srpskohrvatski, - rekoh.

-Pa mi smo komšije iz Evrope, - ja sam iz Italije, iz Napulja, - jel' znaš gdje je Napulj? - zapita on, vjetrovatno misleći da će dobiti odgovor kao i od ostalih Kanadjana, koji usput rečeno nemaju blage veze ni koji je glavni grad u Kanadi, a kamo li da znaju gdje je Napulj.

-Znam,- kako ne bih znao, - odgovorih mu, a on nema pojma kol'ko bih mu mogao pričati o Reggio di Calabria, pa i dalje o jugu Italije.

Volim ovakve dijaloge, al' kiša neumorno pada, mi smo u redu za gorivo, drugi čekaju na red.

Zaboravismo na trenutak na bravicu i počesmo priču, jer znam da su Talijani sjajni momci, gotovo sazdani kao mi, imaju slične životne navike i temperament kao naši ljudi i uz to kuže sport, eto ti teme za priču, a primjetivši jednog iz njegovog auta u plavom dresu rekoh.

-Onda ti sigurno navijaš za Napoli? - Maradona je igrao za vas. On se brecnu, a vidim da mu je drago.

-Igrao je i dok je igrao navijao sam za Napoli, ali poslije sam više volio Sampdoriju - reče.

Jest, kad vas je vodio Vujadin Boškov, - onda ste bili i šampioni Italije,- pecnuh ga u šali.

-Yes, Boskov..!- prisjeti se on sa čudjenjem.

-I ne samo Boškov, - igrao je za vas i Jugović, Mihajlović, Manćini, isti ovaj što sad vodi Manchester city. Smije se on klimajući glavom, a na licu mu vidim da mu je drago, a ovi iz auta ga samo gledaju i nešto komentarišu. Dobro da nismo počeli još pimplati loptu, onako, na prazno, kol'ko smo se zapričali.

Jel Boskov iz Srbije ili iz Jugoslavije?- zapita on.

On ti je iz Srbije, a onda je bio iz Jugoslavije, - dok je trenirao Sampdoriju.

-Jesi čuo za Riveru, Sivorija, Mazolu, Pratija? - pa dodadoh,- Altafinija, Faketija i Mazoratija?- a ovaj zadnji je bio košarkaš i nikad nije ni postojao kao fudbaler, al' ga dodadoh, samo zato što se rimuje sa ostalim, - a Talijan razvuko osmjeh, od uva do uva.

-Dobro ostavimo sad bravicu, pada kiša, - rekoh, - podesit ću je kod kuće.

Pozdravismo se i on ode u auto kod svojih Talijana. Upališe auto i krenuše, usput osmjehujući se i mašući mi u znak pozdrava.

Da sam neki luzer završio bih ovu priču, petak je, pa još trinaesti, crni oblaci se nadviše nad Ontariom, pada dosadna kišurina, ljudi me mrzovoljno posmatraju iz svojih auta, a ja na njihovim licima vidim da me mrze. Bravica od gepeka mi se pokvarila, ma otišlo sve u božju mater, ma o'šlo sve u pivsku flašu; al' pošto nisam, priču ću završiti:

Juče bješe Crni petak; crni oblaci pokriše Ontario, a padala je i jaka kiša. Imao sam problem sa bravicom i jest da je petak, al' nije ni petkom sve tako crno. Uvijek ima ljudi finih manira, koji su ljubazni, koji žele i hoće da vam pomognu.