A. Ravlic: "DOBRO SMO PROŠLI"

Jedan zanimljiv događaj, koji se zbio na periferiji Banjaluke potkraj Prvog svjetskog rata, kojeg je obradio nepoznati autor u listu "Čičak", više je od anegdote. To je zanimljiva priča sa šaljivim završetkom. Po svemu sudeći u vrijeme objavljivanja bio je živ glavni akter događaja, pa je iz razumljivih razloga oslovljen s "gazda M." ali je dato još nekoliko podataka za lako prepoznavanje, kao: "stanuje na periferiji varoši. On je Srbin, a žena mu je Švabica. Kao vrlo pobožan, udesio je kod kuće jednu naročitu sobu, gdje se Bogu molio. A molio se dnevno dva puta: u jutro, prije nego bi pošao na pazar i kad bi se večerom kući vratio". S obzirom da je autor za suprugu gazda M. upotrijebio nadimak "Švabica", moram skrenuti pažnju da je poznati istražitelj banjalučke istorije, profesor Stojan Bijelić, polovinom tridesetih dao - objavio, vrlo zanimljivo objašnjenje, prema kojem su banjalučki Srbi za vrijeme vladavine Austro-Ugarske u ovim krajevima, nazivali i Srbe iz ove monarhije imenom "Švaba", a analogno tome i Srpkinje iz tih krajeva "Švabicama" (imali su pripominje S. Bijelić, posebne nazive i za Srbe iz drugih područja, pa su tako nazivali Srbina iz Srbije - "Bugarašem", iz Makedonije "Cincarom", a iz Sandžaka "Arnautom").

U spomenutoj priči autor je na početku dao do znanja da se u kući gazde M. sve odvijalo po tačno utvrđenom dnevnom redu. "Kad bi u večer čula domaćica, da je ušao (misli na gazdu M.) u sobu da se Bogu moli, iznijela bi na sto večeru.

Tako jedne večeri čuje domaćica bat po basamacima i da su se vrata od bogomolje otvorila. Postavila je odmah večeru, i sama sjela, uzela nož i viljušku, i čeka.

Čekala je i dugo čekala, ali gazde nema na večeru. Sluti žena, da mu se nije danas kakav belaj dogodio, pa se radi toga duže moli Bogu. Unajpošlje obuze je i dosada i sumnja, pa pođe u sobu. Ona na vrata, kad unutra soldat zagrlio najskupocjenije sobne stvari i hoće da pobjegne. Domaćica bila kuražna, pa poleti na vojnika i uhvati ga čvrsto za kabanicu. Vidje soldat, da se ona ne šali, te se teškom mukom nekako vješto, izvuče iz kabanice i skoči kroz prozor na ulicu.

Nije ni došla k sebi od straha i uzrujanosti, eto i domaćina, ona mu sve ispriča potanko što je bilo, i da ga bolje uvjeri, pokaza mu kabanicu. Gazda je uze u svoje ruke i poče je razgledati.

- Pusti je sada - reče domaćica - dobro smo prošli.

-Ja, 'dobro smo prošli'? - A, znaš li ti, ženo, da je taj isti vojnik preda me iskočio sa prozora, mlatnuo me nečim po glavi i iz džepa mi izvadio sav današnji pazar, preko tri hiljade kruna. A sada ti hoćeš da još kažem 'dobro smo prošli'!

Te se večeri gazda nije Bogu molio, nije večerao, niti je okom trenuo. Najviše ga je ljutilo, što se domaćica istrčala, pa rekla: dobro smo prošli. Mislio je: ako dalje ovako 'dobro prođe', za osam sam dana prosjak."

Iz knjige Aleksandra Ravlića 'Banjalučke zgode i anegdote'